Kontroverzne izjave bivšega veleposlanika Galbraitha

Kontroverzne izjave bivšega veleposlanika

Hrvatska misija bivšega američkog veleposlanika u Zagrebu Petera Galbraitha, koji je prošloga tjedna doletio s onu stranu Atlantika kako bi promovirao hrvatski prijevod, inače neugledna izdanja svoje knjige Kraj Iraka, mogla bi se sa stajališta aktualne američke politike ocijeniti relativno neuspješnom. Naime, prvo jutarnje druženje s novinarima Galbraith je, na iznenađenje predstavnika sedme sile, valjda u duhu domaće predizborne kampanje, iskoristio za opanjkavanje vlastita predsjednika države, a američku invaziju na Irak ocijenio je najgorim pothvatom u povijesti nacionalne sigurnosti. Nakon što je gotovo istovjetnu ocjenu Busheve politike u javnost iznio bivši američki demokratski predsjednik Jimy Carter, samo nekoliko sati poslije morao se vlastitoj javnosti ispričavati za svoje neumjesne ocjene. U tom je smislu i Galbraithov pokušaj "ublažavanja" protuameričkoga raspoloženja u Hrvatskoj, na oduševljenje ljevičarskih medija, pao doista na plodno tlo.

Dok su snažno odobravali opaske bivšega diplomata na račun aktualnoga republikanskog predsjednika SAD-a, sedmu je silu, kao grom iz vedra neba pogodila Galbraithova teza da su europske velevlasti početkom devedestih godina na sve načine pokušavale održavati umjetnu tvorevinu Jugoslaviju, koju je kao i bivšu Čehoslovačku i SSSR naprosto uništila demokracija. Tako je bivši američki veleposlanik i ne hoteći znatan dio hrvatske medijske i ljevičarske elite zapravo strpao u nedemokratski, komunistički koš, koja se gotovo i dva desetljeća poslije raspada spomenutih versajskih tvorevina još uvijek bori za njihovu revitalizaciju. U pozadini takve ocjene valja tražiti i nagli večernji izostanak perjanice neokomunističkoga novinarstva, koji je trebao biti predstavljač Galbraithove knjige u zagrebačkom Novinarskom domu. Mješovito pak društvo koje je Galbraitha pamtilo po tzv. traktorskoj diplomaciji s nestrpljenjem je na večer iščekivalo pojavu diplomata, u kojem su gledali zaštitnika, ako ne velikosrpske, a ono bar jugoslavenske komunističke politike.

Pokoji poljubac što ih je na usnama vremešnih dama izmamio sin poznatoga američkog društvovnog teretičara ubrzo se zamrznuo Galbraithovom opaskom, kako se za razliku od Hrvatske, ne bi usudio popeti ni na jednu izbjegličku kolonu vozila u Iraku. Naime, kako je rekao, "ovdje sam znao da me štiti hrvatska policija", čime je istodobno pobio i ocjenu jednoga od predstavljača svoje knjige, po čijim je riječima diktatorska Hrvatska kamenovala nesretne srpske izbjeglice. Nekoliko pozitivnih riječi o predsjedniku Tuđmanu ukočilo je dlanove Galbraithovih poklonika, čime se čak i neugledno izdanje njegove knjige izdiglo iznad nekako ukočena i suzdržana pljeska, što se oteo tek kao olakšanje zbog neočekivane i brzo završene predstave.

Nu, bivši je američki veleposlanik svoje zagrebačke poklonike ipak uspio primiriti tjedan dana kasnije, kad je u jednoj, inače prosrbijanski uređivanoj emisiji na HTV-u izjavio, kako su hrvatske oružane snage i političko vodstvo u vojnoredarstvenom pothvatu Oluja počinili zločin nad Srbima, kao i opaskom kako bi za Hrvatsku bilo bolje da je na njezinu čelu, umjesto predsjednika Tuđmana stajao neki drugi političar. Galbraithovu tezu o umiješanosti političkoga vodstva u navodne zločine nad Srbima lako je iščitati iz neuspješna autorstva tzv. Plana Z-4, kojim su Srbi trebali dobiti državu u državi, a zahvaljujući Oluji, nad kojom su budno bdjeli i američki saveznici, okupacijska se tvorevina hrvatskih pravoslavaca rasplinula u samo četiri dana. O toj američkoj nazočnosti podrobno je svjedočio i sam Peter Galbraith, ustvrdivši kako su upravo on i Richard Holbrooke pred Banja Lukom zaustavili hrvatsko napredovanje, čime je zapravo spašena Republika srpska. Iza ocjene o predsjedniku Tuđmanu, koji je dvaput bio izravno biran za hrvatskoga predsjednika, ne skriva se Galbraithovo nepoznavanje mehanizama demokratskoga društva, nego Tuđmanovo nepristajanje na bilo kakve ucjene kad su bili u pitanju hrvatski nacionalni probitci.

Galbrathov zagrebački boravak i hrvatsko predstavljanje knjige, s tezom kako je za višenacionalne i umjetne tvorevine najbolje rješenje da se raspadnu na svoje sastavne dijelove, nije ostalo samo unutar granica Republike Hrvatske, nego je uzbudilo i duhove u susjednoj Bosni i Hercegovini, u kojoj upravo traju pregovori tamošnjih naroda o ustrojstvu države, koju zapravo ne želi ni jedan od njezinih konstitutivnih naroda. Umirivanje muslimanske javnosti kako se ocjene o podjeli Iraka ne mogu odnositi i na BiH, pobija narav Galbraithovih kontroverznih odnosa prema Hrvatskoj, kao i potvrda da je upravo zahvaljujući njegovu političkom djelovanju ratne sukobe preživjela Republika srpska, čija je međunarodna državnost potvrđena i mirovnim ugovorom u Daytonu.

Što se tiče Republike Hrvatske, književni iskorak bivšega diplomata ima naravno i svoju političku dimenziju, koja bi se kao politika mogla realizirati u slučaju da na sljedećim predsjedničkim izborima, za američkoga predsjednika bude izabran kandidat Demokratske stranke. Spektar Galbraithovih ocjena hrvatske politike - od pohvala do optužaba - pruža doista širok prostor mudroj politici da sačuva elemente svoje državnosti, koja će budućim naraštajima svoje djece u naslijeđe predati vlasništvo nad hrvatskom zemljom. Nerazboritoj politici rasprodaje obiteljskoga srebra ne će, niti mogu pomoći međunarodni odnosi, u kojima ionako vlada zakonitost nacionalnih i korporacijskih probitaka. Kako bi spriječila u vlastitoj zemlji nadmoć stranih kompanija i tuđih državnih interesa, svaka bi se hrvatska vlast najprije morala iz vlastita sudstva, medijskoga prostora i izbornoga zakonodavstva otarasiti različitih OESS-ovih političkih komesara, kojima je jedini cilj Hrvatsku držati ucijenjenom, kako bi iz nje što više mogli cijediti u svoje nikad dovoljno pune riznice.

Mate Kovačević
Fokus