Baukov boj s ustaškim ulicama
Milanovićeva vlada polako gubi kontakt sa stvarnošću, što je siguran znak njezine rastuće slabosti. Kada snažne vlade povlače poteze, njihove mjere korespondiraju s konkretnim problemima, teže preokrenuti negativne procese, a čak i kada se bave promidžbom vlastitih mjera, to čine na način koji ima veze s političkim realnostima. Ništa od navedenog ne postoji kod aktualne vlasti. Da od Milanovićeva kabineta na gospodarskom planu nemamo što za očekivati jasno je, faktički, već od samog početka. Iz stalnog pomicanja rokova od kada su trebali biti vidljivi navodni učinci njihovih mjera, očita je jedino strategija kupovanja vremena.
Rezultate su u početku obećavali za tri mjeseca, zatim su neki (hvala Bogu) već bivši ministri najavljivali vlastitu propast, ali i propast čitave države ako u vremenu od pola godine nakon preuzimanja vlasti "ne pokrenu gospodarstvo", da bismo godinu dana nakon početka Kukuriku mandata, dočekali da nam pokušaju prodati projekt "clean start", pokušavajući time za vlastitu nesposobnost optužiti druge i "farbanjem" lakovjernih, sebi dati još jednu prigodu za novi početak. Danas smo u sličnom položaju kao i prije nešto više od godinu dana, s tim da je vlast tek neznatno promijenila retoriku, pa sada apatično "čeka da se gospodarstvo pokrene", kao da joj se posao ne sastoji upravo u tomu da u tom smislu i sama nešto napravi.
Manipulacija zvana "clean start" proveden godinu dana nakon osvajanja vlasti, pokazuje jednu bitno novu stvar: Milanovićev kabinet je, unatoč snažnoj medijskoj potpori i na promidžbenom planu počeo ozbiljno šepati. Svaka promidžba koja želi djelovati na javnost mora imati barem minimalno utemeljenje u činjenicama, u suprotnom, građanstvo će ju vrlo lako prozreti kao potpuno neosnovanu i uz podsmijeh odbaciti. Nakon niza Vladinih gospodarskih, diplomatskih i inih ćoraka, "clean start" je bio prvi veliki promidžbeni promašaj, jer spominjati novi početak nakon protraćenih prvih godinu dana mandata, jednostavno nema nikakve veze s realnošću.
Groteska
Ovih dana vlast nam je u vidu inicijative ministra Bauka za preimenovanjem ulica Mile Budaka (u svih desetak hrvatskih mjesta u kojima ulice tog imena postoje), te jedne ulice 10. travnja Clean startSvaka promidžba koja želi djelovati na javnost mora imati barem minimalno utemeljenje u činjenicama, u suprotnom, građanstvo će ju vrlo lako prozreti kao potpuno neosnovanu i uz podsmijeh odbaciti. Nakon niza Vladinih gospodarskih, diplomatskih i inih ćoraka, "clean start" je bio prvi veliki promidžbeni promašaj, jer spominjati novi početak nakon protraćenih prvih godinu dana mandata, jednostavno nema nikakve veze s realnošću.koja postoji u Slatinskom Drenovcu, ponudila dodatni materijal za zabavu. Za razliku od "clean starta", u ovom je slučaju riječ o jednoj iz spektra ideoloških, ovoj vlasti omiljenih tema. No, dok su ukidanje državnog pokroviteljstva bleiburškoj komemoraciji, ukidanje Vijeća za normu hrvatskog jezika ili nametanje spolnog odgoja ozbiljne ideološke teme oko kojih će se u predstojećem razdoblju voditi brojne žučne i mučne rasprave, dotle je pokretanje inicijative za skidanje naziva sveukupno jedanaest ulica u cijeloj Hrvatskoj očito farsično.
Ono kao prvo podrazumijeva da je neoustaštvo u Hrvatskoj ozbiljan problem s kojim se, eto, mora obračunavati središnja državna vlast. Kada "borbu protiv ustaštva" pokušavate voditi ukidanjem pokroviteljstva bleiburškoj komemoraciji, tada to ima određenu težinu, jer na Bleiburgu se unatrag dvadesetak godina okuplja veliki broj ljudi i to je događaj koji privlači znatnu pozornost javnosti. Unatoč tomu što neoustaštva na Bleiburgu ima u jedva vidljivim tragovima (neusporedivo manje nego jugofilije u Kumrovcu), takav državni angažman neupućenima može izgledati opravdan. Kada međutim "boj protiv ustaša" vodite mijenjajući nazive sveukupno jedanaest ulica u cijeloj Hrvatskoj, tada na upravo apsurdan način dajete do znanja da su vaše polazne teze o raširenom neoustaškom raspoloženju u Hrvatskoj, ništa manje nego groteskne.
Na ovoj se inicijativi u cijelosti istrošila dosada često korištena manipulativna metoda, koju je najbolje opisati kao izmišljanje političkog protivnika i njegova ekstremizma, čime se otvara prostor za iskazivanje intelektualne dubine, humanističke širine, naprednjaštva i hrabrosti komentatora koji se suprotstavljaju ekstremima koje su - sami izmislili. Dovoljno je površno pogledati tekstove nekih uglednih jugofilnih autora i odmah uočiti zajedničku im crtu, koju bi se moglo opisati kao svođenje političkog neistomišljenika na ekstrem, nakon čega u kolumnama dotičnih novinara slijedi, ničim izazvan, obračun s utvarama hrvatske ksenofobije, mržnje, šovinizma. Koliko god bila prozirna, ovakva su ispiranja mozga djelomično uspijevala u svojoj težnji da politički jednostrano odrede, odnosno suze prostor slobode javnog izražavanja.
„Sveta borba protiv ustaša"
Razlog uspješnosti ovakvog djelovanja dijelom nalazimo u karakteru nekih ljudi. Povodljivi pojedinci žele dijeliti nazore dominantnog raspoloženja u društvu, pa pristaju uz navedena BorbaIzmišljati dominaciju ustaštva na Bleiburgu, pa se jašući na toj utvari obračunavati s hrvatskim fašizmom, je unatoč zlonamjernom iskrivljavanju smisla bleiburške ceremonije, površnim promatračima moglo izgledati uvjerljivo. No kako će se netko poistovjetiti sa "svetom borbom protiv ustaštva" kad neprijatelja nema, tj. kad se treba sučeliti s nazivima jedanaest ulica u čitavoj Hrvatskoj?tumačenja, podsvjesno želeći za sebe prisvojiti dio slave koja pripada medijskim promotorima ovakvih manipulacija. Drugi bitan razloga za uspješnost ovakvih tumačenja, predstavlja činjenica da su povod za napade manipulativnog moraliziranja, predstavljali ozbiljni politički događaji (npr. bleiburška komemoracija) koji su zaokupljali pozornost velikog broja ljudi.
Iako su u lažno moralizatorskim komentarima bile potpuno pogrešno predstavljene, navedene su manifestacije, širinom svog utjecaja na javnost, pružale kontekst i za prihvaćanje očito krivih interpretacija onoga što se na tim skupovima događalo. Izmišljati dominaciju ustaštva na Bleiburgu, pa se jašući na toj utvari obračunavati s hrvatskim fašizmom, je unatoč zlonamjernom iskrivljavanju smisla bleiburške ceremonije, površnim promatračima moglo izgledati uvjerljivo. No kako će se netko poistovjetiti sa "svetom borbom protiv ustaštva" kad neprijatelja nema, tj. kad se treba sučeliti s nazivima jedanaest ulica u čitavoj Hrvatskoj?
U ovom je primjeru do besmisla doveden i Milanovićevoj vladi vrlo bitan koncept ideološko - kulturnih promjena. Od ustoličenja na vlasti do danas aktualna je vlast vodila stalne ideološke bitke. Koliko god su im ovi sukobi dobro služili u težnji da prikriju nedostatak ijednog smislenog poteza od kako su zasjeli u Banske dvore, toliko su otkrili i važnost koju pristaše ove političke opcije poklanjaju pokušajima reafirmiranja vrijednosti preuzetih iz vremena Jugoslavije. Odvlačenje pozornosti javnosti od vlastite nesposobnosti, samo je kratkoročni cilj ovakvih mjera. Njihova prava namjera je posijati sjeme starih ideoloških istina, što bi prema mišljenju garniture na vlasti, raspoloženje javnosti trebalo dugoročno usmjeriti u pravcu koji odgovara njima kao baštinicima "istina" jugoslavenskog režima.
Ideološko gorivo
Problem je samo u tomu što je ponestalo ideološkog goriva, odnosno povoda za kulturološki boj, pa se u nedostatku ideja kako nastaviti tu kampanju, poseže za promjenom naziva desetak ulica. Riječ je o još jednom u, sada već, nizu promidžbenih poteza, za koje nije bilo nikakva uporišta u činjenicama. U tom se smislu i ideološki diskurs kukurikavaca sve više otkriva kao besmislen koncept, pogotovo stoga što ga, u nedostatku bilo kakvih pozitivnih rezultata svog vladanja, preko svake mjere i svjesno zaoštravaju.
Dojam apsurdnosti dodatno pojačava postojanje stotina trgova i ulica u Hrvatskoj koji nose imena istaknutih partizanskih postrojba, komunističkih revolucionara, od Tita pa do Vlade Ranogajca. Potonji se, kao predsjednik Vojnog suda Komande grada Zagreba, osim s nekoliko stotina "brzinskih" presuda na smrt (od kojih su mnoge sadržavale i po nekoliko desetina skupno, za pisaćim strojem presuđenih pojedinaca) donesenih 1945. godine, "proslavio" i velikim brojem naknadno ispisanih smrtnih presuda, za ljude koji su već bili ubijeni. Činjenica da takva imena ispunjavaju javne prostore naših gradova, ne smeta, naravno, nikomu. Jer slaviti ubojice, u Hrvatskoj baš i nije neki bauk.
Egon Kraljević