Bleiburg i opravdavanje zločina

Pred kraj prošlog tjedna javili su se "pravednici iz črzpete". Oni koji su dizali jugoslavensku komunističku revoluciju, a danas tvrde da su u stvari utemeljivali samostalnu Hrvatsku. Povod reagiranju je bleiburška komemoracija, njima dobro znana tema, jer su svibnja 1945. bili vrlo aktivni, pa dobro znaju što su tamo, na Bleiburgu i diljem križnih putova, radili. Unatoč informacijama koje su im poznate iz prve ruke, o pokoljima u kojima su neki (napisao bih mnogi, ali živih partizanskih sudionika rata ima razmjerno malo) od njih i osobno sudjelovali, iz razumljivih razloga ne žele svjedočiti, barem ne istinu. Tipična zločinačka omerta.

U obranu zločina

Zato su vrlo glasni u klevetama. Kao i svakog svibnja unatrag desetak godina, ponovno strasno ubijaju riječima, ovaj put priopćenjem, kojim boljševički oštro kritiziraju način na koji su mediji popratili obljetnicu najveće hrvatske tragedije. Kao i u svakom pokušaju obrane zločina, krivnju počinitelja se nastoji umanjiti ocrnjivanjem žrtava, pa se u skladu s tim Bleiburg ne naziva zločinom, nego pravdom koja je stigla "fašiste".

Kao dokaz ponavljaju dobro znane činjenice o jasenovačkom logoru (broj žrtava kojeg su opet napuhali, ovaj put do sto tisuća) i ostalim neporecivim ustaškim zlodjelima, što gotovo nitko u Hrvatskoj ne dovodi u pitanje. Ti su zločini po njima, razlog zbog kojeg je došlo do bleiburške "osvete". Tek pri kraju teksta, u jednoj rečenici napominju da je među ubijenima bio i ponetko nevin, no priznanje kojim se zločin na Bleiburgu svodi na incident, dok se većinu ubojstava smatra pravdom, bolje da i nije izrečeno.

Po već uobičajenoj praksi koja ignorira neojugoslavenske ekstremističke ispade, ni ovaj put nitko nije reagirao na teze kojima se zločince prikazuje pravednicima, a njihove žrtve krvolocima. Institucije i udruge, koje inače za puno bezazlenije stvari potežu batinu "govora mržnje", još jednom su dokazale da je navedena sintagma politički usmjerena samo prema onima koji ne dijele jugofilni svjetonazor.

Tako su i ove godine u zraku ostala visjeti pitanja. Zar se - s obzirom da su pretpostavljeni NDH-ški zločinci tvorili uistinu malu skupinu u odnosu na broj ukupno likvidiranih na Bleiburgu - može tek tako preći preko počinjenih zločina? Čime se može opravdati matematika, prema kojoj je na svakog pretpostavljenog krivca bilo opravdano ubiti dvadeset, trideset, pedeset, a možda i više nevinih?

Osveta ili plan?

S jugofilnim se tumačenjima možemo složiti samo u jednom: ustaška su nedjela vremenski prethodila bleiburškima zločinima. Pitanje je, međutim, mogu li se iz toga izvlačiti zaključci o znatnijoj uzročno-posljedičnoj povezanosti ovih DomobraniU tom je smislu znakovit dokument u kojem se govori o masovnim partizanskim ubojstvima domobrana koji 1944., nakon Titove amnestije, u većim skupinama počinju prelaziti na stranu NOP-a. U spisu se navodi da je od polovice rujna 1944. do početka siječnja 1945., ubijeno "dvjesto do tristo" ovih prebjega, jer je usvojeno stajalište da "Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas."događaja, kako to - preuzimajući argumente partizanskih egzekutora ("na Bleiburgu su većinom pobijeni fašistički zločinci") - uobičajeno čine negatori jugoslavenskih poratnih zločina? Ako zavirimo u zbornike pod naslovom "Partizanska i komunistička represija i zločini", uvjerit ćemo se da izvori komunističke provenijencije ne potvrđuju ovakav zaključak. U tim zanimljivim knjigama nalazi se dosta dokumenata koji otkrivaju sasvim drukčije motive partizanskih zločina.

U tom je smislu znakovit dokument u kojem se govori o masovnim partizanskim ubojstvima domobrana koji 1944., nakon Titove amnestije, u većim skupinama počinju prelaziti na stranu NOP-a. U spisu se navodi da je od polovice rujna 1944. do početka siječnja 1945., ubijeno "dvjesto do tristo" ovih prebjega, jer je usvojeno stajalište da "Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas."(Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, dokumenti, knjiga 1, 54).

Napominjem da se podatak o likvidiranima odnosi samo na jednu partizansku postrojbu koju spis naziva Šestim korpusom. Koliki je ukupan broj domobrana koji su, zbog istih razloga, nakon amnestije likvidirani po dolasku u ostale partizanske postrojbe na području Hrvatske i BiH, teško je reći. Iako je partijska organizacija navedenog Šestog korpusa naknadno kritizirala ova ubojstva navodeći da mnogima od likvidiranih "čak nisu uzete ni potrebne generalije", logično je pretpostaviti da je slična praksa u manjoj ili većoj mjeri bila karakteristična i za druge partizanske postrojbe.

Prema tomu, već tijekom rata su se odvijala masovna ubojstva koja nisu imala nikakve veze s iracionalnom mržnjom, nego s racionalnim planom likvidacije onih koje se smatralo stvarnim ili tek potencijalnim političkim protivnicima.

Poticanje mržnje

Navedeni zbornici objavljuju i mnoštvo dokumenata koji se odnose na bleiburška ubojstva, a niti u jednom od njih se ne spominju, niti opisuju spontana ubojstva iz osvete. Nasuprot tomu, postoji nekoliko karakterističnih izvješća iz svibnja 1945. Javni tužitelj Okruga Banovine, polovicom tog mjeseca izvješćuje da se narod u "novooslobođenim mjestima odnosi pomirljivo prema zločincima", pa zaključuje: "...potrebno je raspiriti mržnju u tim selima prema neprijatelju i zločincima" (Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, knjiga 1, 109).

MržnjaČinjenica da se u dokumentima različitih partijskih tijela - u isto vrijeme (između polovice svibnja i početka lipnja 1945.) i gotovo identičnim formulacijama - govori o potrebi izazivanja mržnje, nakon čega se ističe uspjehe u provedbi tih mjera, sve je drugo samo ne slučajna. To je nedvojbena posljedica naredbe kojom je s više razine zapovijeđeno djelovanje u pravcu izazivanje mržnje, nakon čega su niža partijska tijela izvješćivala o provedbi naloženog.U isto to vrijeme na području Slovenije pojavljuju se izvješća političkih komesara partizanskih brigada, koja s jedva primjetnim razlikama govore o istom motivu - poticanju mržnje prema zarobljenicima. Važno je naglasiti, da su navedene postrojbe pripadale različitim divizijama Jugoslavenske armije. Izvješće tajnika partijske organizacije IV. udarne brigade upućeno partijskom komitetu III. udarne divizije navodi da je "mržnja kod naših boraca dosta slaba". Zatim se dodaje: "Mi smo s naše strane poduzeli preko partije da se ta mržnja poveća održavajući sastanke kratke sa rukovodiocima i ukazivajući da su to najveći krvnici našeg naroda i da treba prema njima postupati oštro i oprezno da ne bi koji utekao. Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone, t.j. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im vode, kruha itd." (Isto, 146)

Izvješće XII. proleterske udarne brigade upućeno Divizijskom komitetu Komunističke partije Hrvatske (dalje KPH) XII. udarne divizije, konstatira da "naši borci ne znaju mrziti zarobljenog neprijatelja", te da s njima "suviše blago postupaju". No "Objašnjavanjem... tko su ti zarobljeni i što su napravili našem narodu, borci su počeli drugačije gledati na zarobljenike i znali su ih mrziti". To se, naglašava se u izvješću, brzo osjetilo kod kažnjavanja zarobljenika koje partizani više nisu ubijali "zbog naređenja, nego zato što ih mrze." (Isto, 154.)

Prema tomu, znatnije mržnje koja bi spontano dovela do zločina, izvorno nije bilo, naprotiv, takve su osjećaje poticala partijska tijela. Iako se mržnja "na okupatore i njegove sluge", kao motiv razmjerno često pojavljivala i u partizanskim ratnim proglasima, u ranijim je godinama ona frazerska i deklarativna. Tek na kraju rata, kako je vidljivo i iz citiranih dokumenata, pristupa se doslovnom "treniranju", tj. konkretnom pobuđivanju ovog osjećaja kod pripadnika Jugoslavenske armije i stanovništva.

Činjenica da se u dokumentima različitih partijskih tijela - u isto vrijeme (između polovice svibnja i početka lipnja 1945.) i gotovo identičnim formulacijama - govori o potrebi izazivanja mržnje, nakon čega se ističe uspjehe u provedbi tih mjera, sve je drugo samo ne slučajna. To je nedvojbena posljedica naredbe kojom je s više razine zapovijeđeno djelovanje u pravcu izazivanje mržnje, nakon čega su niža partijska tijela izvješćivala o provedbi naloženog. Kako o toj direktivi raspravljaju vojna i civilna tijela visoke razine (divizije, okružni javni tužitelji), očito je da pošiljatelja treba tražiti u najvišim strukturama Komunističke partije Jugoslavije (dalje KPJ). Ali gdje točno?

Kardeljev brzojav i ostali dokazi revolucije na djelu

Na to nam pitanje, jasan odgovor daje još svibnja 2005. godine, na izložbi "Prikriveno i od očiju skriveno" organiziranoj u Celju, prikazan i od tada uporno prešućivan dokument, inače pronađen u Arhivu Slovenije. U ovom se spisu doduše ne spominje mržnja, ali se upotrebljava riječ "čišćenje", što je još oštriji i izravniji pojam, prava nadogradnja prethodno spominjane mržnje.

Riječ je o brzojavu koji je Edvard Kardelj, jedan od trojice najmoćnijih jugoslavenskih komunista, lipnja 1945. uputio Borisu Kidriču, članu Centralnog komiteta (dalje CK) KPJ i u to vrijeme predsjedniku slovenske vlade u Ljubljani. U telegramu se navodi: "Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga biti tako spori u čišćenju kao dosad."

Navedena poruka sa žaljenjem konstatira da će izvanredne prilike - očite u funkcioniranju pred kraj rata ustrojenih različitih vrsta revolucionarnih sudova i postojanju mnoštva logora s civilnim i vojnim zatočenicima što je pružalo neograničene mogućnosti za njihovo masovno likvidiranje - raspuštanjem navedenih sudišta i proglašenjem amnestije, biti uskoro okončane. Iako se (na Kardeljevo zadovoljstvo) to nije dogodilo za tri tjedna, nego proglašenjem nove amnestije 5. kolovoza 1945., prvi slovenski komunist uznemireno nalaže da se preostalo vrijeme iskoristi i pojača rad na čišćenjima, što je podrazumijevalo kako izvaninstitucionalna ubojstva, tako i donošenje smrtnih presuda i presuda na dugogodišnje robije.

O kakvoj se zločinačkoj računici radi, postaje jasno ako se uzme u obzir da bi izvjestan broj istinskih zločinaca, zajedno s većinom nevinih bio osuđen na smrt i na redovitim sudovima, posebno zna li se da je i u njihovu radu prevladavala revolucionarna praksa koju je naložila KPJ. No na redovitim bi sudovima brojke osuđenih ipak bile neusporedivo manje i ne bi se mjerile tisućama, što je učinak koji je Partija, preko prijekih, revolucionarnih sudova vojnog tipa, mogla postići bez problema.

Sudski su, inače, likvidirani samo "viđeniji" neprijatelji, čime se obračunu s političkim protivnicima (a tek tu i tamo s pokojim istinskim zločincem), željelo dati privid legalnosti. Velika većina ostalih pobijena je daleko od očiju javnosti, u masovnim pokoljima vojnih i civilnih zarobljenika, prije smaknuća zatočenih u nekim od brojnih zarobljeničkih logora. Zbog toga je Kardelj bio silno zabrinut najavom amnestije i raspuštanja logora, pa je potaknut time i naložio udarnički rad na čišćenjima.

RukopisRukopis revolucije, odnosno postojanje vremenskog razdoblja koje je KPJ odredila za intenzivno uništavanje vlastitih političkih protivnika, potvrđuju još neki spisi iz neposrednog poratnog vremena. Na savjetovanju načelnika OZN-e za Hrvatsku održanom srpnja 1945., Duško Brkić, ministar pravosuđa Narodne vlade Hrvatske izjavio je: "Nama se dao jedan kratki period vremena za trajanje tih revolucionarnih sudova, kao što je Sud nacionalne časti i Vojni sudovi, da bi u najkraće vrijeme očistili zemlju od neprijateljskih elemenata, bilo kaznom smrti ili robijom, kako bi neprijatelja onemogućili i zahvatili stvar u svoje ruke."Rukopis revolucije, odnosno postojanje vremenskog razdoblja koje je KPJ odredila za intenzivno uništavanje vlastitih političkih protivnika, potvrđuju još neki spisi iz neposrednog poratnog vremena. Na savjetovanju načelnika OZN-e za Hrvatsku održanom srpnja 1945., Duško Brkić, ministar pravosuđa Narodne vlade Hrvatske izjavio je: "Nama se dao jedan kratki period vremena za trajanje tih revolucionarnih sudova, kao što je Sud nacionalne časti i Vojni sudovi, da bi u najkraće vrijeme očistili zemlju od neprijateljskih elemenata, bilo kaznom smrti ili robijom, kako bi neprijatelja onemogućili i zahvatili stvar u svoje ruke." (Isto, 235)

Da nisu poticane samo sudske egzekucije, osim dosada citiranih dokumenata, svjedoči i zapisnik sa sjednice CK KPH održane srpnja 1945. (Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, dokumenti, Zagreb i središnja Hrvatska, 485, 486). Istaknuti partijski dužnosnici, dobro upućeni u to da vrijeme najteže represije istječe, razgovarali su tom prigodom o mjerama koje treba poduzeti da bi se prešlo na novu, blažu varijantu politike.

U sklopu rasprave o stanju u zarobljeničkim logorima, to je neizravno potvrdio i Vladimir Bakarić. Predsjednik CK KPH prvo je rekao da je u Beogradu donesena odluka o reorganizacii i djelomičnom raspuštanju logora, zbog čega je u njima potrebno "obustaviti postupak". Da su zločini u logorima bili plod anarhije, Bakarić tada ne bi upotrijebio sintagmu o "obustavi postupaka", nego bi govorio o prekidanju bezakonja. No čelniku hrvatskih komunista se podsvjesno "otela" formulacija koja snažno navodi na zaključak o dirigiranosti postupaka tj. zločina koji su se do tada odvijali u logorima. Drugim riječima, da "postupke" u logorima netko prethodno nije pokrenuo, ne bi ih naknadno bilo potrebno ni obustavljati.

U istoj raspravi, međutim, neki članovi CK iznose stajališta da je za zločine kriva anarhija, bezakonje, da se u Zagrebu "vrše zulumi", a spominju se i opomene koje izriče Partija zbog nastavka strijeljanja i sl. Zagovornici teze o osvetničkom karakteru poratnih zločina to ističu kao dokaz da KPJ nije stajala iza zločina i da ih je pokušavala zaustaviti. No, ono što je izrečeno na navedenoj sjednici CK KPH treba staviti u kontekst poratnih zbivanja. Ako je KPJ, kako je već obrazloženo, prethodno pozivala na mržnju i u internim se dokumentima hvalila ubojstvima koja su bila plod te kampanje, ako su najviši dužnosnici još lipnja 1945. pozivali na ubrzanje sudskih i izvansudskih čišćenja, očito je da val nasilja - koji okarakteriziran kao bezakonje tek naknadno postaje predmetom kritike - nije nastao sam od sebe, nego ga je izravno i svjesno tj. s namjerom da se obračuna s političkim protivnicima, prethodno izazvala KPJ.

Stoga pozivi na prestanak ubojstava ne znače da komunisti nisu odobravali praksu masovnog terora, nego samo to da je promjena njihovih stajališta uzrokovana izvjesnim, u međuvremenu iskrsnulim političkim komplikacijama. O čemu se radi?

Kontraproduktivni teror

Poratni je teror u nekim hrvatskim mjestima započeo još 1944., kao npr u Dubrovniku. U ostatku Hrvatske, poratni su zločini započeli polovicom travnja 1945., nakon proboja Srijemskog fronta i ulaska partizanskih postrojba u najistočnije hrvatske gradove i mjesta i od tada su nesmiljeno trajali nekoliko narednih mjeseci. U ovom se razdoblju represiju smatralo glavnim sredstvom za učvršćenje novog režima, revolucionarna je oštrica pod firmom obračuna sa zločincima, trebala ukloniti sve realne i potencijalne političke suparnike. No razmjeri zločina i brutalnost obračuna, počeli su proizvoditi posljedice koje su bile suprotne od željenog.

Na navedenom srpanjskom savjetovanju načelnika OZN-e Stevo Krajačić je to izrazio sljedećim riječima: "Drugovi, prestanite konačno sa likvidacijom! Ne zato što ja možda žalim neprijatelja, ja ne žalim ni moga oca, nego zato što se u narodu kuje, ruje."(Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, knjiga 1, 236). Zločine se dakle ne želi zauzdati zbog humanih motiva i načelnog protivljenja ubojstvima, nego zato što je nasilje, umjesto da pridonese učvršćenju vlasti KPJ, počelo izazivati otpore koji su komplicirali položaj "narodnih" vlasti. Stoga su retorika mržnje i čišćenja, zamijenjene pozivima na obustavu "anarhije", zuluma i "postupaka u logorima".

No jednom pokrenuti kotač nasilja nije se dao lako zaustaviti, pa je i tijekom srpnja i kolovoza izvješćivano o likvidacijama koje su, slijedeći prvotne upute o mržnji i čišćenjima, nastavile provoditi niže razine vlasti. Da se odnos partijskog vodstva prema zločinima nije promijenio, svjedoče brojni dokumenti u citiranim zbornicima iz kojih je jasno da, u isto vrijeme dok se protive likvidacijama koje po inerciji nastavljaju obavljati niža tijela, najviši dužnosnici nove vlasti sami organiziraju masovna strijeljanja. Ova centralizacija zločina je doduše smanjila brojke ubijenih, ali nije se promijenio princip kojim se kažnjavalo "narodne neprijatelje", što je puno širi pojam od zločinca.

Što se tiče krajnjih namjera negatora bleiburških zločina, njih je izvanredno opisao Josip Pavičić, otpušteni kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista. Iz svojedobnog protivljenja jugofilnih snaga Tuđmanovoj ideji da se skupa pokopaju kosti ratnih pobjednika i poraženih, ali i njihova kasnijeg suprotstavljanja inicijativi biskupa Bogovića da se u grob uz Crkvu hrvatskih mučenika na Krbavskom polju, pokopaju samo kosti poratnih stradalnika, a ne i partizani, Pavičić je zaključio "da nije problematičan ovakav ili onakav ukop antifašista i drugih s njihove pobjedničke fronte, nego da je problematičan, točnije – nedopustiv, svaki dostojanstven pokop onih s druge, nepartizanske, u ratu poražene strane."

Jedino rješenje po njima je, mentalno se vratiti u 1989. godinu i u javnosti zatrti svaki spomen na zločin koji su počinili. To znači da bi se npr. lokalitetu Lepe Bukve u Maceljskom gorju, trebao vratiti iz vremena Jugoslavije baštinjeni naziv Titova lovišta, što možda i nije tako loše. Iako se na Maclju Tito nije loveći opuštao od odgovornih državničkih poslova, navedeni bi naziv na ciničan način svjedočio o onomu što se tamo nakon rata događalo.

Egon Kraljević