Jugoslavenski zadah u hrvatskim medijima

Nedavno sam razgovarao s Amirom Obhođašem, mojim prijateljem i jednim od boljih hrvatskih vojnih povjesničara mlađeg naraštaja. Autor je nekoliko knjiga, jedna od kojih je zavrijedila laskave ocjene međunarodnih stručnih krugova. No, u njegovoj uzornoj znanstvenoj karijeri postoji ozbiljan problem.

Predmet Obhođaševa interesa je pretežno suvremena vojna povijest, točnije razdoblje Drugog svjetskog rata, koji kod nas nikako da završi. Najpoznatije djelo iz njegova opusa, naziva Hrvatska legija, bavi se sudbinom ove postrojbe u posljednjem velikom svjetskom ratnom sukobu, a to je u Hrvatskoj i dalje vrlo "vruća" tema. O tomu jednostavno, uopće nije preporučljivo pisati, barem ne objektivno. Zbog toga što je ovoj škakljivoj temi prišao na znanstveni način (što je hendikep u društvu u kojem prevladavaju jugoslavenske vrijednosti), Obhođaš je s knjigom koja ga je sasvim zasluženo afirmirala kao znanstvenika, mogao imati samo probleme. No, tu se umiješao element sreće.

Prva od "olakotnih" okolnosti za ovo djelo, sastojala se u tomu što je navedena NDH-ška postrojba bila angažirana u gigantskom sukobu na istočnom bojištu, pa nije izravno vezana za ovdašnji antifašistički tabu. Ipak, samo to ne bi bilo ni izbliza dovoljno da ovu knjigu zaštiti od napada "zdravih snaga" koje bi joj zamjerile već samu činjenicu što obrađuje sudbinu "zločinačke" Hrvatske legije. Napadi su najvjerojatnije izostali stoga što je navedeno djelo napravljeno u suatorstvu s uglednim stranim stručnjakom za povijest Drugog svjetskog rata (Jasonom D. Markom) i kao takvo izdano na engleskom jeziku i za englesko govorno područje.

Stoga je prvo potpalo pod ocjenjivački sud strane stručne javnosti, koja je - neopterećena ovdašnjim jugoslavenskim fobijama - knjigu nahvalila na sva zvona. Kako je hrvatsko izdanje uslijedilo naknadno, tj. nakon inozemnih pohvala, nije ga bilo moguće diksvalificirati uobičajenim ideološkim instrumentarijem. Stoga su ovdašnji gospodari javnog mnijenja, s "knedlom u grlu" i brnjicom koju su im na usta stavile pozitivne inozemne kritike, nijemo pratili uspjeh Hrvatske legije i u Hrvatskoj.

Ovih dana iz tiska izlazi još jedna knjiga na kojoj je surađivao Amir Obhođaš. Riječ je o djelu Ustaška vojnica, koje osim njega potpisuju još trojica uglednih autora, jedan od kojih je cijenjeni srpski povjesničar Bojan Dimitrijević. O knjizi nemam namjeru pisati jer ju nisam imao u rukama. Zanimljivim mi se, međutim, čini prikazati način na koji su u javnosti popraćeni izvadci iz ovog djela, koje je, prilagodivši ih popularno znanstvenoj razini, u časopisu Vojna povijest objavio Obhođaš.

Direktive iz Banje Luke

Uzbuna povodom objave teksta Ustaška vojnica, podignuta je u Banjoj Luci, u koju se, kao i u ostatak Bosne i Hercegovine, distribuira dio naklade navedenog časopisa. U banjolučkim novinama Press, objavljen je tekst pod naslovom Ustaški desant na Banja Luku, s podnaslovima Novi talas hrvatskg fašizma i Crna legija ponovo na mestu zločina. Autor teksta je Obhođaševe trdnje izvrnuo i napisao da je glavna teza izvadka objavljenog u Vojnoj povijesti ta, da su ustaški pokolji "oko milion Srba, Jevreja i Roma, bili motivisani jedino osvetom zbog srpskog ustanka protiv ustaške vlasti".

Obhođaš je, međutim, napisao upravo suprotno, odnosno to da su brojni zločini koje su u prvim danima nakon proglašenja NDH nad Srbima počinile redovite snage Ustaške MesićIstog dana, s pozicije počasnog člana udruge hrvatskih antifašista, oglasio se i Stjepan Mesić koji je posljednji broj časopisa kritizirao s obrazloženjem da je riječ o povijesnom revizionizmu. Sinkronizacija reakcija iz Republike Srpske i određenih krugova u Hrvatskoj zorno svjedoči o neprekinutim ex jugoslavenskim, danas bi prikrivajući se rekli, regionalnim vezama, vrlo živahnim u netaknutim "subnorovskim" strukturama i medijskim kućama poput navedenog portala, u kojima istaknutu komentatorsku ulogu imaju bivši novinari Feral Tribunea.vojnice, te posebno ("osvetničkim motivima, koristoljubljem ili drugim motivima vođene") "divlje" ustaške seoske milicije, snažno potaknuli srpski ustanak u NDH. No, Obhođaš je dodao da bi do ustanka došlo i bez toga, "s obzirom da su NDH-šku vlast Srbi doživljavali kao okupacijsku".

Histerija zakotrljana u Banjoj Luci, ubrzo je zahvatila Hrvatsku. Prvi je reagirao T-portal, nepotpisanim tekstom u čijem naslovu se ističe da hrvatsko ministarstvo prosvjete za uporabu u školama "preporučuje časopis koji propagira ustaštvo". Kao pravi sljedbenik ugasnulog Ferala, navedeni portal ističe da su "već nakon površnog čitanja" teksta koji je "uzbudio duhove u Republici Srpskoj, ali i kod nas", stekli dojam da je sporan kako sadržaj, tako i naslovnica posljednjeg broja Vojne povijesti koja donosi sliku Jure Francetića. Pri tomu se novinar T-portala nije udostojio nazvati ni uredništvo navedenog časopisa, niti Obhođaša kao autora teksta.

Ocjena članka o Ustaškoj vojnici objavljena u Banjoj Luci i vlastiti, kako sam navodi, tek "površni" uvid u tekst, bili su mu dovoljni za donošenje konačnog negativnog stajališta. Istog dana, s pozicije počasnog člana udruge hrvatskih antifašista, oglasio se i Stjepan Mesić koji je posljednji broj časopisa kritizirao s obrazloženjem da je riječ o povijesnom revizionizmu. Sinkronizacija reakcija iz Republike Srpske i određenih krugova u Hrvatskoj zorno svjedoči o neprekinutim ex jugoslavenskim, danas bi prikrivajući se rekli, regionalnim vezama, vrlo živahnim u netaknutim "subnorovskim" strukturama i medijskim kućama poput navedenog portala, u kojima istaknutu komentatorsku ulogu imaju bivši novinari Feral Tribunea.

Reagiralo je i hrvatsko prosvjetno ministarstvo i to, kako prenosi T-portal, već na samu najavu teme najnovijeg broja časopisa Vojna povijest. Od Agencije za odgoj i obrazovanje, ali i od "neovisnih" povijesnih stručnjaka zatražili su ocjenu posljednjeg i nekoliko prethodnih brojeva Vojne povijesti, a ukoliko ova bude negativna (što je - imajući u vidu model rada Jovanovićeva ministarstva koje kao na traci "štanca" ideološki obojena stajališta podređenih joj znanstvenih ustanova - realno za očekivati), povući će suglasnost za uporabu navedenog časopisa u školama.

Od represivnog komunističkog jugoslavenstva do napredne, subverzivne ideologije ljudskih prava

Za većinu historiografskih djela o Drugom svjetskom ratu na području jugoistočne Europe ne postoji znatniji interes inozemne javnosti, osim ako, kao u slučaju Hrvatske legije, događaji opisani u tim knjigama nisu tijesno povezani s nazanimljivijim zbivanjima svjetske povijesti. Za sve ostalo iz tog vremena, našim povjesničarima nema druge nego se podvrgnuti "sudu Partije", odnosno kriterija koji su nametnuti još u vrijeme agitpropa i centralnih komiteta. To znači da sve argumente i logiku možemo "zataknuti mačku o rep".

Naročito je opasno, posebice za mlađe naraštaje koj su po naravi skloni buntu, to što bivša državna, a i sada u intelektualnim krugovima prevladavajuća jugoslavenska ideologija, više nema zadah režimski nametanih vrijednosti, nego ju se u medijima, literaturi, na "subverzivnim" festivalima, predstavlja kao naprednu, slobodarsku, demokratsku, individualističku i univerzalno humanističku misao, koja stoji nasuprot većinskom konformističkom mentalitetu pronacističke hrvatske "pokatoličene jazbine". Od navedenog je točno samo to da je jugoslavenska ideologija suprotstavljena hrvatskoj nacionalnoj ideji, pa danas u uvjetima uspostavljene hrvatske države i ne može biti nego njoj protivna, tj. senzacionalistički rečeno "subverzivna".

Što se tiče hrvatske jazbine njoj bi, ako dosljedno primijenimo tumačenja antifašističkih prvaka, kao jedan od autora knjige Ustaška vojnica, trebao pripadati i srpski povjesničar Bojan Dimitrijević, dok je, istodobno, za poznatog pjevača ustaških pjesama Stjepana Mesića, rezervirano počasno predsjedničko mjesto u antifašističkoj udruzi.

S obzirom na sve paradokse u koje su se - nakon za njih tragičnog proglašenja samostalne i demokratske hrvatske države - upleli bivši partizani (jugoslavenski progonitelji koji tvrde da su 1945. u stvari utemeljivali Hrvatsku, ljubitelji demokracije koji su uhićivali zbog pokušaja političkog organiziranja izvan skuta KPJ, zagovornici komunističkog kolektivizma koji danas brane progonjeni i prezirani buržoaski individualizam, zaštitnici homoseksualnih prava koji su progonili "pedere" itd.), teško da su mogli poželjeti boljeg predsjednika od antifašističkog ustašoida. Koji možda nije niti jedno od to dvoje, nego nešto treće.

Egon Kraljević