Komunisti, nacije, politička taktiziranja: od sektaške klasne borbe preko višestruko razvrgavanih savezništava s političkim neprijateljima, do prisilnog, potom mitologiziranog antifašizma

Jedna od ključnih neojugoslavenskih teza glasi da su Tito i komunisti 1945. godine stvorili Jugoslavijatemelje današnjoj Hrvatskoj. Dio je to širih nastojanja cilj kojih je rehabilitacija što je moguće većeg dijela jugoslavenskog komunističkog naslijeđa i njegova inkorporacija u današnju hrvatsku državu. Međutim, već sama činjenica da je jugoslavensku komunističku tradiciju potrebno "spašavati" od političkog realiteta hrvatske države i na silu uguravati u nju, jasno svjedoči da odnos između političkih pojmova jugoslavenstva (pa i onog komunističkog) i hrvatstva nije bio skladan ni u prošlosti. Da bi se proniknulo u odnose jugokomunista prema Hrvatima i ostalim exjugoslavenskim nacijama kojima su se nametnuli za vlastodršce, potrebno je obrazložiti razvoj marksističkog poimanja fenomena nacije, rezultate koje su oni kasnije samo primijenili na jugoslavenske okolnosti.

Komunisti i nacije

Marksistička je teorija povijest objašnjavala ekonomskim kategorijama. Prikazivala ju je kao proces stalnih, ekonomski uvjetovanih sukoba, u kojima su elite nastojale vlastite ekonomske (klasne) interese predstaviti kao zajedničke i tako ih nametnuti ostatku društva. Posljednji u dugom povijesnom nizu takvih parcijalnih interesa koji se lažno predstavljaju kao opći jesu klasni interesi kapitalista, koji skrivajući se iza nacionalnih identiteta, u svoje Marxsukobe upleću čitave narode. Nacija je za marksiste, prema tomu, izmišljena ideološka tvorevina koja građanskoj eliti služi da bi za svoje klasne svrhe pokrenula, koristila ili kontrolirala mase.

Osim toga, a s obzirom da kao bitnu priznaju samo jednu i to klasnu razliku među ljudima (tj. podjelu na manjinu koja ima materijalna bogatstva i većinu koja ima vrlo malo ili nema ništa), nacija komunistima ne predstavlja nikakvu pozitivnu vrijednost. Marksisti su sanjali društvo u kojem će potlačeni slojevi "razbiti vlastite okove" i zavladati čitavim svijetom. Kako su osiromašeni slojevi u Europi 19. stoljeća tvorili veliku većinu stanovništva, a i dalje su eksponencijalno rasli, Marxu se činilo da će proleterska revolucija ne samo osloboditi najsiromašnije, nego i da će - s obzirom da je prvi put u povijesti prevratom na vlast trebala doći većina a ne manjina stanovništva - ukinuti i ugnjetavanje kao takvo. Kako je za opisani klasni preobražaj društva nečija nacionalna pripadnost potpuno nevažna, moglo bi se reći da su marksistima sve nacije na paradoksalan način dvostruko jednake. Kao prvo, po činjenici da je riječ o (po njihovu mišljenju) ideološkim, znači lažnim (pseudo) tvorevinama, kao drugo po posvemašnjoj nebitnosti nacionalnih kolektiviteta za provedbu komunističkog programa koji je primarno socijalni. Tu je osnovna razlika između građanskog kozmopolitizma koji polazeći od vlastite nacije prihvaća sve ostale narode i proleterskog internacionalizma koji jednako odbacuje i samo silom prilika (sa "štipalicom na nosu") trpi, kako vlastiti tako i druge nacionalne identitete.

Boljševički doprinos marksističkom shvaćanju nacija

Politička realnost i dinamika međunacionalnih trvenja pri kraju 19. i na početku 20. stoljeća, doveli su međutim do MarksizamMarksistička je teorija povijest objašnjavala ekonomskim kategorijama. Prikazivala ju je kao proces stalnih, ekonomski uvjetovanih sukoba, u kojima su elite nastojale vlastite ekonomske (klasne) interese predstaviti kao zajedničke i tako ih nametnuti ostatku društva. Posljednji u dugom povijesnom nizu takvih parcijalnih interesa koji se lažno predstavljaju kao opći jesu klasni interesi kapitalista, koji skrivajući se iza nacionalnih identiteta, u svoje sukobe upleću čitave narode. Nacija je za marksiste, prema tomu, izmišljena ideološka tvorevina koja građanskoj eliti služi da bi za svoje klasne svrhe pokrenula, koristila ili kontrolirala mase.toga da u vremenu nakon Marxa dođe do male modifikacije ovakvih stajališta. Nasuprot Marxu koji je narodne pokrete samo pasivno promatrao i procjenjivao po njihovu nehotičnom doprinosu ili odmaganju "interesima svjetskog proletarijata" - pri čemu se nije libio rasistički okvalificirati nacije koje su se slijedeći vlastite interese suprotstavile SSSRonomu što je smatrao neumitnim hodom povijesti prema svjetskoj proleterskoj revoluciji - Lenjin i boljševici su razradili lukaviju nacionalnu politiku.

Nakon što su u vremenu krvavog građanskog rata neki dijelovi bivše carske Rusije proglasili državnu samostalnost, boljševičke su vlasti iscrpljene nemilosrdnim sukobom protiv pristaša restauracije carističke politike, na takve čine morale formalno pristati. No i nakon što su potisnuli kontrarevolucionarne građansko - nacionalne snage, sovjetski su komunisti shvatili da bi bilo kontraproduktivno otvoreno se suprotstavljati snazi nacionalnih identiteta. To je nakon završetka građanskog rata dovelo do taktičkih ustupaka tada priznatim sovjetskim narodima u vidu sovjetskog federalizma. Pristajući na takav oblik uređenja boljševici su u nacionalnom smislu otišli korak dalje od Marxova promatračkog stava spram nacionalnih pokreta. Iako su potonje i dalje smatrali ostatkom odumirućeg građanskog svijeta, priznali su nacionalna načela u administrativnoj podjeli SSSR-a te u izvjesnoj mjeri u jezično - kulturnoj politici. Da ovo, nominalno nazvano "pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja" ne bi bilo zloupotrijebljeno, skrbio je, formalnom "federalizmu" jasno nadređeni partijski centralizam u vidu boljševičke diktature koja je nacije (u međuvremenu "dok ne odumru") odmaknula od vlasti i gurnula na marginu. Boljševici su prema tomu, za razliku od Marxa, iz taktičko pragmatičnih razloga (tj. da kroz sukobe s njima ne bi doveli u pitanje svoju vlast) odlučili tolerirati nacije iako su ih smatrali stranim elementom u svom projektu. Da bi olakšali provedbu svojih, narodima ne baš bliskih koncepcija (nacionalizacija, kolektivizacija, ateizacija) stvorili su upravne strukture koje su izvanjski bile obojane narodnim bojama, ali je unutar tih institucija nacionalni duh bio strogo doziran, a nerijetko, u ime klase ili državnog jedinstva SSSR-a i proganjan.

SSSR: od proklamirane nacionalne ravnopravnosti do tlačenja pojedinih naroda u stvarnosti

Iako je proizlazilo iz stajališta koje načelno nije preferiralo nijednu naciju, ovakvo je uređenje samo uvjetno sve sovjetske narode dovodilo u jednak položaj. Dok je nekim manjim narodima koji nisu imali znatnije kulturno SSSRpovijesne i identitetske tradicije i ovaj skučeni upravni oblik ostavljao dosta slobode za početni nacionalni razvitak, drugim velikim sovjetskim narodima (izuzev najbrojnijih Rusa koji su ga intuitivno koristili u hegemonističke svrhe) nije bio ni izbliza dovoljan za njihove nacionalne potrebe. Tako je sovjetski federalizam, unatoč proklamiranoj politici nacionalne ravnopravnosti a slično svom kasnijem jugoslavenskom klonu, nekim svojim narodima bio majka, a nekima maćeha. Mada su mu sve nacije u načelu bile jednako lažne i nevažne, sovjetski je sustav, vodeći se državnim interesima zemlje, preferirao narode koji - bilo svojom malobrojnošću, bilo svojim podupiranjem centralizma kao uređenja koje odgovara dominantnim narodima - nisu ugrožavali partijski centralizam proleterske države. S druge su strane, stajali narodi poput ukrajinskog koji nisu bili dovoljno veliki da bi slijedeći vlastite hegemonističke težnje doprinosili čvrstini i jedinstvu države poput Rusa, a bili su dovoljno snažni da već samom svojom brojnošću i snagom vlastitog identiteta, te iz njih proizašlim legitimnim težnjama za naglašavanjem samosvojnosti u okviru višenacionalnog SSSR-a, remete jedinstvo centralističke države. Na njihove se političke težnje odgovaralo preventivnom represijom u rasponu od jezične asimilacije, koja je bila olakšana kulturnom srodnošću istočnoslavenskih naroda, do gladomora.

Mijene kominternine politike: Velebitski ustanak i "razbijanje" Jugoslavije

Nakon likvidiranja unutarnjih neprijatelja i učvršćivanja proleterske diktature, sovjetska je vlast polako počela gledati ŠirenjeNakon likvidiranja unutarnjih neprijatelja i učvršćivanja proleterske diktature, sovjetska je vlast polako počela gledati preko granica SSSR-a, nastojeći, u skladu s marksističkom doktrinom, proširiti revoluciju izvan prostora vlastite zemlje. Započela je faza žestokog političkog sukobljavanja s "imperijalističkim taborom" odnosno s europskim građansko demokratskim državama, pomoć kojih ruskoj kontrarevoluciji nije zaboravljena. U tu je svrhu i međunarodna organizacija svjetskog radništva Kominterna davala naputke bratskim partijama kako djelovati unutar lokalnih političkih prilika pojedinih zemalja.preko granica SSSR-a, nastojeći, u skladu s marksističkom doktrinom, proširiti revoluciju izvan prostora vlastite zemlje. Započela je faza žestokog političkog sukobljavanja s "imperijalističkim taborom" odnosno s europskim građansko demokratskim državama, pomoć kojih ruskoj kontrarevoluciji nije zaboravljena. U tu je svrhu i međunarodna organizacija svjetskog radništva Kominterna davala naputke bratskim partijama kako djelovati unutar lokalnih političkih prilika pojedinih zemalja.

I dalje ne odstupajući od temeljnog marksističkog poimanja nacije kao ideološke pseudopojave, boljševici su uvidjeli da se mobilizacijski potencijal ovih kolektiviteta može iskoristiti i za revolucionarne svrhe. Shvatili su da je naciju, kao prvo, moguće upotrijebiti kao glavnu snagu protukapitalističkih prevrata, kojima će se - prividno se zalažući za "nacionalnu stvar" - na čelo staviti proleterska avangarda. Nakon što u potpunosti ovlada potaknutim buntom, ova je komunistička jezgra u drugom koraku čitav navedeni pokret trebala usmjeriti prema ostvarenju komunističkog programa. Kako je ova politika izgledala u praksi svjedoči rasprava tajnika Centralnog komiteta KP Čehoslovačke koji je na IV. kongresu Kominterne rekao: "KP Čehoslovačke mora prilagoditi taktiku domoljubnim osjećajima širokih masa primjerenim parolama, uvjeravajući ih kako su to stvarno naše parole, iako one za nas znače samo manevar, sredstvo koje pokreće mase". Potom je dodao da interesi revolucije dopuštaju i laž, kao što je lagao Lenjin, jer su laži i varanje samo metode političke borbe. (Vlajčić, Gordana: Boljševički antifašizam, Zagreb, 2005, 21). Boljševici su prema tomu, sebe smatrali elitom koja će u izvjesnom smislu nadmudriti nacije i iskoristiti njihovu snagu za svoje ciljeve, te koristeći njihovu energiju ubrzati i povijesnim prečacem usmjeriti događaje k ostvarenju "neizbježne" proleterske revolucije. No marksisti nisu krali "ideološku odjeću" samo nacionalistima, nego i nacionalsocijalistima (nacistima). Opisujući taktiku koju trebaju primijeniti u Njemačkoj član CK KP Njemačke Herman Remmele na V. je kongresu Kominterne naveo da njemački komunisti trebaju "preuzeti i neke nacističke parole koje imaju odjeka u njemačkom društvu." (Vlajčić, Gordana: isto, 39)

Rezultat takve taktike u Hrvatskoj vidljiv je u poznatoj, iako često prešućivanoj potpori koju je Komunistička partija Jugoslavije iskazala ustaškom Velebitskom ustanku iz rujna 1932., kao i u poticanju suradnje komunista s hrvatskim i makedonskim nacionalistima na robiji u Lepoglavi, u godinama nakon toga. Posljedica je to stava Moskve koja je preko Kominterne dala upute da, koristeći se buntom potlačenih naroda, Jugoslaviju kao dio "imperijalističkog tabora" treba, kao i čitav versajski poredak, "razbiti". Očekivalo se da će ustaški ustanak zapaliti iskru nacionalnih nemira koje je partijska avangarda - slijedeći boljševicima omiljeno shematiziranje društvenih procesa - htjela usmjeriti prema provedbi prvo nacionalnih, a potom komunističkih revolucija. Predviđalo se da će na razvalinama jugoslavenske države nastati novi, Moskvi odani boljševički entiteti. Konačni cilj nije bio stvaranje samostalnih nacionalnih država nego je, u drugom revolucionarnom koraku, politički razvoj na Balkanu trebalo usmjeriti ka formiranju što šire balkanske zajednice sovjetskih komunističkih republika koje bi, prema primjeru SSSR-a, od nacija ("dok ne odumru") uzele samo ime, dok bi iznutra bile prožete anacionalnim, po potrebi i protunacionalnim duhom klasnog jedinstva. Ustanak je završio bez većih rezultata, ali na tom je primjeru očito da se komunistički pokret ravnao isključivo prema svojim pragmatičnim interesima zbog čega je, unatoč svoje i dalje nedvojbeno anacionalne i internacionalističke usmjerenosti, a želeći iz "imperijalističkog" tabora istrgnuti prostor Kraljevine Jugoslavije, iz taktičkih razloga prividno zagovarao stvaranje hrvatske države i podržao radikalne nacionaliste poput ustaša. Bio je to jedan od brojnih naizgled nekonzistentnih poteza koje je od početka tridesetih godina 20. stoljeća do Drugog svjetskog rata povukla Kominterna. Sve te politički izrazito nedosljedne mijene ipak povezuje jedna stvar, a to je pragmatizam nasilnog pokušaja osvajanja vlasti, prividno paktirajući s bilo kim i po svaku cijenu.

Od svjetske revolucije i borbe protiv "trulog imperijalizma", do mirotvorstva i "otkrivanja" antifašizma

Važno je naglasiti da su u antiimperijalističkoj fazi komunisti u pravilu bili ne samo protiv kapitalizma, nego su, zbog njihove nesklonosti revolucionarnom nasilju i zagovaranju parlamentarizma, fašistima nazivali i socijaldemokrate. Potonje su kao konkurentski radnički pokret smatrali čak opasnijim političkim protivnikom od ostalih snaga građanskog društva, što upečatljivo svjedoči da je njihova sektaška politička vizija podrazumijevala nasilnu boljševičku diktaturu.

Pod utjecajem velikih vanjskopolitičkih promjena došlo je međutim do zamjene političkih prioriteta na europskom Soc. dem.Važno je naglasiti da su u antiimperijalističkoj fazi komunisti u pravilu bili ne samo protiv kapitalizma, nego su, zbog njihove nesklonosti revolucionarnom nasilju i zagovaranju parlamentarizma, fašistima nazivali i socijaldemokrate. Potonje su kao konkurentski radnički pokret smatrali čak opasnijim političkim protivnikom od ostalih snaga građanskog društva, što upečatljivo svjedoči da je njihova sektaška politička vizija podrazumijevala nasilnu boljševičku diktaturu.planu. Kako je zbog vojnog jačanja i masovnog progona komunista glavni sovjetski neprijatelj sve više postajala Hitlerova Njemačka, dotadašnju je antiimperijalističku retoriku na VII. kongresu Kominterne zamijenila ideologija „narodnofrontovske“ suradnje sa zapadnim zemljama usmjerena protiv nacionalsocijalista. U sklopu toga boljševici se krajem ljeta 1935. polako otvaraju prema dojučerašnjim "smrtnim neprijateljima", odnosno kapitalističkim državama i njihovim građanskim strankama, ne bi li skupa s njima uspjeli parirati agresivnom njemačkom militarizmu. Počinje razdoblje "antifašizma" kako ga nazivaju u Moskvi i komunističkom pokretu općenito. Važno je napomenuti da se ovdje ne radi o vrijednosnom suprotstavljanju fašizmu odnosno nacionalsocijalizmu (nacizmu) kao ideološkim sustavima, nego o hladnoj političkoj računici kojom se došlo do zaključka da je Njemačka pod novim vodstvom, SSSR-u i radničkom pokretu postala veća prijetnja od "imperijalista". Inače, komunističko stajalište prema nacizmu/fašizmu od pojave ovih pokreta na političkoj sceni, najbolje je opisati kao pragmatično. Premda su bili svjesni nasilne naravi tih sustava taj im aspekt nacifašističke doktrine nije bio odbojan s obzirom da su i sami smatrali nasilje politički legitimnim i dapače nužnim za ostvarenje vlastitih ciljeva. Tu su stranu desnih totalitarizama čak smatrali korisnom jer, su slijedeći lenjinističku devizu "što gore to bolje", vjerovali da će prerastanje kapitalizma u nasilne nacifašističke diktature izazvati pobune i ubrzati izbijanje socijalističkih revolucija.
Novi antifašistički pravac boljševičke politike nije naravno zamišljen bez „fige u džepu“.

Suradnju s pripadnicima drugih političkih orijentacija u zapadnim zemljama komunisti su zamišljali prvenstveno kao povezivanje "odozdo", pri čemu su navodno trebale surađivati ideološki raznorodne mase, uz zaobilaženje vodstava građanskih stranaka. Na taj su način, uz podrazumijevanu infiltraciju svojih ljudi u frontovske "antifašističke" organizacije, komunisti pod firmom suradnje pod svoj nadzor namjeravali staviti većinu članstva drugih političkih opcija s kojima su bili u savezu. To im je u trenutku izbijanja željno iščekivanih društvenih nemira, trebalo omogućiti da u potpunosti rastoče strukturu građanskih stranaka i revolucijom preuzmu vlast u svoje ruke. Provedbu takve „narodnofrontovske“ politike prilagođene hrvatskim prilikama, najbolje oslikava primjer Šime Balena, hrvatskog nacionalista koji se tridesetih godina 20. stoljeća na robiji preobratio u komunista. Njegov slučaj odudara od gore opisanog modela samo po tomu što nakon izlaska iz zatvora, kao prikriveni član KPJ nije djelovao u nekoj „narodnofrontovsko-antifašističkoj“ organizaciji, nego izravno u HSS-u, čime predstavlja ogledni primjer, za komuniste tako čestog dvojstva javne i prikrivene politike.

Radikalnost promjena koje je je izazvao "antifašistički" kopernikanski obrat boljševičke politike, može se ilustrirati još jednim znakovitim primjerom. Nakon što je politika borbe "klase protiv klase" - što je bio poklič kojim se nedugo prije zazivao ratni obračun sa zapadnim kapitalističkim državama - zamijenjena politikom „narodnofrontovske“ suradnje i usporedno s neprijateljskim pozicioniranjem spram sve agresivnije Njemačke, Kominterna je naložila još jednu mjeru: pojačanu pacifističku promidžbu. Razloge tomu treba tražiti u procjeni Moskve da tada nije bila spremna za rat s Njemačkom, te da se rastućoj opasnosti koju joj je predstavljala njezina sve agresivnija politika, treba suprotstaviti svim diplomatskim, političkim i drugim sredstvima, uključujući i "mirotvorstvo". Posljedica toga je da su faktički "preko noći", iz Kominterne počeli dolaziti dijametralno suprotni, pomirljivi tonovi koji su govorili o mogućnosti mirnog koegzistiranja komunizma i kapitalizma. U skladu s tim komunistički su agitatori počeli igrati važnu, nerijetko i odlučujuću ulogu na, u to vrijeme često organiziranim protunacistički intoniranim mirovnim kongresima koje su inicirali poznati intelektualci, a svoje su mirovne kongrese održavale i onovremene studentske organizacije. O grotesknosti i neiskrenosti ovog poigravanja pacifizmom zorno svjedoči primjer iz jugoslavenske komunističke podružnice koja je na jedan od takvih studentskih skupova poslala Maksa Baću, tada vatrenog SKOJ-evca, a u završnim godinama rata jednog od najmlađih osnivača i najviših poratnih dužnosnika OZNE, organizacije koja je provela masovne pokolje političkih protivnika 1945. godine. Nakon rata i opet "preko noći", nasilje je očito iznova postalo "in", a pacifizam "out".

Prijetvornost ove politike vidljiva je i iz memoarskog gradiva posvećenog omladinskom komunističkom pokretu u kojemu se mogu naći rečenice poput sljedeće: "Antifašistički omladinski pokret za mir ima veliko povijesno značenje u osvješćivanju i mobilizaciji omladine, osobito Zagreba i Beograda, za obranu zemlje od fašizma i u pripremanju uvjeta za ustanak protiv okupatora..." (Vlado Mađarević: Antifašistički omladinski pokret za mir, u:Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-1945 - I - Zbornik povijesnih pregleda i sjećanja, Zagreb, 1984, 167). Kako pokret za mir može imati ulogu u "pripremanju ustanka", tj. rata, znano je samo autoru gornjih redaka.

1935.-1941.: od "antifašizma" do savezništva s fašistima i natrag

Proglašenjem politike „narodnog fronta“ nisu ni izbliza završila intenzivna previranja na tadašnjoj europskoj političkoj pozornici, dapače. Prvo su rujna 1938. zapadne sile s Hitlerom sklopile Munchenski sporazum, a potom 23. kolovoza 1939., točno tjedan dana prije njemačkog napada na Poljsku čime započinje Drugi svjetski rat, odbačena je himbena antifašistička politika. U opetovanom je dramatičnom preslagivanju odnosa, SSSR sklopio novo političko prijateljstvo kojim je još jednog dojučerašnjeg protivnika, ovaj put naciste, iznebuha pretvorio u saveznika. Do tih dana frenetično slavljeni „narodnofrontovski“ antifašizam, jednako je kao i neposredno prije toga zagovarani rat "klase protiv klase", naprasno gurnut u zaborav. Želeći umanjiti značaj ovog političkog povezivanja, komunistička PovezivanjeŽeleći umanjiti značaj ovog političkog povezivanja, komunistička historiografija ističe da je to bio privremeni, taktički i iznuđeni potez. To je međutim stajalište pristrane naknadne pameti, jer u vrijeme sklapanja pakta Molotov-Ribbentrop, nikomu od potpisnika ili suvremenika tog događaja nije bilo poznato kada će i hoće li taj sporazum uopće biti razvrgnut. Njemačka i SSSR jesu bile sile koje su željele uništiti jedna drugu, ali nije li to bio slučaj i sa SSSR-om s jedne i kapitalističkim taborom s druge strane, u prethodnoj antiimperijalističkoj fazi? Nije li, prema tomu i slavljeni „narodnofrontovski“ antifašizam koji je uslijedio nakon zazivanja borbe "klase protiv klase", također bio privremeni, taktički i iznuđeni potez?historiografija ističe da je to bio privremeni, taktički i iznuđeni potez. To je međutim stajalište pristrane naknadne pameti, jer u vrijeme sklapanja pakta Molotov-Ribbentrop, nikomu od potpisnika ili suvremenika tog događaja nije bilo poznato kada će i hoće li taj sporazum uopće biti razvrgnut. Njemačka i SSSR jesu bile sile koje su željele uništiti jedna drugu, ali nije li to bio slučaj i sa SSSR-om s jedne i kapitalističkim taborom s druge strane, u prethodnoj antiimperijalističkoj fazi? Nije li, prema tomu i slavljeni „narodnofrontovski“ antifašizam koji je uslijedio nakon zazivanja borbe "klase protiv klase", također bio privremeni, taktički i iznuđeni potez?

Fašizam je tako, zahvaljujući opetovanoj promjeni političke paradigme, od najgore moguće pogrde iznenada postao - kako je nakon potpisivanja Sporazuma izjavio ruski inoministar Molotov - "stvar ukusa". Komunisti su ponovno okrenuli smjer politike za 180 stupnjeva i započeli još jedno u nizu kratkotrajnih, iznuđenih i prijetvornih savezništava s "još novijim" dojučerašnjim neprijateljima.

Ne zadugo, jer i ova je politika okončana 22. lipnja 1941. kada su Hitlerovim napadom na "prvu radničku zemlju svijeta", čitav međunarodni radnički pokret i SSSR, protivno svojoj volji, ponovno vraćeni na kolosijek "antifašizma". Kako sektaški su komunisti doživljavali Drugi svjetski rat i koliko im je bilo (ne)bitno suprotstavljanje nacifašizmu kao pojavi (u što se njihovi nasljednici danas kunu), vidljivo je i iz prvih poratnih jugoslavenskih školskih programa u kojima je razdoblje rata do napada Njemačke na SSSR nazivano "Drugim imperijalističkim ratom", a tematska jedinica o razdoblju nakon 22. lipnja 1941. nosila je naziv: "Napad na SSSR i pretvaranje drugog imperijalističkog rata u narodnooslobodilački. Stvaranje Antifašističkog bloka na čelu sa SSSR" (Nastavni plan i program za gimnazije i klasične gimnazije za školsku godinu 1945. - 1946., Zagreb, 1945., 45.) Činjenica da su zapadne sile zaratile sa silama Osovine i skoro dvije godine vodile "antifašističku borbu", jugoboljševicima je tada potpuno nebitna, jer njima je antifašizam samo kodno ime za njihov sektaški rat, pa im je u skladu s tim prijelomni nadnevak 22. lipnja 1941. godine. Navedena pak podjela Drugog svjetskog rata na imperijalističku fazu i narodnooslobodilački rat u stvari je samo kreativni prijepis teze iz Programa VI. kongresa Kominterne u kojem se najavljuje da će do slamanja kapitalizma doći tijekom "idućega imperijalističkog rata kada će se komunisti koristiti iskustvima ruskih boljševika i pretvoriti imperijalistički rat u građanski"(Vlajčić, Gordana: isto, 79). Do pretvaranja "imperijalističkog rata u građanski" tj. u sektašku boljševičku borbu nije doduše došlo voljom komunista nego Hitlerovim napadom na SSSR, To međutim ništa ne mijenja na sektaškoj naravi njihova sudjelovanja u svjetskom sukobu, što su jugokomunisti pokušali prikriti preimenovanjem pojma "građanskog rata" u "narodnooslobodilački".

"Antifašizam" kao paravan za provedbu komunističke revolucije

Krvoproliće u koje ih je gurnuo Hitlerov napad na SSSR komunisti slave zato jer im je, iako im se 1941. činilo da još nisu u potpunosti spremni za borbu, pružilo poželjni okvir društvenih nemira i ratnog kaosa kao idealnog okružja za boljševizaciju Europe, sve pod imenom antifašističke borbe. Počela je, još od zazivanja sukoba "klase protiv klase" žuđena "velika frka", u kojoj im je, nakon ubrzanih i neprincipijelnih višestrukih predratnih izmjena političkih savezništava odnosno neprijateljstava s "imperijalistima" tj. fašistima, glavnim protivnikom tek pukom slučajnošću postala Njemačka. U skladu s tim, a prema staroj komunističkoj navadi zamagljivanja stvari, čitav sukob koji je u prvoj fazi bio obrana od njemačke agresije a u drugoj sredstvo izvoza komunističkih revolucija izvan SSSR-a, nazvan je borbom protiv fašizma. Stvorena je dimna zavjesa antifašizma kao sredstvo mobilizacije masa čiju će energiju partijska avangarda kasnije usmjeriti na put komunističke preobrazbe europskih društava.

Ovu je strategiju možda najjednostavnije opisao August Cesarec koji je u svom dnevniku nastalom za vrijeme trajanja sovjetsko - njemačkog pakta, zapisao: „...ne sudjelujem u imper.[ijalističkom] ratu nego radim na proširenju rev.[olucije] svjet.[ske]“. („Ratna jesen 1939. u dnevniku Augusta Cesarca“, citirano prema Dijanović, Davor: "Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista" Politički zatvorenik 217-222/2010). S istim su poslom, tj. sa širenjem svjetske revolucije, komunisti (ovaj put pod antifašističkim parolama), nastavili i nakon što je Hitler napao SSSR. Da Cesarec nije bio usamljen u takvom načinu razmišljanja potvrđuju i pomalo pokajničke riječi Ivana Šibla, još jednog poznatog komunista koji je kasnije prošao preobrazbu i vratio se nacionalnim korijenima. Opisujući naknadno motive svog sudjelovanja u ustanku 1941., Šibl navodi da su hrvatski komunisti "potisnuli nacionalno pitanje" (što je vrlo blaga ocjena boljševičkog odnosa prema nacijama), pa potom nedvosmisleno veli: "Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali." (Šibl, Ivan: Sjećanja I, 40)

Iz dosada navedenog razvidno je da je želja za nasilnim preuzimanjem vlasti i provedbom komunističke revolucije jedina konstanta boljševičkog pokreta otjelovljenog u sovjetskoj državi i podređenom joj međunarodnom radničkom pokretu. Što se tiče njihova odnosa prema tada aktualnim političkim fenomenima kao što su nacionalni pokreti, vanjskopolitička savezništva ili ideološka opredjeljivanja, tu je, heraklitovski rečeno, stalna jedino vječna mijena. Komunisti možda jesu najviše zazirali od nacifašističkih diktatura, ali ne zbog principijelnih ili humanističkih razloga, nego stoga što su nacifašizam, zbog njegove (komunistima politički bliske) nasilne naravi, smatrali najopasnijim protivnikom. Shodno tomu i ideološke pojmove poput antifašizma treba shvaćati kao sredstvo za postizanje prikrivenih revolucionarnih ciljeva radničkog pokreta, a ne kao dosljedno političko - ideološko opredjeljenje. Nečega takvoga, vidjeli smo kroz primjere šokantnih i najširem članstvu komunističkih partija teško shvatljivih mijena političkih savezništava i ideoloških svrstavanja koje je diktirala Kominterna, u desetljeću pred Drugi svjetski rat jednostavno nije bilo.

Egon Kraljević

NAPOMENA: Izvorno objavljeno u časopisu Politički zatvorenik 274, 275/2018

Pet, 22-11-2019, 19:27:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.