Od jugoslavenske socijalističke revolucije do hrvatskog antifašizma, uz pomoć Quentin Tarantina i još koječega

Kad nešto ili nekoga želite prikazati modernim, morate ga prilagoditi duhu vremena. Najobičniji, ne baš atraktivan događaj - poput okupljanja bivših gimnazijalaca na pedesetoj obljetnici mature - nazovite "iventom" i sve će odmah dobiti bjelosvjetski štih, potpuno suprotan ne baš spektakularnom karakteru takvog okupljanja. Nešto slično događa se s pojmom antifašizma.

Iako se preobrazba partizanštine u suvremeni "brend"odvija raznovrsnijom metodologijom a ne samo anglizacijom, sve drugo je vrlo slično navedenom primjeru. Prvo se "narodnooslobodilačku borbu" reducira na antifašizam, pri čemu se od cjeline ovog političkog projekta odvajaju njegove nedjeljive sastavnice poput revolucije i jugoslavenskog usmjerenja, što u cijelosti izokreće smisao izvornog događaja.

U drugom koraku ove čudesne metamorfoze, anakrona i izvorno boljševička tradicija jugoslavenskog prokomunističkog pokreta otpora, umata se u ruho prihvatljivo današnjem vremenu. Rezultat svega je pročišćeni pojam antifašizma, koji s događajima Drugog svjetskog rata ima onoliko zajedničkog koliko i umirovljenička godišnjica mature s "iventom" ili boljševizam s "entaj fešizmom" (tj. anti fašizmom).

Hrvatski antifašistički strip

Rujna prošle godine predsjednik Ivo Josipović nazočio je predstavljanju monografije Hrvatski antifašistički strip, za koju je napisao i predgovor.

Sve osim riječi strip, u ovom naslovu svjesno navodi na pogrešne zaključke. Unatoč tomu što su neki od partizana vjerovali da se bore za Hrvatsku, nije postojala hrvatska antifašistička borba, nego borba različitih projugoslavenskih političkih struja, kojima je preko KPH kao svoje podružnice na području Hrvatske, upravljala KPJ.

Iako se jugoslavenski pokret otpora po potrebi služio i hrvatskom retorikom, a jedno vrijeme čak i tolerirao ratom uvjetovanu samostalnost svog ogranka u Hrvatskoj, potonji je unatoč tomu, bio integralnim dijelom širih jugoslavenskih planova. Glavne projekcije KPJ nisu (osim iz taktičkih razloga, tj. za potrebe vladanja masama koje su većinom imale jasno izražene zasebne nacionalne identitete) vodile računa o nacionalnim samobitnostima.

Cilj projekta nije bio stvoriti na nacionalnim temeljima uravnoteženu jugoslavensku državu, nego provesti socijalni program Partije. Za njegovo je ostvarenje nečiji nacionalni identitet - a taj su pojam komunisti smatrali tek ostatkom odumirućeg građanskog svijeta - bio potpuno nebitan. Stara komunistička fraza o "prevladavanju klasnog nad nacionalnim" značila je upravo to: da se nacionalne identitete ima postupno zamijeniti sponama jugoslavenske klasne solidarnosti.

Na taj bi način, vjerovali su komunisti, usputno bilo "riješeno" i nacionalno pitanje, ali ne ostvarivanjem nacionalnih prava, nego dekonstitucijom nacija koje bi bile svedene na PokretIako se jugoslavenski pokret otpora po potrebi služio i hrvatskom retorikom, a jedno vrijeme čak i tolerirao ratom uvjetovanu samostalnost svog ogranka u Hrvatskoj, potonji je unatoč tomu, bio integralnim dijelom širih jugoslavenskih planova. Glavne projekcije KPJ nisu (osim iz taktičkih razloga, tj. za potrebe vladanja masama koje su većinom imale jasno izražene zasebne nacionalne identitete) vodile računa o nacionalnim samobitnostima.kulturni fenomen, na folklor. Iza maske deklarativne ravnopravnosti južnoslavenskih naroda i zvučnih naziva administrativnih jedinica nove države (Federalna Država Hrvatska što je ubrzo ublaženo davanjem puno realnijeg naziva Narodna Republika Hrvatska) uveden je kruti centralizam, vječiti saveznik velikosrpskih tendencija u Jugoslavijama.

Druga riječ iz naslova (antifašistički) također ima manipulativnu ulogu", jer antifašizam je bio tek jedna, ne i jedina i nipošto ne najvažnija odlika partizanskog pokreta. Postojali su drugi, puno važniji interesi, odnosno istinski politički ciljevi KPJ, koji su prikrivani upravo na način da se preko svake mjere naglašavao antifašistički karakter rata.

Kako, dakle, nije postojala borba koja bi imala hrvatski i demokratsko - antifašistički karakter, (što se danas nastoji nametnuti kao službenu definiciju Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj), ne može postojati ni hrvatski antifašistički strip. Navedena monografija objavljuje tek stripove hrvatskih autora koji slave jugoslavensku partizansku borbu u Hrvatskoj, i to u svim njezinim aspektima, pa i onim ključnim, revolucionarno - anacionalnim, koje se iz razloga političke oportunosti danas nastoji izbrisati iz sjećanja.

Petokraka kao ideološki neutralan simbol

Josipovićev predgovor ovom, usko estetski gledajući, značajnom izdanju koje je objedinilo radove nekih od istinskih umjetnika hrvatskog stripa, vrijedan je koliko i naziv knjige. Veći dio teksta je monotono prežvakavanje tek nešto moderniziranih fraza iz vremena Jugoslavije. Spominje se zajednička i humana borba naroda s područja bivše Jugoslavije protiv okupatora, te partizani koji nisu samo ratni, nego i moralni pobjednici, odnosno pravednici.

Dojmljiv je i napor koji predsjednik ulaže ne bi li dokazao tezu da ovi stripovi "ne sadrže ideološke projekcije, kako se ponekad zna prikazati", odnosno njegovo tumačenje da su "hrabri ljudi koji se bore protiv zločina za pravednost, slobodu, humanost..." kao glavna tema monografije, politički neutralno prikazani. Osnovni argument za ovakav zaključak je valjda taj da stripovi ove vrste nisu izrijekom i doslovno spominjali KPJ, što bi onda trebalo značiti da u njima nema ideologije, nego je riječ o politički neutralnoj umjetnosti.

Ali, ako se te "hrabre borce" i njihovu „humanost" povezuje s pokretom koji je ustrojila, vodila i za svoje svrhe iskoristila KPJ, ako su pozitivci u stripovima prikazani s petokrakama na kapama, ako se oslovljavaju sa "druže", ako su njima suprotstavljene snage bez ikakva nijansiranja prikazane kao neljudske protuhe (kao da su izišle iz Kovačićeve pjesme "Mrzimo vas"), ako su..., moglo bi se navesti još dosta toga. Ako dakle, unatoč svemu nabrojanom, Josipović može napisati ono što je u predgovoru napisao, tada nam ne preostaje ništa drugo nego složiti se s Predsjednikom. Jer tu prestaje svaka logika.

U paranormalnoj Josipovićevoj partizanskoj estetici, nalazi se onoliko istine koliko i u općepoznatoj „činjenici" preuzetoj iz "antifašističkom stripu" srodne vizualne umjetnosti "antifašističkog filma", po kojoj je Bata Živojinović sam pobijedio Nijemce. Razlog zbog kojeg mu je to pošlo za rukom bi valjda bio to što se u vatri borbe nije vodio načelima komunističke ideologije, nego čistim, onako baš antifašističkim motivima.

NOB i Domovinski rat: dva oka u glavi

Josipović se u tekstu (a i šire) silno trudi dokazati još jednu stvar. Navodeći da u ovu knjigu objedinjeni stripovi promoviraju "antifašizam i njegove humane vrijednosti na kojima je utemeljeno hrvatsko društvo", Predsjednik nam po tko zna koji put nastoji prodati jugoslavenski i komunistički rog za antifašističku svijeću.

Istom cilju služi i u Predgovoru istaknuta paralela između "antifašističke" borbe i Domovinskog rata, kojom se koristeći sintagmu o "slobodarskim težnjama naše povijesti", ove događaje nastoji podvesti pod zajednički nazivnik. Konačna namjera je jasna: želi se jednu, po svemu protuhrvatsku tradiciju, na silu povezati s današnjom Hrvatskom, državom koja je nastala na negaciji jugokomunističkog, ali i svakog drugog totalitarnog dijela našeg povijesnog naslijeđa, poput ustaštva. Kako to zbog nespojivosti zadanih elemenata i nije baš lagan posao, rezultat je prilično jadan.

Tarantino: kursist antifašizma s "naših prostora"

Već sam spomenuo Batu Životinju čijim filmovima su nas "klistirali" u sklopu obveznih školskih posjeta kinu. Vrlo rijetko bi se pojavio i poneki dobar, politikom ne JosipovićU paranormalnoj Josipovićevoj partizanskoj estetici, nalazi se onoliko istine koliko i u općepoznatoj „činjenici" preuzetoj iz "antifašističkom stripu" srodne vizualne umjetnosti "antifašističkog filma", po kojoj je Bata Živojinović sam pobijedio Nijemce. Razlog zbog kojeg mu je to pošlo za rukom bi valjda bio to što se u vatri borbe nije vodio načelima komunističke ideologije, nego čistim, onako baš antifašističkim motivima.previše zagađen uradak iz partizanske radionice (poput Vrdoljakovih filmova), no ogromna većina tada snimljenog materijala zasluženo je pala u zaborav.

Nisam ni sanjao da će te patetične ideološke otpatke netko gledati dragovoljno, da će štoviše, sladostrasno otkrivati taj filmski žanr, s osjećajem da ga je politički okvir hrvatske države nepravedno lišio vrhunskog estetskog užitka.

Nedavno sam međutim ,"nabasao" na mrežne stranice Bookse, knjižare i književnog kluba sa sjedištem u Martićevoj. Iako je iz karaktera priloga objavljenih na Booksinom virtualnom okupljalištu jasno da je to društvo u kojem se okupljaju uglađeni ljevičari, klub je zatvorenog tipa. Dosljedno ljevičarski, oni su za narod, ali ne bi s njim "šteli imati posla".

Na Booksinim sam stranicama dakle, pronašao izvješće s promocije monografije o antifašističkom stripu. Očekivao sam da će u tekstu biti pohvala antifašizmu, predsjedniku Josipoviću, knjizi koja je promovirana i sve to uistinu jest zabilježeno u ovom članku. No našao sam i puno više od toga, otkrio sam upravo nadrealnu tezu koju prenosim u cijelosti.

Autor nam otkriva da je vrijeme do početka promocije kratio raspravljajući s prijateljem o Quentinu Tarantinu, u sklopu čega su došli do sljedećih zaključaka: "Ipak, pitamo se, nije li Tarantino kao veliki filmofil inspiraciju možda pronašao u radovima Hajrudina Krvavca (Valter brani Sarajevo, Diverzanti, Partizanska eskadrila), Veljka Bulajića (Bitka na Neretvi, Veliki transport) i drugih majstora žanra s ovih prostora...Teško da je sve ovo promaknulo Tarantinu i ne bi bilo veliko čudo da ste u vrijeme dok je još pisao Nemilosrdne gadove, u njegovom dvd-playeru pronašli jedan od tih starih, dobrih naslova koji i dan-danas spadaju u sam žanrovski vrh."

Nisam ljubitelj Tarantinove umjetnosti, jer mi kadrovi u kojima su potresni i mučni događaji poput ubojstava i nasilja prikazani kao simpatične i komične situacije, jednostavno "ne leže". U prikazivanju ovog fenomena puno mi je bliži naturalizam Peckinpahova klasika "Psi od slame". Ipak, iako ne smatram da je megapopularni QT mjera svih filmskih stvari, dojma sam da je navoditi partizanski film kao jedno od mogućih Tarantinovih artističkih izvorišta nešto najluđe što se može zamisliti.

S obzirom na poznatu Tarantinovu sklonost "trash filmu", mogao bih eventualno otvorenom ostaviti teoretsku mogućnost da je pregledavajući mnoštvo takvog materijala, popularni redatelj naišao i na poneki od jugo uradaka. Ipak sumnjam da u takvom filmskom smeću ima ičega čime bi, čak i u rangu "trasha", neki partizanski film mogao privući pozornost bilo koga, osim zaluđenog jugofila.

Pomisliti pak, da se partizanskim filmovima Tarantino nadahnjuje kao ozbiljnom umjetnošću, što nam komplimentima kojima obasipa jugoslavenski ratni film ("žanrovski vrh", "dobri stari naslovi" "majstori žanra s ovih prostora") sugerira autor teksta, realno je koliko i teza da su Amerikanci napravili veliki skok u istraživanju svemira, tek nakon što im je Tito prodao tajne jugoslavenskog svemirskog programa, o čemu je početkom prošle godine više puta pisao Jutarnji list.

Glorificiranje nedvojbeno ideološke partizanske umjetnosti, uz istovremeno zgražanje zbog samog spomena neideologiziranih kulturnih dostignuća iz vremena NDH (kakva je npr. Ujevićeva Hrvatska enciklopedija), značajka je uporne i dugotrajne neojugoslavenske kulturne revolucije. Jest, riječ je o otvorenom licemjerju, ali revolucije se ionako ne zamaraju sitnicama poput intelektualne dosljednosti.

Mlade antifašističke snage

Kad mladež preuzme neku ideju ona ju najčešće radikalizira. Vidljivo je to po obličju koje je antifašizam poprimio u obradi mladih zagrebačkih sljedbenika ove ideologije. Šetajući Zagrebom pozornost mi često privuku grafiti i naljepnice, koja kao sredstvo neformalne komunikacije koriste i neke radikalne omladinske skupine.

Posljednjih nekoliko godina počeo sam primjećivati brojne šablonom ispisane grafite na kojima su nacrtani tvornički dimnjaci ili izvučeni zanimljivi natpisi ("Plenume na radna mjesta", "Radnička klasa ne glasa" itd). Ovaj svojevrsni povratak u budućnost kojim komunistička mladež okupljena pod imenom Antifa "otkriva imperijalističku Ameriku" i nasuprot njoj zaziva povratak jugoslavenske Arkadije, zanimljiv je jer predstavlja korak dalje od stajališta reformiranih komunista i njihovih sljedbenika.

Dok Josipović, Milanović, Pusić i društvo ispravno procjenjuju da frontalno suprotstavljanje hrvatskom identitetu i tradiciji ne bi bilo oportuno, zbog čega svoje jugoslavenske ideale nastoje povezati s činjenicom postojanja hrvatske države (npr. inzistiranje na kontinuitetu između Domovinskog rata i antifašizma), antife idu dalje. Citirajući birokratski nezgrapne klasne parole o plenumima, radnicima itd, oni reafirmiraju potisnuti revolucionarni aspekt jugoslavenske ideologije, koji je suočena s padom vlastite diktature, projugoslavenska ljevica u Hrvatskoj nevoljko napustila.

Antife i domovina

No tu nije kraj radikalizaciji u Antifa režiji. Prošlog je proljeća na Meštrovićevu Zdencu života ispred zagrebačkog HNK-a "osvanuo" grafit za sadržaj kojeg se unaprijed ispričavam. Glasio je: "Domovina u srcu, govno u AntifaAko dakle želite dobiti jasniju sliku kako je otprilike izgledao jugo (anti)fašizam u svom najradikalnijem razdoblju, pratite antife, koji se za razliku od etabliranih lijevih stranaka, ne moraju klanjati "mrskim" simbolima demokracije i hrvatske državnosti. Ipak hrvatski državni okvir je i njih prisilio da - poput svojih velikih uzora iz svjetskog rata - nastupaju iza negativne odrednice anti-fašizma i odgode objavu svojih političkih afiniteta (revolucija, klasna integracija, jugofilija), za neka povoljnija vremena, kad narod ne bude toliko „zaglupljen nacionalnim izmišljotinama".glavi". Nekoliko mjeseci nakon toga na Facebook stranicama Antife, kao svojevrsni moto ove udruge, objavljena je fotografija navedenog (tada već uklonjenog) natpisa.

Time su, bez obzira što nije sigurno da su baš oni autori citirane gadarije, mlađahni radikali "posvojili" navedeni grafit i jasno stali iza protuhrvatstva, kao možda najvažnijeg dijela ideološkog naslijeđa koje je teška srca morala napustiti prividno reformirana ljevica u Hrvatskoj.

Ako dakle želite dobiti jasniju sliku kako je otprilike izgledao jugo (anti)fašizam u svom najradikalnijem razdoblju, pratite antife, koji se za razliku od etabliranih lijevih stranaka, ne moraju klanjati "mrskim" simbolima demokracije i hrvatske državnosti. Ipak hrvatski državni okvir je i njih prisilio da - poput svojih velikih uzora iz svjetskog rata - nastupaju iza negativne odrednice anti-fašizma i odgode objavu svojih političkih afiniteta (revolucija, klasna integracija, jugofilija), za neka povoljnija vremena, kad narod ne bude toliko „zaglupljen nacionalnim izmišljotinama".

Jedino zbog čega bi u neposrednom poraću današnji antife "nadrapali" (neki bi to platili i glavom) su naljepnice na kojima su ideološke poruke ilustrirali popularnim likovim iz "imperijalističkih" crtanih filmova (Bart Simpson kao anarhist) ili ih napisali engleskim jezikom (npr. natpis The spirit of 1945. ispod fotografije partizanskih topnika). No danas su druga vremena i dio arhaičnog ideološkog instrumentarija se ipak mora žrtvovati da bi komunizam mogao postati "fensi" "entaj fešizm".

Egon Kraljević