Antifašizam, pitanje manjine, sekularizacija
Tri su stupa oko kojih se vrti sva politika današnje vlasti. To su jugofilni antifašizam, pitanje manjina i sekularizacija.
Krenimo od potonjih dviju kategorija u kojima, ukoliko ih se ispravno tumači, nema ništa kontroverzno. Demokracija je vladavina većine koja vodi računa o pravima manjina. Nema pravila kojim možemo odrediti koliku ćemo važnost pridati pojedinom od navedenih aspekata narodne vladavine. Ovisno o konkretnim prilikama, naglasak će nekad biti na pravima manjine i obvezama većine, nekada obratno.
Kada međutim, netko, kao trenutna hrvatska vlast, demokraciju koristi da bi manjine stalno suprostavljao većini i kada u tom srazu većina prolazi loše i biva prikazivana kao profašistička rulja, tada nešto s takvom provedbom demokratskih načela gadno smrdi.
U uskoj vezi s ovim je i sekularizam u kojem, načelno, također nema ničeg spornog. No načelo odvojenosti crkve od države, u Hrvatskoj se često koristi kao sredstvo ograničavanja legitimnih prava vjernika. U proteklih godinu dana najčešće ga se zloupotrebljavalo kao zgodno ime pod kojim manjina, uz pomoć vlasti, većini nameće svoje vrijednosti u osjetljivom području spolnog odgoja.
Točnije koristilo ga se da bi se začepilo usta većini, kada se ona usudila zahtijevati pravo demokratskog izbora programa po kojem će se odvijati nastava spolnog odgoja. Sekularizam je dakle sveden na sredstvo kojim manjina prikriva oduzimanje prava demokratskog izbora većini. Lijepo ime za najobičnije političko nasilje.
Znatan dio, vjerojatno i većina hrvatskog naroda ne slaže se s interpretacijom manjinskih prava i sekularizma u izvedbi Milanovićeve Vlade, zbog čega je stalno na udaru vlastima odanih javnih glasila. Stari obračun s "klerofašistima", sada nazvanima malo drukčijim imenima, ponovno je aktualan.
O dobroj i lošoj prošlosti
Proteklog smo se desetljeća, prije negoli je započelo histeriziranje izazvano lošim tumačenjima sekularizma i manjinskih prava, imali priliku susresti i s jednim karakterističnim licemjerjem koje jednostavno bode oči. Riječ je o frazama koje zagovaraju, s jedne strane potrebu "okretanja k budućnosti", uz istovremeno naglašavanje nužnosti "suočavanja FrazeProteklog smo se desetljeća, prije negoli je započelo histeriziranje izazvano lošim tumačenjima sekularizma i manjinskih prava, imali priliku susresti i s jednim karakterističnim licemjerjem koje jednostavno bode oči. Riječ je o frazama koje zagovaraju, s jedne strane potrebu "okretanja k budućnosti", uz istovremeno naglašavanje nužnosti "suočavanja s prošlošću". Iako izgledaju kontradiktorno, navedena su nastojanja u savršenom skladu.s prošlošću". Iako izgledaju kontradiktorno, navedena su nastojanja u savršenom skladu.
Usmjerenost budućnosti se preporučivalo uvijek kada je prijetila opasnost da se od zaborava otrgne bilo koji događaj koji budi hrvatski ponos ili čuva sjećanja na tragedije u kojima su Hrvati bili žrtve. Ništa od toga, sugerirali su nam mediji, nije vrijedno spomena, jer taj nam balast sjećanja, oduzima pravo na budućnost i ruši mostove suradnje sa susjednim narodima.
Zanimljivo nitko se nije bunio protiv sjećanja na paljenje mađarske zastave koje se zbilo 1895. godine prigodom otvorenja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ali mnogi jesu na spomen prve reakcije otpora velikosrpstvu, koja je zabilježena nakon što je zagrebački Srbobran 1902. objavio članak Nikole Stojanovića koji završava riječima "do istrage naše il' vaše". Očito, nisu svi susjedi isti.
Baš kad bi čovjek pomislio da je bit svega (makar i selektivni) zaborav, iz medija bi "iskočila" druga strana ove složene dijalektike. Njome se inzistiralo na "suočavanju s prošlošću", pod čim se podrazumijevalo rijetke događaje u kojima je hrvatstvo prešlo granicu moralno dopuštenog. Tako bi od svih nacionalnih povijesti, jedino hrvatska povjesnica trebala svjedočiti samo o zlu naroda čiju kolektivnu memoriju čuva.
Drugim su nacijama ovakve koncepte nacionalne povijesti pokušali nametnuti strani osvajači, ne libeći se istovremeno slaviti slaviti vlastite kontroverzne junake, nama ih nameće vlastita odnarođena manjina.
Kada su - višegodišnjim isticanjem malobrojnih kontroverznih epizoda hrvatske povijesti i istovremenim omalovažavanjem nedvojbeno pozitivnog ostatka naše prošlosti - u dovoljnoj mjeri rastočili supstancu narodnog samopoštovanja, drznuli su se napraviti posljednji korak. Danas ponovno, prvi put od propasti njihove države, otvoreno slave svoje vrijednosti. Redaju se tako hvalospjevi kapama partizankama, trabunjanja o uspjesima Titoslavije, itd.
Jugoslavenska prošlost je naša budućnost
Koliku važnost vladajući pridaju svom ideološkom naslijeđu, vidljivo je i iz prigodnih obraćanja javnosti premijera Milanovića. Kada je prije nekoliko mjeseci iznosio izvješće o stanju nacije, u državničkoj je pozi zavapio: "Ne dajte da vas sasvim zaslijepe samo ekonomska pitanja, jer naš život ima mnogo više dimenzija! Naši životi, bez obzira na ekonomsku situaciju, bili bi obezvrijeđeni kada bismo dopustili gaženje vrijednosti antifašizma i sekularizma, kada bismo dopustili diskriminaciju LGBT-zajednice, kada bismo dopustili da bilo koja manjinska grupacija bude ugrožena ili obespravljena."
U istom je tonu zborio i komentirajući polovicu mandata svoje Vlade kada je rekao: "Polovice Vladina puta ne da se ne stidim, nego sam na njega ponosan! Nema u njemu ni jednog odstupanja kad su posrijedi društvene vrijednosti."
Prošlost je tako, kroz njezine pomno odabrane epizode, a suprotno donedavno zagovaranom okretanju budućnosti, ponovno postala "in". Točnije hrvatstvo, posebice njegova brojna hrvanja s velikosrpstvom, predstavlja sadržaj kojega u govoru o prošlosti treba ocrnjivati ili izbjegavati, a velike su riječi i patetične "frazetine" dopuštene, čak poželjne kad je u pitanju cjelina, suvremenim terminima zakrabuljenih jugoslavenskih vrijednosti.
Snošljivost i otvorenost spram drugih naroda danas se opet prikazuju isključivim vlasništvom lijeve političke ManipulacijaSnošljivost i otvorenost spram drugih naroda danas se opet prikazuju isključivim vlasništvom lijeve političke opcije, dok se svaku hrvatski usmjerenu politiku ocrtava kao nespojivu s kozmopolitskim i humanističkim vrijednostima, nakon čega ju se kao amoralnu diskvalificira. Kada netko ustvrdi da hrvatstvo u esencijalnom smislu nije, kako se sugerira, tek drugo ime za mržnju, na njega se sruči lavina "naprednjačkog" bijesa.opcije, dok se svaku hrvatski usmjerenu politiku ocrtava kao nespojivu s kozmopolitskim i humanističkim vrijednostima, nakon čega ju se kao amoralnu diskvalificira. Kada netko ustvrdi da hrvatstvo u esencijalnom smislu nije, kako se sugerira, tek drugo ime za mržnju, na njega se sruči lavina "naprednjačkog" bijesa.
Najčešće je riječ o napadima bez uporišta u stvarnosti kojima se onoga tko npr. kritizira ubojstva jugoslavenskog režima proglašava fašistom ili se onoga tko ima rezerve spram ćirilice u Vukovaru - zanemarujući jasan slijed političkih događaja koji je doveo do današnje eskalacije problema u tom gradu - etiketira srbofobom. Ponekad se za postizanje istog efekta poseže za predimenzioniranim tumačenjima pojedinačnih incidenata iz kojih se zaključuje o općoj hrvatskoj zloći.
U oba slučaja radi se o jednostavnoj metodologiji kojom se napada zamišljeni stereotip Hrvata - mrzitelja, koji nije ništa drugo nego konstrukt jugofilnog uma. Tom se fantomu potom suprostavljaju univerzalističke vrijednosti poput čovjekoljublja, koje, da stvar bude zanimljivija, nitko od "desničara" s kojima se polemizira, nije niti dovodio u pitanje. Sve medijske izlučevine Jergovića, Pofuka, Tomića i ostalih, zasnovane su na tom principu.
Istinski zarobljenici prošlosti
Mnogi tvrde da je povećana proizvodnja ideologije kojoj je sklona Kukuriku koalicija tek način na koji vlast prikriva svoj potpuni neuspjeh u vođenju države. Drugi pak tvrde da su ideološke fraze samo dimna zavjesa iza koje vlast ostvaruje gramzive materijalne interese pojedinaca koji u njoj sudjeluju. I jedno i drugo je tek djelomično točno i u svom parcijalnom dohvaćanju istine zavodi na krivi put.
RazlikeRazlike u odnosu na "zlatno jugoslavensko doba" su uglavnom semantičke: borba protiv klerofašista i ostalih natražnjaka danas se ne vodi pod tim imenom nego pod suvremenijim nazivljem. Ovakva, za Hrvatsku destruktivna politika, nema samo ideološku dimenziju, nego i jasne političke konzekvence vidljive prvenstveno u zatvaranju u regionalne, exjugoslavenske okvire, zbog čega uživa veliku potporu, takvim rješenjima sklonih stranih sila.Kad bi u korijenu svega bila neuspješnost Milanovićeva kabineta ili interes pljačkaša kojih u ovoj kao i u svakoj dosadašnjoj vlasti zasigurno ima, ne bi li se, s obzirom na narodno raspoloženje očitovano u prikupljanju potpisa za referendume protiv Vladinih odluka, javnošću znatno lakše manipuliralo služeći se nekom manje kontroverznom retorikom?
S obzirom da je odgovor na to pitanje potvrdan, postaje bjelodano da ideologiziranje stvarnosti kojemu je sklona trenutna hrvatska vlast ima dublje korijene. Ono predstavlja jedini konkretan politički program vladajuće koalicije koja, u skladu s uvjerenjima SDP-a i njegovih partnera, hrvatsku budućnost vidi u jugoslavenskoj prošlosti. Svojedobna Josipovićeva izjava o tomu da će se Hrvatska "zacrveniti", sada se pokazuje u svom punom proročanskom sjaju.
Razlike u odnosu na "zlatno jugoslavensko doba" su uglavnom semantičke: borba protiv klerofašista i ostalih natražnjaka danas se ne vodi pod tim imenom nego pod suvremenijim nazivljem. Ovakva, za Hrvatsku destruktivna politika, nema samo ideološku dimenziju, nego i jasne političke konzekvence vidljive prvenstveno u zatvaranju u regionalne, exjugoslavenske okvire, zbog čega uživa veliku potporu, takvim rješenjima sklonih stranih sila.
Da su kojim slučajem i uspjeli preporoditi Hrvatsku te pokrenuti neviđeni gospodarski rast, "kukurikavci" bi svejedno i ništa manje glasno nego u današnjoj situaciji ekonomskog beznađa, kokodakali o ideologiji. Parole o potrebi bavljenja bitnim pitanjima poput gospodarstva i o usmjerenosti prema budućnosti su samo to - parole uz pomoć kojih su došli na vlast.
Ono što je njima uistinu bitno je povratak u jugoslavensku budućnost. Nijednu od tih vrijednosti, kako je samozadovoljno konstatirao Milanović, u prve dvije godine mandata nisu iznevjerili, a zasigurno neće ni u budućnosti.
Egon Kraljević