Srbi uvijek ugroženiji i ravnopravniji

Za presudnu ulogu u određivanju budućega položaja Hrvatske sukobljavaju se danas dvije dominantne političke strategije, koje svoje pristaše pronalaze i unutar hrvatskih upravljačkih struktura. Nositelji pak izvorne hrvatske strategije, koji su oživotvorili referendumsku odluku hrvatskoga naroda iz 1991. o samostalnoj državi, potisnuti su danas na rub političkih zbivanja, a zbog nedostatka organizacijskih sposobnosti ubuduće će vjerojatno još manje utjecati na javni i politički život zemlje. Jedna od vodećih strategija nastoji na području tzv. zapadnoga Balkana zadržati, produbiti i protežirati tradicionalno britanske nacionalne probitke.

Tijekom prošloga stoljeća ova je strategija, bez obzira na količinu nasilja i međusobno nespojivih kultura dvaput uspostavljala geopolitičku cjelinu, koja je pod nazivom Jugoslavije trebala sprječavati proširenje germanskoga interesnog područja prema jugu i istoku. Svoj je utjecaj unutar te tvorevine London temeljio na velikosrpskoj hegemoniji, odnosno prevlasti najbrojnijega naroda, koji je na štetu ostalih stjecao teritorijalna proširenja, a na upravnoj razini protežirao moć u svim državnim službama, ponajprije u redarstvu, sigurnosti, vojsci, financijama, trgovini i diplomaciji. Zahvaljujući toj paradigmi nasilja i povlastica najveći je dio pravoslavnoga stanovništva, koji do tada inače nikad nije bio dio srpskoga korpusa, podvrgnut ideologiji svetosavlja pa i danas u organizacijskom okviru Srpske pravoslavne crkve figurira kao izolirana utvrda otpora svim nacionalnim državama nastalim raspadom te britanske kolonijalne tvorevine.

Mnogi su računali, a i danas, ako doista ne manipuliraju, vjeruju kako nije moguća obnova Jugoslavije i modela vlasti koji je u dvostrukom kolonijalnom položaju te bez ikakvih ljudskih prava gotovo cijelo stoljeće držao hrvatski narod. No koliko je projekt moguć najbolje pokazuju politički pritisci kojima je cilj da se svim sredstvima spriječe izlazak ili odvajanje Hrvatske iz tog začarana kruga balkanskih zajedništava. Nasilje ranije očitovano u masovnim likvidacijama zarobljene vojske i civila ili pak ono nedavno provedeno velikosrpskim etničkim čišćenjem, danas je sublimirano u prisilnu pomirbu koju gotovo svakodnevno manifestiraju upravljačke strukture, a ideologemi o jednom narodu triju plemena ili oni iz komunističke ere o bratstvu i jedinstvu sada su zamijenjeni tzv. interesnim povezivanjem.

U tom balkanskom povezivanju isključivo profitiraju različiti modeli velikosrpskih politika, a kao nositelji i uporišta te politike aktivirane su svetosavske utvrde SPC-a, koje na račun matičnih naroda stječu povlastice što su ih imale tijekom ranijih dviju jugoslavenskih diktatura. Kako bi se narušila udarna moć Hrvatske vojske, odnosno prepustila prevlast u zračnom prostoru interesima nadmoćnijega susjeda, nedavno je inscenirano rušenje dvaju migova hrvatskoga zrakoplovstva, što su s neskrivenim odobravanjem i nešto prigušenim oduševljenjem dočekale upravo navedene utvrde svetosavlja u Hrvatskoj.

Ranije je na izbornoj razni, kako bi se smanjila zastupnička nadmoć matičnoga naroda, stvarnim ali i izmišljenim manjinama ozakonjeno višestruko pravo glasa. Da bi tu premoć materijalno, financijski i politički osnažio, Hrvatsku je pohodio vodeći balkanski lider Boris Tadić, koji je s upravljačima iz Zagreba uspio dogovoriti, ni manje ni više nego „međunarodnu donatorsku konferenciju" za zbrinjavanje Srba, koji su se nepriznavanjem hrvatske države dragovoljno odrekli nekadašnjih stanarskih prava, koja su im omogućavala možebitni otkup stanova. Organizacija takve međunarodne konferencije s diplomatskoga se očišta može dvostruko odčitati – kao stvaranje novoga srpskoga problema u Hrvatskoj (njihovi su politički predstavnici inače sastavni dio aktualne koalicijske vlasti) te u međunarodnim razmjerima i svojevrsna internacionalizacija tog pitanja.

Ovako postavljena stvar može unedogled pružati mogućnost britanskoj strategiji da Hrvatskoj uvjetuje svako napuštanje balkanskoga tora! No kad se već išlo na davanje neprimjerenih povlastica Srbima, zašto ih domaće upravljačke strukture nisu uvjetovale odgovarajućom izgradnjom kuća i stanova za protjerane Hrvate iz Bačke, Srijema i Republike Srpske. Ne bi se također smjelo zaboraviti da je Srijem bio sastavnim dijelom hrvatskoga državnog teritorija te da je u komunističkom razdoblju većinskim Hrvatima naseljena Bačka, etnički gotovo potpuno očišćena. U spletkarenje protiv izlaska Hrvatske iz balkanskoga tora uvučeni su pojedini sindikati kao i neke stranke koje su nedavno tražile prijevremene izbore, što bi, da je kojim slučajem srušena vlada bio zaustavljen ionako usporen hrvatski bijeg s Balkana. Nasuprot toj i takvoj britanskoj politici balkanskoga državnog zajedništva stoji američka strategija, koja Hrvatsku gleda, ipak, kao poseban državno-politički subjekt, a to razboritijim domaćim upravljačima omogućava da, unatoč svim stranputicama, državni brod provezu kroz preostale Scile i Haribde, što su se ispriječile na hrvatskom povratku u vlastito prirodno okruženje.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo