Laži kao osnova slučaja Perković

Niti u jednoj stvari tijekom dosadašnjeg mandata, aktualna vlast nije toliko petljala kao u slučaju Perković. Manjih ili većih laži na tu temu je bilo toliko da ih je teško sve i pobrojati, a kamoli analizirati. Najveće i najbedastije laži, poput onih da Lex Perković štiti branitelje ili da se kroz zalaganje za odgodu Zakona o uhidbenom nalogu aktualna vlast bori za ravnopravan tretman Hrvatske unutar EU-a, već su uvjerljivo opovrgnute, pa više nema potrebe vraćati se na njih.

Siva eminencija afere: predsjednik Josipović

Zanimljivo je međutim analizirati neke manje secirane manipulacije poput onih autor kojih je Ivo Josipović. Na samom je početku afere, ne mogavši suspregnuti bijes zbog toga što je pitanje 7446. YUsipovic-bravarov20gardistjugokomunističkih zlodjela uopće dospjelo u središte pozornosti, izjavio da je bilo i drugih političkih ubojstava koja treba procesuirati. Iz kasnijih je predsjednikovih obraćanja javnosti postalo jasno da pod "drugim" političkim ubojstvima podrazumijeva neke događaje iz Domovinskog rata, što je nonsens.

U mirnodopsko vrijeme Jugoslavije, dogodilo se sedamdesetak „uspješnih" Udbinih zločina, a uz njih zabilježen je popriličan broj nerealiziranih ubojstava o kojima je - po onovremenim zakonima, staloženo, kao da se govori o povećanju produktivnosti u Prvomajskoj ili Đuri Đakoviću - raspravljano na sjednicama jugoslavenskih komiteta. Miroslav Tuđman je čak ustvrdio da je Udba organizirala veći broj ubojstava negoli KGB, što svjedoči o paranoičnosti sustava koji je umislio da njegove ideološke vrijednosti imaju veći svjetskopovijesni značaj nego Veliki Oktobar (tako su svojedobno pisali), kojemu su se divili prije nego što su silom prilika izmislili samoupravljanje i nesvrstanost.

JosipovićPosebno je zanimljiva promptnost njegove reakcije. Predsjednik je inače osoba koja reagira tek nakon dugog promišljanja. No u ovom slučaju reakcija kojom se - na silu gurajući u isti koš sustavni komunistički teror i ispade iz vremena Domovinskog rata - svjesno relativizira zločinački karakter jugoslavenskog režima, uslijedila je odmah. Neuobičajena odlučnost tog istupa, također dosta govori sama po sebi.Nasuprot ovom državnom teroru, dogodila se nekolicina ubojstava u vrijeme kad je Hrvatska u ratnom vihoru počela graditi svoja državna tijela i kada su nekontrolirana samovolja pojedinaca i unutarhrvatske nesuglasice u tim slabo ustrojenim tijelima, prijetile da izmaknu kontroli. Osim toga, u tom su kaotičnom vremenu, unutar još uvijek krhkih struktura nove hrvatske države, slobodno vršljale kako strane, tako i još uvijek „domaće" obavještajne službe, poput struktura hrvatske i jugoslavenske tj. srpske Udbe.

Da su bile itekako djelatne, svjedoče akcije miniranja židovskih grobova na Mirogoju ili planiranog postavljanja bombe pred Židovsku općinu u Zagrebu. Pokušaj da se u istu ravan stave ovi stihijski ratni događaji (mutnu pozadinu kojih svakako treba istražiti), s jugoslavenskim mirnodopskim i zakonski utemeljenim državnim terorom, odaje ili neukost ili zlu namjeru. Kako je Josipović sve drugo samo ne čovjek koji nema znanja, zaključak se nameće sam po sebi.

Posebno je zanimljiva promptnost njegove reakcije. Predsjednik je inače osoba koja reagira tek nakon dugog promišljanja. No u ovom slučaju reakcija kojom se - na silu gurajući u isti koš sustavni komunistički teror i ispade iz vremena Domovinskog rata - svjesno relativizira zločinački karakter jugoslavenskog režima, uslijedila je odmah. Neuobičajena odlučnost tog istupa, također dosta govori sama po sebi.

Ujedinimo se oko udbaša

Josipović je u svojim kasnijim istupima nastavio zastupati tezu o raznim, ne samo komunističkim političkim ubojstvima. Tvrdnjom da politička ubojstva „moramo sagledati kroz jednake kriterije za sve kako bi društvo učinili još civilnijim nego što je sad i izbjegli stalne podjele na lijeve i desne", Josipović je svojoj koncepciji omalovažavanja komunističkog terora pridodao i malo apsurdnog domoljubnog žara.

Po navedenom, ne bi li izbjegli nacionalne podjele, Hrvati bi narodno jedinstvo trebali izgraditi na konsenzusu oko zaštite udbaša ili barem umanjivanja njihovih zlodjela. Zanimljivo je da duboke i očite nacionalne podjele, vidljive npr. u protivljenju velikog dijela domaće javnosti procesima hrvatskim generalima u Haagu, predsjedniku i istomišljenicima nisu ni najmanje smetale. Tada nisu u ime nacionalnog jedinstva pozivali na obustavu progona nevinih, kao što ovih dana pozivaju na obzirnost prema ubojicama.

Istodobno s pozivanjem na „primjenu jednakih kriterija za sve političke zločine" čime je razvodnjavao pojmove o komunističkom teroru, predsjednik je izjavama „kako tvrdnja da Hrvatska štiti komunističke zločine nije točna", uporno zamagljivao bit stvari. Jer što je relativizacija zlodjela nego njihova zaštita?

KapaObmanjivanjeOsim navedene kontradikcije, Josipović je pribjegavao još jednoj obmanjivačkoj strategiji. Tvrdnjama da „imamo važnijih problema nego što je to Lex Perković", nastojao je umanjiti štetu koju je vlastima počeo nanositi pokušaj zaštite udbaša, te ostaviti vladi dovoljno unutarnjeg manevarskog prostora, da eventualno uspješno završi pokušaj njihova spašavanja.Osim navedene kontradikcije, Josipović je pribjegavao još jednoj obmanjivačkoj strategiji. Tvrdnjama da „imamo važnijih problema nego što je to Lex Perković", nastojao je umanjiti štetu koju je vlastima počeo nanositi pokušaj zaštite udbaša, te ostaviti vladi dovoljno unutarnjeg manevarskog prostora, da eventualno uspješno završi pokušaj njihova spašavanja.

Kako se to izjalovilo, Josipović se, kao taktičan političar, pod pritiskom međunarodnih čimbenika povukao, iako nisam siguran da je unatoč tomu što je prije koji dan je izjavio da "nam sve to skupa nije trebalo", odustao od ideje zaštite digniteta starih zločinačkih struktura.. Nemojmo dakle zaboraviti ulogu koju je u ovom bestidnom političkom manevru odigrao, po anketama uvjerljivo najpopularniji hrvatski političar.

Da sramota „Lex Perkovića" bude potpuna pobrinuo se ostatak koalicijske vlade koji se također nije „pretrgnuo" od zalaganja za pravdu. O tomu svjedoče amoralne riječi anonimnog visokog dužnosnika HNS-a koji je Jutarnjem listu izjavio da je "besmisleno trošiti vrijeme i energiju na nekakva ubojstva otprije 30 godina". Pored toga što je nelogična - jer zašto bi sustavna mirnodopska ubojstva "od prije trideset godina" bila nezanimljiva, dok bi odnos prema pojedinačnim incidentima iz vremena Domovinskog rata „od prije dvadesetak godina" bio mjerilo demokratičnosti - ova izjava otkriva lakoću s kojom se danas u Hrvatskoj može omalovažavati temeljno civilizacijsko načelo kao što je kažnjivost zločina. Pod uvjetom da su zločini koje se gura u zapećak ispravno politički odabrani.

Documenta

U ranim danima „nepotrebne" afere (koju je i sam kreirao), Josipoviću su u pomoć brzo priskočili njegovi brojni saveznici. Prva je reagirala Documenta, organizacija koja Domovinski rat u documenta 01(barem nekim, a možda i sustavno u svim) svojim dokumentima naziva "ratom devedesetih godina" prošlog stoljeća. Oni su sramotu Perkovićeva zakona pokušali umanjiti isticanjem njegovih „dobrih strana", a njegova najbolja odlika po Documenti je ta što možemo očekivati da će našem pravosuđu postati dostupni brojni zločinci iz „ratova devedesetih" koji su se skrivali u zemljama EU-a.

Tako se Documenta, ističući jednu upitnu prednost (upitnu jer se velika većina osumnjičenih za zločine krije u Srbij koja nije i u skorije vrijeme neće postati članicom EU-a) ovog zakona, pridružila tendenciji zamagljivanja golemog problema hrvatskog društva: suočavanja s jugoslavenskim zločinima. Usput, još jednom su povezali "rat iz devedesetih" i zločine, te ukazali da su to nedjela s kojima se treba uhvatiti u koštac, a ne se „bakćati" s nekim izmišljenim udbaštvom.

Je li Udba bila sasvim obična tajna služba?

Potpora vladinoj politici stigla je i s Filozofskog fakulteta. Povjesničar Hrvoje Klasić je, očito zabrinut a možda i zgrožen načinom na koji se u javnosti počelo govoriti o Udbi, „otkrio" da sve tajne službe ubijaju svoje neprijatelje. Ova opaska cilj koje je umanjiti značaj udbaških ubojstava je točna, no s tim u svezi postavlja se nekoliko pitanja.

Prije svega, što nam Tuđmanov podatak da Udbina ubojstva brojnošću nadmašuju likvidacije koja je izvela jedna od dviju supersila tadašnjeg bipolarnog svijeta, govori o Jugoslaviji i njezinoj tajnoj službi? Jedna omanja država poput Jugoslavije ubila je veći broj svojih protivnika negoli KGB, tajna služba jedne od dviju svjetskih supersila koja je imale interese u faktički svakom kutku svijeta? Izgleda da Klasićev argument i ne govori baš u prilog Udbi. No to nije sve.

Sljedeće pitanje je, može li se usporediti jugoslavensku komunističku tajnu službu s tajnom službom neke demokratske zemlje, npr. s opravdano ozloglašenom CIA-om? Ako usporedimo tko su bile žrtve ovih dviju represivnih organizacija, doći ćemo do sljedećih podataka. CIA je ubijala, a i dan danas to čini, gotovo isključivo strane državljane za koje se manje ili više pouzdano zna da ugrožavaju interese SAD-a.

Nasuprot tomu, žrtve Udbinih likvidacija su gotovo u cijelosti jugoslavenski državljani, a unutar te neodređene cjeline, uvjerljivo najveće žrtve su bili UDBADa ne idealiziram stvari, napominjem da je CIA, kao i svaka tajna služba često, u nekoliko slučajeva čak i u unutarnjepolitičkim stvarima, prelazila granice zakonitosti. No kad/ako bi se saznalo za te nezakonitosti, posebice za one koje su zadirale u unutarnje stvari američke politike, slijedila je reakcija kojom se aktere prijestupa kažnjavalo, a službu vraćalo u okvire zakona. Za razliku od CIA-inih kriminalnih izleta u unutarnjepolitičke vode poput Watergate-a koji su kažnjavani, u slučaju Udbina terora spram vlastitih građana radilo se o institucionaliziranom, zakonski reguliranom državnom kriminalu koji nije mogao biti sankcioniran. Neki bi da tako bude i danas.Hrvati, pa zatim Albanci te manjim dijelom Srbi. Razlika u usmjerenosti ovih tajnih službi na vanjske odnosno unutarnje neprijatelje nije slučajna, ona je jednim svojim dijelom uvjetovana različitostima u državnom ustroju dviju država.

S obzirom da je u demokratskom poretku dopušteno svako političko djelovanje osim onoga koje ugrožava demokraciju kao sustav, u praksi američke tajne službe ne postoji pojam unutarnjeg neprijatelja. Jer tko bi to mogao biti, demokrati republikanci ili neka od preostalih stranaka koje imaju punu slobodu djelovanja?

Nasuprot tomu pokretački motiv udbinih ubojstava bio je obračun s unutarnjim neprijateljem, pod čime se podrazumijevalo sve one koje bi (jedna i jedina!) komunistička partija označila kao takve. CIA dakle štiti državu legitimiranu demokratskim poretkom te je u skladu s tim orijentirana prema vanjskom neprijatelju, dok je Udba štiteći partijsku diktaturu u jugoslavenskoj državi, u cijelosti bila usmjerena na unutarnjeg neprijatelja.

Da ne idealiziram stvari, napominjem da je CIA, kao i svaka tajna služba često, u nekoliko slučajeva čak i u unutarnjepolitičkim stvarima, prelazila granice zakonitosti. No kad/ako bi se saznalo za te nezakonitosti, posebice za one koje su zadirale u unutarnje stvari američke politike, slijedila je reakcija kojom se aktere prijestupa kažnjavalo, a službu vraćalo u okvire zakona.

Za razliku od CIA-inih kriminalnih izleta u unutarnjepolitičke vode poput Watergate-a koji su kažnjavani, u slučaju Udbina terora spram vlastitih građana radilo se o institucionaliziranom, zakonski reguliranom državnom kriminalu koji nije mogao biti sankcioniran. Neki bi da tako bude i danas.

Branitelji jugoslavenskog državnog terora često tvrde da se, s obzirom da je znatan broj, možda i većina protivnika komunističkog režima bila protivna ne samo režimu nego i teritorijalnoj cjelovitosti Jugoslavije, Udbine likvidacije ne razlikuju od likvidacija „državnih neprijatelja" kakve je izvela bilo koja tajna služba. Nijedna država, ističu, ne tolerira one koji ju žele uništiti.

Ovaj nas argument dovodi do neriješenih nacionalnih problema koji su uzrokovali neprijateljski stav dijela građana Jugoslavije prema jedinstvu te zemlje, što je ujedno i drugi razlog zbog kojeg je interes zloglasne Udbe bio usmjeren prema unutarnjim neprijateljima. Sada se nameće pitanje kako su postupale tajne službe demokratskih zemalja koje su imale slične probleme, tj. kako su se s protivnicima svoje teritorijalne cjelovitosti nosili npr. post frankovska Španjolska (s Baskima), ili Velika Britanija (s Ircima u Sjevernoj Irskoj)?

Unatoč duboko nesretnom položaju manjinskog naroda, Baski, pa i Irci u Ujedinjenom Kraljevstvu, već desetljećima imaju izvjesna prava. Čak i njihove radikalne političke organizacije poput civilnih krila ETA-e, odnosno IRA-e djeluju sasvim legalno, i jedan i drugi narod imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvo državnim okvirom u kojem se nalaze, što na masovnim prosvjedima često i rade. Je li išta od ovoga bilo moguće u Jugoslaviji?

Osim toga Baski, tj Irci u Sjevernoj Irskoj pod udar represije dolaze jedino kad oružano djeluju protiv države, no ni tada ih se, izuzev u slučaju da pružaju otpor, ne ubija, nego uhićuje. Unatoč brojnim i smrtononosnim napadima vojnih krila ETA-e, odnosno IRA-e. Nije mi poznato da su španjolska ili britanska tajna služba, bilo u matičnoj zemlji, bilo u inozemstvu, organizirale masovna smaknuća istaknutih militanata iz redova ovih naroda. Stoga, čak i ako jugoslavensku tajnu službu usporedimo s tajnim službama zemalja koje nemaju baš čistu savjest spram vlastitih manjina poput Velike Britanije, možemo zaključiti da je Udba, na hrvatsku žalost, jedna i jedina.

Klasić i Kajin o "neprijateljskoj emigraciji"

Povjesničar Klasić je još istaknuo da je i emigracija pribjegavala teroru u kojem su stradali civili i dužnosnici jugoslavenske vlasti. Slično je iz saborskih klupa rezonirao i Damir Kajin Klasicapostrofirajući ubojstva nekolicine jugoslavenskih veleposlanika.

Istina je da je dio političke emigracije prihvatio strategiju oružane borbe. Pitanje je, međutim, može li se za to pribjegavanje sili, odgovornima smatrati samo iseljeničke radikale (teroriste kako ih neizravno nazivaju Klasić i Kajin), a zanemariti represivni državni okvir koji je onemogućavanjem elementarnih političkih sloboda i surovim progonima svih koji se vlastima nisu pokoravali, faktički stvarao politički radikalizam? Zanimljivo bi bilo istražiti i odnos između broja žrtava koje su pale kao posljedica nasilja hrvatskih militanata na jednoj i jugoslavenskih državnih tijela na drugoj strani?

S obzirom na broj od skoro sedamdeset Udbinih ubojstava te na još nekoliko desetaka neuspješnih pokušaja likvidacija/otmica, čini mi se da je inicijativa „debelo" na strani Titove tajne službe. Kad se svemu doda spoznaja da neki od jugoslavenskih veleposlanika i nisu bili baš profinjeni diplomati, nego poput Vladimira Rolovića, bivši šefovi Udbe čije su ruke navodno krvave još od Bleiburga (zbog čega i jest izabran za metu otmice koja se izrodila u nehotično ubojstvo), postaje jasno da je problematika udbaških ubojstava znatno složenija negoli su je, kroz svoje istupe, nastojali prikazati Klasić i Kajin.

Pomirba, udbaši i HDZ

Agilni branitelj aktualne vlasti, posebice njezinih ekstremnih neojugoslavenskih poteza, Damir Kajin, u svom je saborskom govoru izjavio kako nije istina da vladajuća koalicija brani udbaše, nego da su to tijekom svih svojih mandata na vlasti činili HDZ-ovci, čime je ponovio „duboke misli" njegova koalicijskog šefa Milanovića.

Teško je shvatljiva nonšalantnost s kojom predstavnici aktualne vlasti vrijeđaju zdrav razum i pamćenje svih nas. Svi se sjećamo složenih okolnosti u kojima je formuliran koncept pomirbe, kao iznuđeni i neizbježni čin kojim se nastojalo izbjeći unutarhrvatske podjele u ratu. Bitan element pomirbenog programa je i to da su se hrvatske političke snage ujedinjavale oko programa samostalne Hrvatske. To je ujedno značilo da oni koji su se do tada zalagali za jugoslavizam, prihvaćanjem novih, hrvatskih političkih načela, priznaju pogrješnost svojih starih političkih nazora.

I zaista, tijekom devedesetih, nitko od istaknutih aktera bivšeg jugoslavenskog političkog ili kulturnog miljea nije istupao sa PomirbaMi bismo dakle trebali povjerovati da aktualna vlast pravednički ustaje protiv „Tuđmanove zaštite udbaša", a zaboraviti da je preživljavanje udbaša tek jedna od posljedica okolnostima iznuđene pomirbe. Iste one pomirbe koja današnjim vlastodršcima nije smetala prije dvadesetak godina kada im je omogućila politički opstanak. Sve u svemu još jedna u nizu teško probavljivih laži sa snažnim primjesama apsurda i cinizma.svojih starih političkih pozicija. Svi su se trsili dokazati svoje hrvatstvo, pa se u to vrijeme činilo da su se Jugoslaveni ili iskreno reformirali ili da su uspješno i trajno stavljeni na margine javnog života. Možda su prividna apatičnost snaga starog režima i nedvojbeno prevladavanje hrvatskih vrijednosti u javnom životu tog vremena i kod Tuđmana stvorili uvjerenje da je jugoslavenstvo politički mrtvo, te da bi mu se lustracijskim previranjima moglo samo dati nepotrebnu javnu pozornost.

Bio je to nažalost potpuno krivi dojam. Kad su se nakon trećesiječanjskog prevrata osjetili dovoljno sigurnima, stari su se kadrovi vratili puni osvetničkog žara i razbili načela tek uspostavljenog političkog hrvatstva.

Kako su u aferi oko Perkovića uhvaćeni u namjeri zaštite udbaša, dosjetili su se za tu nečasnu rabotu optužiti Tuđmana i HDZ. Svjesno zanemarujući složene okolnosti koje su dovele do pomirbe i njezinih žalosnih posljedica očitih i u očuvanju udbaških stuktura, čitav problem nekažnjavanja jugoslavenskih ubojstava sada pokušavaju svesti na jednostavnu činjenicu da osumnjičeni obavještajci nisu procesuirani za vrijeme HDZ-ove vlasti.

Mi bismo dakle trebali povjerovati da aktualna vlast pravednički ustaje protiv „Tuđmanove zaštite udbaša", a zaboraviti da je preživljavanje udbaša tek jedna od posljedica okolnostima iznuđene pomirbe. Iste one pomirbe koja današnjim vlastodršcima nije smetala prije dvadesetak godina kada im je omogućila politički opstanak. Sve u svemu još jedna u nizu teško probavljivih laži sa snažnim primjesama apsurda i cinizma.

Iznuđene ustavne promjene

Sljedeća nedovoljno problematizirana manipulacija, vidljiva je iz načina na koji je, vezano uz slučaj Perković, pokrenuto pitanje ustavnih promjena. U normalnim okolnostima, ustav kao vrhovni pravni akt neke države, mijenja se vrlo rijetko i samo nakon dugotrajne pripreme i javne rasprave. Kod nas su stvari išle suprotnim smjerom. Prvo je izmijenjen Zakon o uhidbenom nalogu, a tek potom se počelo zagovarati zadiranje u ustav. Zašto?

Problem se sastoji u sljedećem. Po prijedlogu Zakona o uhidbenom nalogu koji je dogovoren u pregovorima s EU, zastara nekog predmeta u Hrvatskoj nije bila razlog zbog kojeg je bilo nužno izbjeći izručenje osumnjičenika. Do takvog je razvoja događaja moglo doći jedino ako je postojala opasnost da okrivljeniku ne će biti zajamčeno pravedno suđenje, što se nije moglo primijeniti na njemačko pravosuđe i Perkovića.

Po izmijenjenoj inačici ovog zakona koju je vlada ljetos pokušala prošvercati, zastara je postala razlog koji nužno sprječava izručenje, te je time stari udbaš stavljen izvan dosega munchenskog suda. Kako su ove namjere ubrzo "pročitale" manje domaća, a više svjetska javnost, izbio je skandal jer je koalicijska vlast opravdano prozvana za zaštitu jugoslavenskih zločinaca.

Prvi korak: umanjiti političku štetu

Da bi sa sebe sprali u cijelosti zasluženu ljagu, naši su se vlastodršci dosjetili poteza s dvije oštrice: ukidanja zastare za politička ubojstva kroz ustavne promjene. Malo zbunjuje činjenica da se štetu koju je izazvala odredba o nezastarijevanju zločina iz Lex Perkovića, umjesto njezinim jednostavnim ukidanjem, odnosno vraćanjem Zakona u stanje kakvo je prihvatila EU, sada pokušava ispraviti promjenom ustava, ali ovaj prividni nonsens ima svoje skrivene razloge.

Milanovićev se kabinet počeo zalagati za ustavne promjene tek kad su svima postale jasne njihove namjere oko izbjegavanja Perkovićeva izručenja. Traženje ustavnih promjena, u svojoj prvoj manipulativnoj dimenziji nije ništa drugo nego iznuđena taktika koja je trebala sanirati nastalu štetu i dokazati da vlast ne štiti vlastito zločinačko naslijeđe.

No formulacijom o „politički motiviranim zločinima" koju se gura u ustav, izbjegnuto je izričito spominjanje komunističkog terora, čime se u istu ravan nastoje dovesti pojedinačni zločini iz vremena Domovinskog rata i zakonima regulirana ubojstva jugoslavenskog režima. Dakle, i u trenutku dok sa sebe nastoje otresti zasluženu etiketu zaštitnika jugoslavenskih zločina, istovremeno daju sve od sebe ne bi li te zločine relativizirali. Čista Josipovićeva škola.

Drugi korak: spriječiti suđenje u Njemačkoj

Drugi razlog zbog kojeg su pokrenute ustavne promjene sastoji se u tomu da bi u slučaju povratka na zakonsku odredbu o SuđenjeDrugi razlog zbog kojeg su pokrenute ustavne promjene sastoji se u tomu da bi u slučaju povratka na zakonsku odredbu o izručenju bez obzira na zastaru, Perković morao biti izručen, a to se želi izbjeći, zar ne? Stoga se vlada u novom bljesku priglupe prevarantske logike okrenula ustavnim promjenama. Nevoljkim uvođenjem ustavne odredbe o nezastarijevanju zločina nastoje stvoriti pravne osnove da se, kad suđenje Perkoviću već ne mogu izbjeći, taj proces organizira u Hrvatskoj.izručenju bez obzira na zastaru, Perković morao biti izručen, a to se želi izbjeći, zar ne? Stoga se vlada u novom bljesku priglupe prevarantske logike okrenula ustavnim promjenama. Nevoljkim uvođenjem ustavne odredbe o nezastarijevanju zločina nastoje stvoriti pravne osnove da se, kad suđenje Perkoviću već ne mogu izbjeći, taj proces organizira u Hrvatskoj.

Naravno, u uvjetima koje će kontrolirati oni i skloni im mediji. To bi, vjeruju, trebalo maksimalno ublažiti štetu koju za njih nosi taj neželjeni proces. Kako ni tu s formalne strane nije sve čisto, jer Đureković je ubijen u Njemačkoj pa bi ta država svakako imala primat u suđenju odgovornima za njegovu likvidaciju, bit će zanimljivo vidjeti koje će sljedeće pravne akrobacije vlast morati izvesti, ne bi li ostvarila svoj novi cilj. Vladajuća garnitura se tako u ovom slučaju sve dublje zakopava u blato vlastitih prijevara, što ih dovodi u situaciju da moraju izmišljati nove i još luđe laži od dosadašnjih.

Da je nezastarijevanje političkih ubojstava kroz ustavne promjene stavljeno na dnevni red prije usvajanja izmjena Zakona o uhidbenom nalogu ili barem istovremeno s njima, još bi se i moglo govoriti da današnja hrvatska vlada ima, koliko toliko principijelan stav prema zločinima, unatoč tomu što takav razvoj događaja, vidjeli smo, vodi do suđenja Perkoviću u Hrvatskoj.

S obzirom na obrnuti redoslijed oličen u donošenju Lex Perkovića, pa ustavnim promjenama „na vrat na nos", jasno je da se u ovom slučaju ne radi o pravnoj dosljednosti, nego o nizu iznuđenih, naknadnih manipulacija, kojima se nakon propalog pokušaja zaštite bivšeg udbaša prešlo na plan B: suđenje Perkoviću u Hrvatskoj.

Još neke blesave laži

Uz dosada navedeno, vrijedno je spomenuti i nekoliko bisera koji će ući u antologiju hrvatske političke gluposti. Prvi u nizu je opravdanje izmjena Lex Perkovića lošim prijevodom, za što je i Cedomir Jovanovicsrpski političar Čedomir Jovanović, ukazujući na plitko i diplomacije nedostojno izmotavanje kao osnovu ovog argumenta, rekao da „zvuči tako srbijanski".

Da su stvari bile tako banalne, vlast je lako mogla priznati pogrješku, te zakon ispraviti u skladu s ispravnim prijevodom. No oni to nisu učinili, nego su započeli sukob s Europskom komisijom, koji su nakon argumenta lošeg prijevoda pravdali zaštitom hrvatskih branitelja, zatim zalaganjem za ravnopravan tretman Hrvatske unutar EU, a u stvari su prikrivali nešto sasvim četvrto: zaštitu udbaških ubojica.

U ovoj priglupoj vrsti laži prednjači ipak ministar pravosuđa Miljenić. On je za Dnevnik HTV-a rekao kako smatra da slučajem Perković ugled Hrvatske nije narušen, već je upravo suprotno, porastao jer se '"cijeni onog koji zna što hoće i za to se pokušava izboriti". Uz to dometnuo je: „S ovoliko godina koliko imam nisam razmišljao o komunističkim zločinima. Znao sam da su oni postojali i bilo mi je to grozno, ali mislio sam da su ti ljudi kažnjeni. Kada sam došao na ovu poziciju shvatio sam da se zločinci 20 godina skrivaju. Odlučio sam to promijeniti. Otvorili smo pitanje kojim se nitko nije želio baviti 20 godina. Ova situacija je iznjedrila upravo to, naše suočavanje sa zločinima."

Da fakultetski, dakle iznadprosječno obrazovan čovjek, koji je uz to posljednjih petnaestak godina u vrhu hrvatske politike (u Račanovo vrijeme je kao predstavnik vlasti navodno sudjelovao u krivotvorenju ključnih dokumenata u optužnici Dariju Kordiću), da takav čovjek izjavi kako je u pitanju saznanja o komunističkim zločinima potpuna tabula rasa, to je nešto što vrijeđa zdrav razum i oslikava ministrov prezir spram umnih sposobnosti hrvatske javnosti.

Navedeni istup nije ništa drugo nego pokušaj da se izbjegavanje suočavanja s komunističkim zločinima koje je vlada očitovala u ovom slučaju, predstavi kao slučajnost izazvana pomanjkanjem znanja o razmjerima tih nedjela, te da se iznuđeno otvaranje ove teme prikaže kao smišljena politika koju je makar i naknadno, vlast svjesno potaknula. No i takvi plitki istupi su izgleda dopušteni čitavoj političkoj sviti iz redova aktualne vlasti i ne nanose im znatniju štetu.

Prije svega zato jer u novinama glavnu riječ vode pojedinci poput novinara Jutarnjeg lista, izvjesnog Bajrušija. Dotični je intervjuirajući odvjetnika koji na sudu u Munchenu zastupa žrtve udbaških ubojstava, ovomu postavio pitanje: „Hoće li suđenje Perkoviću u Njemačkoj biti pošteno?" S potencijalom medijskog manipuliranja u kojem je sasvim normalno blesavo insinuirati da će "švapsko" pravosuđe svjesno oštetiti "nas Jugoslavene", Milanović može biti siguran da će, bez obzira što god on rekao ili poduzeo, najnegativniji političar u Hrvatskoj i dalje, ni kriv ni dužan, biti - Tomislav Karamarko.

Egon Kraljević

Sub, 14-12-2019, 06:29:22

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.