Zanovijetanja mrzovoljne Hercegovke

 

Hercegovina

S nekoliko bih se rečenica želio osvrnuti na članak gospođe Martine Mlinarević – Sopta na internetskom portalu Indeks, dana 2. veljače 2010. pod nazivom “Ničiji Hrvati u ničijoj zemlji“.

Kao prvo, želim skrenuti pozornost na izrazitu neprofesionalnost i nedostatak osnovne razine kulture gospođe Mlinarević – Sopta s obzirom da se služi rječnikom koji je apsolutno neprikladan za bilo kakav oblik javnog djelovanja. Nedopustivo je da se ovakav tekst prepun mržnje netko uopće usudi objaviti, jer ruši sve kriterije profesionalnoga novinarstva.

Dežurni krivci za sve

Dotična gospođa nastoji prikazati Hrvate s područja Hercegovine kao ljude koji su slijepo zaljubljeni u Hrvatsku i kao ljude kojima nedostaje osnovna razina političke kulture i koji uopće ne prepoznaju mjesto i vrijeme u kojemu žive. Ona nastavlja, kao i većina hrvatskih medija, dobro nam znanom politikom zamjene Hrvata iz Hercegovine za Srbe kao dežurne i glavne odgovorne za sve loše što se događa u Republici Hrvatskoj, pa čak i za nedavno otkrivene afere lopovluka u državnim poduzećima. Posljedica ove pojave je nerealno očekivanje hrvatskoga naroda da će nakon sedamdeset godina pod čizmom srpskog agresora i komunizmom sve biti idilično. Međutim, kada se to nije ostvarilo Hrvati iz Hercegovine su pribijeni na križ.

No vratimo se temi. U spomenutom članku izrečene su mnoge neistine kako o Herceg – Bosni, tako i zdravom domoljublju koji postoji kod hrvatskog naroda u Hercegovini kao i političkoj orijentaciji toga naroda. Gospođa novinarka ima izrazito nisku razinu poznavanja svoje prošlosti, kako bližnje tako i daljnje. Moram joj odgovoriti i reći da nije bilo tijekom rata Herceg–Bosne, Hrvata uopće ne bi više bilo u Bosni i Hercegovini. Samo zahvaljujući njenoj brzoj uspostavi i njenom vodstvu spriječene se zle namjere i srpskog i bošnjačkog/muslimanskog vodstva da u potpunosti uništi hrvatski narod u BiH.

Puno truda uloženo je u novinarskom članku na dokazivanje pretjerane domoljubnosti kao nečega primitivnoga i zaostaloga. Međutim, hrvatski narod u Hercegovini je i do sada pokazivao da će uvijek biti uz sve nedaće i radosti s hrvatskim narodom u Hrvatskoj, ma koliko god to nekima smetalo. Uostalom, radi se o jednoj jedinstvenoj naciji.

Hrvatska politika prema Hrvatima u Hercegovini

Što se tiče hrvatske politike prema Hrvatima iz Hercegovine danas se sa sigurnošću može reći da je ona u početku djelomično iskorištavala Hrvate iz Hercegovine. A što je vrijeme više odmicalo ovo djelomično je preraslo u potpuno. Prvo je hrvatski narod iz Hercegovine "navučen" prijavljivati se u Republici Hrvatskoj za socijalna i braniteljska primanja, jer ih u samoj Bosni i Hercegovini uopće nije bilo. Politički cilj bio je osigurati glasačku mašineriju pojedinih političkih opcija. No, na prve znakove otkazivanja podrške i rasta političke zrelosti građana u Hercegovini, najavljena su ukidanja navedenih prava koja mnogima čine značajni dio osobnih prihoda.

Danas se uopće ne može reći da hrvatskih narod u Hercegovini slijepo slijedi “službeni Zagreb“ jer su stvarne namjere u međuvremenu došle na vidjelo. Obični ljudi znaju da im probleme ne stvara Joža iz Krapine ili Stipe iz Zadra nego hrvatska politička elita. Glasači su pokazali i rast stupnja političke zrelosti, jer su na posljednjim izborima u BiH i RH otkazali dugogodišnju poslušnost kako HDZ-u BiH tako i onome u RH. Međutim, nije krivica građana što su i političke alternative također nedorasle situaciji.

Konfederacije i federacije

Moj skromni zaključak bi bio da je cilj već spomenutog i sličnih članaka stvaranje podijeljenosti hrvatskog naroda kako bi se s njime što lakše upravljalo, po onoj staroj „zavadi pa vladaj“. Narod se zaokuplja pričama o privatizaciji i pretvorbi, o velikim lopovima s kamenjara, o crvenim i crnima... Sve kako bi se skrenula pažnja sa stvarnog problema a to je da nam se država pljačka na svim mogućim razinama.

Banke i mediji su nam prodani, naša prekrasna obala i zlatna ravnica su sljedeće na redu. Zato, kada pročitate ovakav članak poput onoga gospođe Mlinarević - Sopta, dobro promislite tko ga piše, po čijoj naredbi i s kojom svrhom. Sve se pokušava učiniti kako bi se hrvatski narod što više razjedinio, kako bi ga se što više bacilo u očaj, odnosno kako bi se obezvrijedilo sve ono što je još vrijedno. Krajnji je cilj dovesti i do slabljenja same hrvatske države, a što opet ima za krajnji cilj trpanje Hrvatske u Bog zna kakve konfederacije i federacije.

Mate Kovač

 

Prilog

Ničiji Hrvati u ničijoj zemlji

 

Kad prođeš tiho pokraj njih dvojice izlivenih u bronci, onako gordih i stamenih, dok se jedan drži za srce, a drugi za međunožje, onda kad se sasvim utišaju zvukovi automobila i gradske vreve, kunem se da ih možeš čuti kako pričaju.

"E, daj mi onu izrecitiraj od čega je, onu Quattro Staljine", reći će Predsjednik radosno, sve oblizujući svoje tanjušne usnice.

"Irudati, misliš valjda Quattro Stagione?!", prelistavat će Goja brzopotezno kanadski menu u glavi.

"Ma šta mi sad Ljilju Vokić glumiš, nema potrebe da se kurčiš, nego recitiraj, vidiš da mi se stomak zalijepio za leđa", zagrmio je El Presidente da su se jezivo stresli svi vijenci brižno načičkani oko spomenika. Cvijeće je već uvelo, ali ljubav je stajala čitka na natpisu "Vaš vjerni HaDeZe BIH." A Goji nikad nisi trebao dvaput govoriti. Ozbiljnost situacije oduvijek je u njegovim gustim obrvama izazivala potpuni erektivni uzlet i za čas se pribrao.

"Paaa, ide u nju maslinova ulja, mozzarelle, pršuta, parmezana, jaja, artičoka...", pazio je dobro da nešto ne zaboravi, dok mu je pred očima blinkala njegova najveća noćna mora - fluorescentna reklama na prekooceanskoj pizzeriji. Brončanom rukom obrisao je nepostojeći znoj s brončanog čela kad je napokon uvidio da to bijaše samo ružna prikaza prošlosti te da se zapravo nalazi u tučku hrvatstva, na svom Širokom Brijegu.

"Artičoke", prekinuo ga je Predsjednik nervozno – ima li artičoka u Hercegovini??!

Goja se uspravio, prislonio ruke uz bedra, uzdignuo pogled gore ka Crkvi i prozborio odlučno kao prije sraza s kordunskim korpusom:

"Bit će u Hercegovini i paličnjaka koji žongliraju narančama, samo ako Vi to poželite!"

Od ljepotice nastaje kurva

Nažalost nemamo paličnjaka, ali ni sa čim drugim apsolutno ne oskudijevamo. Egzotičnih primjeraka na svakom koraku, a s Hercegovinom žonglira tko god stigne. Sama hercegovačka tragedija je egzotična u svakom svom činu, s gradacijskim momentima snažnijim nego u Okovanom Prometeju, bez imalo natruha bajke. U ovoj priči od netaknute ljepotice nastaje kurva, nikako suprotno, nakon višegodišnjeg izdrkavanja svih onih koji se baš eto, u nekom trenu, osjete pozvani ili ih pozove nesnosna tjelesna želja da joj nanesu kratkotrajno zadovoljstvo i dugotrajnu štetu.

Podneblje okrutne stvarnosti i nadnaravnih čuda prirode ne ostavlja mjesta ravnodušnosti. Kad se poslužite vlastitim moćima vizualizacije svima uz Hercegovinu dolaze drugačije slike. Nekom na usnama zatitra radosni osmijeh, nekom želudac kruli istinskom željom za povraćanjem. Svaka ta istina je zapravo ispravna na svoj način.

Vjerojatno nigdje na svijetu ne žive ljudi jače obojeni nacionalnom pripadnošću, a da ne zapravo ne osjećaju pripadnost niti jednoj državi ili poretku. Podneblje je to koje je u ratno vrijeme izraslo na laži, od laži se hranilo, ta laž ga je nosila, njeni dečki su zbog te laži gubili živote, a spremno i spretno ju je zakuhao predsjedničko-ministarski dvojac, razvlačeći maštu ovdašnjih ljudi kao vrsna domaćica jufku za pitu. Da će Hercegovina jednog dana biti Hrvatska, droga je kojom su djeca po naputcima hranjena od djetinjstva, prvotno uz beatove Thompsona bez zuba, pa kasnije, evolucijski, i Thompsona sa zubima.

Društvo postavljeno na krivim temeljima, vječno u funkciji pokornog služanjstva službenom Zagrebu u startu nije imalo puno šanse. Paradoksalno i uz sva grozomorno-bahata pedaliranja od strane hrvatske Vlade, društvo je to u kojemu još uvijek vrijediš onoliko koliko si krvario za Hrvatsku.

Hrvatska će se konačno riješiti braće parazita

U tom svijetlu može se dvojako promatrati i nacrt zakona o prebivalištu. Konačno će biti prekinute brižno građene i bajaderama zalijevane veze između nas i osobe, primjerice iz Tučepa, koja nam glumi tetku za porodiljnu naknadu. Hrvatska će se konačno riješiti braće parazita nametnika. Ali će taj zakon ako prođe saborsku proceduru, istovremeno odraditi jedan veliki psihološki rez kojem bi se trebalo pristupiti s uistinu delikatne pozicije, a o kojem gotovo nitko niti ne razmišlja. Jer tada će se, na primjer, u jednom postarijem čovjeku iz Širokog Brijega, dok bude vraćao svoju hrvatsku osobnu iskaznicu, zauvijek slomiti nešto između petog i šestog pršljena. Na sekundu će mu zastati dah dok bude promatrao kako su svi njegovi ideali u koje se godinama kleo tako olako pretvoreni u prah. U tom trenutku zaorat će mu sjećanjem fijuci granata i hladna jutra na fronti Dubrovnika ili Osijeka i opsovat će Tuđmana, srčano, snagom svakog svog atoma.

Da bar. Ipak se bojim da je ovo zadnje tek puki literarni izričaj koji bi značio revoluciju na kamenjaru. Koliko god dobro statiramo u pornićima, toliko revolucionarni ipak nismo. Jer Hercegovina dosad ne pokazuje niti najmanje želje da raščisti sa svojom ratnom i poslijeratnom prošlošću, spremno veličajući mrtve aktere Herceg Bosne i danas toliko vremena nakon rata. Gotovo mazohistički, sindromom one djevojke iz Fritzlova podruma, uživa u šamaranju kako Zagreba, tako i Sarajeva, štujući ovo prvo opsesivno, pljujući ovo drugo zdušno, a birajući svjesno kao predstavnike politike svog naroda beskičmene mediokritete koji rade samo i jedino za dobrobit svojih guzica, pustošeći javne i privatne ustanove silovito kao Katrina New Orleans. Njihovu kroničnu nesposobnost i uljuljanost u ovakvo stanje stvari koje im najbolje odgovara, hercegovački Hrvati nikada neće okriviti za vlastitu majorizaciju unutar vlastite države, a ista je najopjevaniji ep od rata naovamo i mada su mlatimudani najveći krivci za potpunu političku zapuštenost i dezorijentaciju ovog podneblja, kao takvi pogoduju svima kojima su potrebni odani suučesnici za nove pljačke.

Hercegovački čovjek izdajnik

Svjedoci posvemašnje izgubljenosti su i posljednji izbori u RH gdje je hercegovački čovjek izdao sve ono desno u sebi, s čim se stoljećima ponosno i nepokoreno dičio, birajući za predsjednika političkog konvertita i beskrupuloznog karijeristu, osobu sa svjetonazorima koji su do prije izbora bili sasvim dijametralno suprotni svjetonazorima koji se žive i dišu u ovim krajevima. Neki su to poetski simbolizirali kao krik ugroženih i vapaj za pomoć, ali ja bih rekla da se jednostavno radi o neobrazovanom, političkom sljepilu od kojeg kronično patimo godinama.

Kada su one prve, mitske "vreće para", zažarile na dlanovima pojedinaca jezom koprive, ali istodobno i zavodljivim mirisom komfora, formalno je otpočela jedna era koja će, kao i sve zasnovano na organiziranom, državnom lopovluku za posljedice imati kineske zidove predrasuda, s kojima će se pošten svijet hercegovački godinama nakon toga bezuspješno boriti. Gospodarstvo bez gospodarstva izraslo je rapidno i rodijački, ostvarujući najveći unutardržavni profit, Crkva je s oltara blagoslovila tajkunizaciju, preko noći je niknuo Hollywood u drači, a opori dah primitivizma se počeo pakirati kao najprepoznatljiviji brand.

Planski i znalački, za javne govornice su potureni verbalni virtuozi pripizdine kojima je domet intelekta uočavanje ključnih pet razlika između pikambera i bagera. Stagniranje sa takvim "umnim" predstavnicima dovelo je do potpune beznadnosti i bezidejnosti u političkom pogledu narod koji očito zaljubljeno žudi za bilo kakvim autoritetom i istoga nalazi u svakome iole sposobnom da prosto-proširenu rečenicu dovede do kraja, udivljujući se istovremeno čovjeku čije je drugo ime kriminal, Miloradu Dodiku.

Sva ova događanja i potpuni gubitak identiteta i kompasa hercegovačkog naroda pogoduju svima iz različitih pozicija. Republici Hrvatskoj da se, urbana i proeuropska, brzinski i damski očisti mučnih repova kamenjara. Sarajevu da zauzme primat unutar države BIH. A Hercegovce ostavlja u totalnoj konfrontaciji sa svima, u državi koju ne žele, a koja je jedina koju imaju i od koje će morati graditi bolju budućnost ma koliko im se gadilo.

Najznačajnija konfrontacija međutim, je ona koju godinama izbjegavamo, konfrontacija sa samima sobom, a koja bi nas jedina izvela iz sranja u koje smo svjesno upali i u čijim govnima grcamo ovisnički, sadistički tražeći još.

Martina Mlinarević-Sopta
www.index.hr

Pon, 6-07-2020, 00:24:33

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.