Što se dogodilo u Srbu?

Ustanak u Srbu je, kao i sve manifestacije komunističkog jugoslavenstva, od početka bio slavljen kao događaj koji simbolizira bratstvo i jedinstvo. U skladu s tim i službeni je naziv pod kojim je proslavljan 27. srpnja bio Ustanak naroda (množina, op. aut.) Hrvatske, što je sugeriralo da su tih dana 1941. godine u navedenom zbivanju sudjelovali ljudi raznih nacionalnosti. Navedeno je točno, ali na paradoksalno suprotan način od onoga što je tvrdila službena jugoslavenska ideologija. Ustanak su naime podignuli isključivo Srbi uz tek pokojeg Hrvata komunista na svojoj strani, dok su u ostali narodi u ovu "epopeju" bili uključeni samo kao žrtve predodređene za klanje. I tu ništa ne mijenja na stvari činjenica da su ustaničkim ubojstvima prethodili ustaški zločini u Suvaji, Osredcima, Bubnju, jer ako su "antifašisti" genocidom odgovorili na genocid, po čemu su onda bolji od onih koje nazivaju fašistima?

Čak se i notorni Jugoslaven poput profesora (i posljednjeg sekretara partijske organizacije) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Nevena Budaka, negativno odredio prema proslavi srpanjskog ustanka, rekavši da u Srbu jest došlo do pobune protiv ustaškog terora, ali da je ono što je uslijedilo "bio ... isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom UstanakOno malo nesrba članova KPJ što je sudjelovalo u pripremama za ustanak, zbog radikalno šovinističkog je raspoloženja bilo prinuđeno prikrivati svoj nacionalni identitet. Kada bi politički razlozi ipak zahtijevali otkrivanje hrvatske nacionalne pripadnosti nekog od njih, taj bi "izlazak iz ormara" bio popraćen objašnjenjem da dotični doduše jest Hrvat, ali i da je komunist.kraju." Dodao je da “treba imati razumijevanja za one koji su se oružjem suprotstavili strahovitom teroru, ali to ne opravdava zločine koji su nakon toga počinjeni nad isto tako nevinim ljudima”, zaključivši da navedeni nadnevak nije najbolji dan za proslavu antifašizma.

Nacionalna mržnja u srpanjskom ustanku

Bilanca ustaničkog divljanja iznosi barem 4 tisuće (moguće i znatno više) mrtvih nesrba na ustaničkom području koje je obuhvaćalo dijelove Bosanske krajine, jugozapadne Bosne, Like i sjeverne Dalmacije. Pobijeni su Spomenik Srbogromnom većinom bili civili koji su stradali od izbijanja ustanka 27. srpnja pa do prvog tjedna rujna te godine. Samo u Kulen Vakufu, na koji su sa zapada navaljivali lički ustanici Gojka Polovine i Đoke Jovanića, a s istočne strane bosanski pobunjenici, svi skupa pod formalnim zapovjedništvom Marka Oreškovića i njegova "štaba" u Drvaru, ubijeno je između 2 i 3 tisuće civila, što taj pokolj čini jednim od najvećih u Drugom svjetskom ratu na području NDH.

Ono malo nesrba članova KPJ što je sudjelovalo u pripremama za ustanak, zbog radikalno šovinističkog je raspoloženja bilo prinuđeno prikrivati svoj nacionalni identitet. Kada bi politički razlozi ipak zahtijevali otkrivanje hrvatske nacionalne pripadnosti nekog od njih, taj bi "izlazak iz ormara" bio popraćen objašnjenjem da dotični doduše jest Hrvat, ali i da je komunist. Potonje ga je, s obzirom da su boljševici od napada Hitlera na SSSR postali protivnicima NDH i Sila Osovine, trebalo zaštititi od pogibeljne mržnje koja je prema Hrvatima i muslimanima kao takvima prevladavala u pobunjeničkim masama. Navedena mržnja, iako snažno pobuđena ustaškim zločinima, imala je kod znatnog dijela ustanika korijene koji su puno dublji.

Kako se kalilo bratstvo jedinstvo u ustaničkim redovima

Zanimljiv trenutak u srpanjskom ustanku opisao je Šime Balen, partijski kadar koji se u to vrijeme nalazio u Drvaru. Njegovo svjedočenje prenosim u cijelosti: “Ispričat ću vam što mi se u početku rata dogodilo u Drvaru. U Sime Balenjednom trenutku na improviziranu pozornicu, pošto se izredalo nekoliko govornika, iskoči golem čovjek, sav krvav od zgrušane krvi, i počne: 'Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca!' (U zapadnoj Bosni Hrvate zovu Kranjci.) 'Bio sam', reče, 'pedeset i neki u žici, ali kako sam jak, otrgnuo sam se i pobjegao, dok su druge poklali. Uzeo sam nož, derao se, i zaredao od kranjske kuće do kuće dok ih nisam 47 zaklao!' Sekretar komiteta skoči k meni i poviče: 'Šime, govori kao Hrvat!' Skočim na binu i počnem: 'Braćo, ja sam Hrvat iz Zagreba!'. Nastao je tajac. Šok. Nastavio sam: 'Šalje me Komunistička partija iz Zagreba, mene i mnoge druge Hrvate da pomognemo vama, braćo Srbi!'. Ne umišljam si, ali da to nisam učinio (odnosno da nije učinila KP), od deset tisuća okupljenih sigurno bi u četnike otišlo njih 90 posto.” (Milan Jajčinović, Razgovor sa Šimom Balenom, Večernji list, 21. i 22. lipnja 1993., str. 5.).

U takvim su trenutcima partijski aktivisti, želeći skrenuti ustanak s otvorene AktivistiMalobrojni partizanski aktivisti jednostavno nisu mogli zauzdati ispade radikalnog srpstva koje je u prvim godinama rata bilo glavni i gotovo jedini oslonac partizanske vojske. Komunistički vođe ustanka bili su zadovoljni što su dobili svoju, makar i jednonacionalnu, vojsku, dok su lokalni Srbi objeručke prihvatili Hrvate komuniste jer su ovi tolerirajući njihove masovne zločine, faktički legitimirali njihov ekstremizam.genocidne linije i riskirajući vlastite živote, pokušavali srpske mase uvjeriti da prestanu s masovnim ubojstvima i prihvate partizansko vodstvo. Da bi to postigli morali su zatomiti svoju ljudskost i prijeći preko srpskih ubojstava (poput prethodno opisanog klanja "Kranjaca"), a i kasnije izvršenih jezivih zločina srpske strane. Da su odlučili kazniti te krvoloke, vodstvo srpskog ustanka preuzeli bi četnici. Stoga su komunisti odlučili zanemariti ovaj genocid i sklopiti pakt s velikosrpskim vragom, što je moralna poguba koje komunisti poput Balena, dičeći se navedenom epizodom, nisu nikada postali svjesni. Vjerovali su da će vremenom otupiti oštricu velikosrpskog radikalizma na čija su se leđa, kao vođe ustanka uspeli. Da u tomu nisu uspjeli svjedoče pokolji koje su nad Hrvatima u kasnijim mjesecima i godinama rata izveli srpski partizani (Udbina, Zrin, Gvozdansko, Španovica, Donja Motičina i drugi relativno manji zločini).

Niz ovih pokolja nije ništa manji od zlodjela koja su, nakon konačnog diferenciranja pobunjenika iz srpanjskog ustanka 1941. na partizane i Đujićeve četnike, počinili potonji. Stoga ne vrijedi niti argument kojim se opredjeljivanje srpskih masa za partizane u srpanjskom ustanku nastoji prikazati događajem koji je spriječio još teža stradanja nesrba. Malobrojni partizanski aktivisti jednostavno nisu mogli zauzdati ispade radikalnog srpstva koje je u prvim godinama rata bilo glavni i gotovo jedini oslonac partizanske vojske. Komunistički vođe ustanka bili su zadovoljni što su dobili svoju, makar i jednonacionalnu, vojsku, dok su lokalni Srbi objeručke prihvatili Hrvate komuniste jer su ovi tolerirajući njihove masovne zločine, faktički legitimirali njihov ekstremizam.

Imajući sve ovo u vidu, upravo nadrealno djeluju riječi koje je povodom srpanjskih podjela napisao Slavko Goldstein: "Bratstvo i jedinstvo kao parola možda je već od njenog nastanka zvučala usiljeno frazerski, ali u prve dvije-tri početne ratne godine ona je među partizanima u Hrvatskoj bila stvarnost." (Novosti, 24. srpnja 2011.). Ta je "stvarnost bratstva i jedinstva" nekako ipak zaobišla zbivanja u Srbu, iako se Slavko Goldstein sigurno ne bi složio sa mnom.

Spašavanje srpanjskog "antifašizma"

Do 1990. godine srpanjskom se ustanku lako moglo pridavati oznake humanističke pobune protiv ustaškog genocida. Lako, stoga što je komunistička represija zabranjivala svaki spomen na tisuće stradalih od ruku ustanika, mnogi od kojih su kasnije postali kolovođe partizanskog pokreta, a potom i važni kotačići raznih razina vlasti, od područne pa sve do savezne. Kada dolaskom demokracije više nije bilo moguće zatirati istinu, jugofilni se mentalitet dosjetio nove podvale.

Pojavila se teza da, iako su "organizirali ustanak", komunisti nisu odgovorni za zločine koje je počinio navodno četnički dio pobunjenika. Tvrdnjama kako je Partija od početka do kraja suvereno upravljala ustankom, subnorovci žele obraniti ustanak od optužbi za četništvo - težište kojeg svjesno prebacuju na bosansku stranu ustanka - a prebacivanjem svih zločina na njihova leđa pokušavaju sačuvati i moralnu čistoću ličkih partizana pod vodstvom Polovine i Jovanića. Problem su međutim, BoričevacPokolj u Borićevcu nisu izveli četnici nego, ako prihvatimo subnorovsku interpretaciju, Polovinini širitelji bratstva, od kojih su oni koji su se izdignuli do više zapovijedne razine (komandanti) kotirali vrlo visoko u poratnoj vlasti. Slično se međutim dogodilo i s druge, ozloglašene bosanske strane na koju se - preko njezinih prvaka Mane Rokvića, Pere Đilasa i drugih koji su nakon rascjepa pokreta završili u četnicima - želi prebaciti sva krivica za počinjena nedjela.činjenice. Jer kako je moguće da je netko poput četnika čiji se utjecaj na ustanak proglašuje minornim, mogao počiniti tako velike pokolje poput kulenvakufskog? Očito, velikosrpsko je raspoloženje bilo sveprisutno, kako među onima koji će se opredijeliti za partizane tako i među onima koji će se okrenuti četnicima.

U prilog jugofilnim tumačenjima ne idu ni partizanski izvori poput Gojka Polovine koji, nastojeći minimalizirati ulogu četništva, tvrdi da zločine u Borićevcu i Brotnju "nisu počinili četnici jer ih tamo nije ni bilo". Potom dodaje da je u "paležu i pljačkama" što je uobičajeni partizanski eufemizam za ubojstva (koja priznaje samo u slučaju Brotnja ne i Borićevca), sudjelovao "i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti”, čija imena, kako sam navodi, nikada nije i neće objelodaniti (Polovina, Gojko Svedočenje. Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd 1988. 339.-342). Prema tome pokolj u Boričevcu nisu izveli četnici nego, ako prihvatimo subnorovsku interpretaciju, Polovinini širitelji bratstva, od kojih su oni koji su se izdignuli do više zapovijedne razine (komandanti) kotirali vrlo visoko u poratnoj vlasti. Slično se međutim dogodilo i s druge, ozloglašene bosanske strane na koju se - preko njezinih prvaka Mane Rokvića, Pere Đilasa i drugih koji su nakon rascjepa pokreta završili u četnicima - želi prebaciti sva krivica za počinjena nedjela.

Istražujući zašto su prešućena stradanja bosanskohercegovačkih muslimana u Drugom svjetskom ratu, konkretno na području Kulen Vakufa kojim se njegov rad bavi, Max Bergholz je proučavajući literaturu, dokumente i razgovarajući sa svjedocima pokolja iz 1941., razloge toj pojavi pronašao u jednostavnoj činjenici da su mnogi od onih koji su sudjelovali u tim nedjelima ili od samog početka rata pripadali partizanskoj struji pokreta, ili su u rat otišli kao četnici, da bi kroz kasnije često i višekratne prijelaze iz četnika u partizane, kraj rata ipak dočekali kao partizani (vidi: Historijska traganja).

Poslijeratna omerta

Zbog toga što su nametnuvši se kao glavna ustanička snaga, Srbi poslije rata postali nositeljima novih Boricevacjugoslavenskih vlasti i u Kulen Vakufu je, kao i u ostatku Bosne i Hercegovine i Hrvatske, zavladao zavjet šutnje o srpanjskim, ali i drugim srpskim pokoljima poput onih koje su srpski ustanici počinili u Podrinju (o čemu je u knjizi Put u Foču pisao A. Zulfikarpašić) ili istočnoj Hercegovini. Za zločine optuživati nositelje totalitarne i nedemokratske vlasti može voditi samo na robiju ili u smrt i to je sasvim jasan razlog spomenute šutnje s obje strane granice.

Do koje su mjere Srbi agresivno sprječavali svaki spomen na svoje zločine, svjedoči i primjer mog znanca čiji su preci pobjegli iz Borićevca. Kada je, negdje polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća, sa svojim roditeljima pokušao otići vidjeti ledinu na kojoj je nekada bilo selo njegovih predaka, nedugo nakon skretanja prema Borićevcu dostigli su ih lokalni Srbi koji su ih, prijeteći im i dovikujući uvrjede, otjerali natrag u Zagreb.

Srpska dominacija na području BiH i Hrvatske, prikrivena frazom o „bratstvu i jedinstvu“ a utemeljena u „antifašizmu“, postala je izvorište srbijanske agresije devedesetih

Nekažnjavanje navedenih zločina i neproporcionalni udio u vlasti koja je pripala srpskim partizanskim ustanicima, nerijetko i zločincima, otvorili su put novoj velikosrpskoj samovolji. Ona se u drugoj Jugoslaviji nije manifestirala otvoreno, nego se prikrivala iza frazeologije jugoslavenskog socijalističkog patriotizma, da bi urušavanjem te države, odlučno i otvoreno istupila u pokušaju ozakonjenja, faktički već postojeće srpske prevlasti u svim krajevima Bosne i Hercegovine i Hrvatske koje je velikosrpska ideologija smatrala svojima. Pupovčevo slavlje kojim se od pokolja u Srbu ponovno nastoji napraviti izvorište bratstva i jedinstva, ne predstavlja samo žal za vremenom u kojem su pod imenom ravnopravnosti i jednakosti, potomci srpskih ustanika iz 1941. vladali svim prostorima Bosne i Hercegovine i Hrvatske koje su smatrali srpskima.

Srbovanje u Srbu je konkretan politički program kojim se, koristeći milozvučne parole o bratstvu i ravnopravnosti kakvi su navodno vladali za vrijeme Jugoslavije, teži restauraciji što je moguće većeg dijela srpske prevlasti u današnjoj Hrvatskoj. U tomu kao i u vrijeme Jugoslavije, Pupovac ima potporu "poštenih" Hrvata koji su uvijek spremni povjerovati kako u Hrvatskoj ne može biti ravnopravnosti i tolerancije ako nema srpske privilegiranosti. Bez potonje, u Hrvatskoj po njima caruje fašizam.

Egon Kraljević

Ned, 31-05-2020, 08:16:10

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.