U raljama inozemnoga kapitala

Većina europskih zemalja, koje i dalje grcaju u gospodarskoj krizi te sve snažnijim društvenim raslojavanjem i brojnim kolonijama neprilagodljivih emigranata primili su s dubokim razumijevanjem objavu gospođe Merkel. Projekt nasilne dekristijanizacije europskoga kontinenta i promjena etničke strukture europskih država očito nikad nije bila široko prihvaćena u izgrađenim narodima, a nositelji ideologije multikulturalizma – politička i financijska središta – sad i sama uzmiču od projekta, koji im je kao gospodarsko-politička paradigma služio u razdoblju širenja njihove trgovinske ekspanzije. Žrtve ovih globalističkih projekata obično postaju neizgrađeni i mali narodi, a među njima, nažalost, prednjači Republika Hrvatska, čije su političke elite uvjerene u svoju povijesnu misiju služenja inozemnom kapitalu.

Kad je prije 15-ak godina pokojni njemački publicist Car Gustaf Stroehm upozoravao Hrvate da kao mali narod i mlada nacija ne prodaju svojih medija inozemnom kapitalu, jer će ih on, zbog vlastita interesa, progutati, nitko ga nije htio ozbiljno saslušati. Ubrzo, nakon pobjede na izborima trećejanuarske koalicije 2000. godine dogodilo se ono na što je Stoehm proročki upozoravao. Većina medija je postala poligon s kojeg se koncentrično jurišalo na Hrvatstvo, a kampanje u medijima slijedile su u svojim političkim odlukama i sve upravljačke elite pa je najzamamniji dio gospodarskoga kolača, preko noći, iz hrvatskih ruku prešao u vlasništvo stranaca. Zato danas Hrvati imaju najveću, zapravo lihvarsku, kamatu u Europi jer novac kupuju od stranih banaka. Također skupo plaća telefonske impulse, a nakon predaje Ine, Hrvati, od europskih naroda, plaćaju najskuplje gorivo. Zadnjih godina potaknuta t zv. antikorupcijska kampanja pretvorila se u mučno međusobno istrjebljivanje dviju najjačih hrvatskih političkih stranaka – HDZ-a i SDP-a, a rezultat te kampanje jest posvemašnje urušavanje pojedinih institucija, koje se nakon uhidbenih uragana i srozana ugleda uglavnom izravnavaju s prosječnim susjednim, balkanskim inačicama svojih pandana.

Navedenim kampanjama uvezen je kaos u gospodarsko poslovanje, a menadžeri i upravitelji velikih državnih ili javnih poduzeća potpuno su blokirani u donošenju bilo kakvih odluka, pa ionako loše gospodarsko stanje, sad se još dodatno urušava. Optužnice i presude nekim izvršiteljima političkih odluka sve više prebacuju poslovno odlučivanje s menedžmenta tvrtki na Državno odvjetništvo, policiju i suce. Naravno, nitko normalan ne će, a niti želi podupirati pljačku zajedničkoga državnog novca, nu kampanja, koju već nekoliko godina provode domaće vlasti, potaknuta je iz Bruxellesa, a da se nitko od njezinih domaćih nositelja nije upitao koji je krajnji cilj te operacije. Nu ipak njezini rezultati pokazuju kako bruxelleskim stratezima nije na prvom mjestu dobrobit Hrvata, nego upravo interes njihovih lobističkih komintenata. To ponajbolje ilustrira odnos savezne administracije prema hrvatskoj brodogradnji, koju zbog konkurencije drugim europskim brodogradilištima jednostavno treba potpuno uništiti. Takva i slične europske korupcije nisu predmet istraživanja medija, kao ni Državnoga odvjetništva i policije.

Druga pak protežnost bruxelleske kampanje vodi potpunom urušavanju dosadašnjega modela financiranja političkih stranaka, inače uobičajena u svim srednjoeuropskim državama, uključujući i znatan dio zemalja članica Europske unije. Ako se prije toga ne ugase, kao što to naznačuju tendencije u sadašnjoj vladajućoj stranci, one će za svoje djelatnosti novac tražiti od kapitala, a u hrvatskom slučaju, vlasnici tog kapitala uglavnom su inozemne kompanije, pa će onda i hrvatske političke stranke, unatoč tomu, što ih na vlast bira hrvatski narod, ipak zastupati interese vlasnika tog kapitala. Tako bi se hrvatski čovjek, bez obzira na svoja politička i svjetonazorna stajališta preko noći mogao naći u raljama divljega inozemnoga kapitala, kojem bi njegove stranačke ispostave u slijedećem razdoblju vrlo lako u ruke mogle predati, na primjer, vodoprivredu, Hep i druge nacionalno strateške gospodarske subjekte, a onda cijenu vode i struje više ne bi određivalo čak ni tržište, nego isključivo profit vlasnika, što bi neizbježno vodilo prema golemom osiromašenju većine Hrvata. Rezultat takve politike i nemogućnost plaćanja različitih komunalnih naknada izravno vodi do ovrha, pa bi policija, državno odvjetništvo i sudovi, koje također plaćaju Hrvati, samo provodili funkcioniranje pravne države, koja će hrvatski narod pretvoriti u podstanare u vlastitoj kući. Tek kao cinično utočište, Hrvatima bi na raspolaganju mogle ostati raširene ruke boraca za ljudska prava Zorana Pusića ili Vesne Teršelič!

Kako bi se što više dopale bruxelleskim činovnicima hrvatske su upravljačke elite za izgradnju slike multietničkoga društva najprije u državnu upravu dovele nesrazmjerno svojoj zastupljenosti velik broj pripadnika srpske manjine, koji na nekim ključnim mjestima, primjerice u znanosti i kulturi drže „kesu s novcima" i odlučuju o financiranju kulturno-znanstvenih projekata. Kao posljedica takve nerazborite politike, unatoč milijardama darovanih za izgradnju stanova i kuća Srbima, ovih je dana stigao i zahtjev srpskih optanata, kojim pokušavaju spriječiti želju hrvatskih upravljača da zemlju uvedu u EU. Naime, hrvatski ulazak u EU, Srbi uvjetuju povratom navodno svojih pokretnina i nekretnina, obnovom imovine uništene u ratu i, kako kažu, terorističkim akcijama te povratom izgubljenih stanarskih prava ili, kako traže, za to pravičnom naknadom bez uvjetovanja i ograničenja. Također traže isplatu zaostalih mirovina i priznanje radnog staža, reviziju presuda za ratne zločine te isplatu devizne i dinarske štednje i novčane naknade za to što optantima-Srbima, kako kažu, nije bilo dopušteno sudjelovanje u privatizaciji. Tako će Hrvatska, kao najtvrdoglavija zastupnica politike multikulturalizma platiti ceh još jednoga potrošena europskoga projekta.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo