Izlaganje Mate Kovačevića s predstavljanja knjige admirala Davora Domazeta Loše

U povijesti hrvatske literature rijetke su studije, a još rjeđe knjige koje se bave ratnim umijećem. Doduše, postoji literatura koja se bavi kronikom ili opisom ratnih događaja, a u starijem hrvatskom latinitetu čak i raspre o oprvdanosti rata, nu vođenje ratnih pothvata i filozofija ratništva kao discipline, bile su tijekom zadnja dva stoljeća isključiva povlastica suverenih država, koje su vodile samostalnu politiku, a u zaštiti nacionalnih probitaka, služile su se i uporabom vlastite oružane sile.

Nažalost, Hrvatska, osim kratkotrajnih razdoblja, nije bila samostalna država pa i ono malo vojne literature vezano je uglavnom za ta razdoblja. Knjige umirovljena admirala Domazeta-Loše „Hrvatska i veliko ratište" te „Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995. – strateški pogled" svojevrsne su začetnice tih disciplina u Hrvatskoj, a admiral koji je tijekom Domovinskoga rata bio načelnik Obavještajne uprave Glavnoga stožera Hrvatske vojske i sam je sudjelovao u sukreiranju hrvatskih vojnoredarstvenih pothvata, koji su svojom učinkovitošću i krajnjim rezultatima potkraj 20. stoljeća ušli na sam vrh općega vojnog umijeća. U prikazu ove knjige ponajprije valja istaknuti kako je auctor, na osebujan način, dajući presjek političkih i vojnih događaja zadnjih tridesetak godina, knjigu posvetio generalima pobjedničke Hrvatske vojske, u kojoj nizom raščlamba pokazuje kako su hrvatske oslobodilačke pobjede ponajprije rezultat vlastite pameti i sposobnosti te umijeća onih časnih ljudi, koji su vodili zemlju u teškim okolnostima njezine borbe za opstanak. Knjiga je strukturitrana u deset poglavlja.

Prva tri bismo mogli nazvati općim ili uvodnim poglavljima, u kojima Domazet razmatra vojne i političke silnice suvremenoga svijeta nastale raspadom komunističkoga bloka te pokušaj pobjedničkih zemalja da se što bolje pozicioniraju u novonastalim okolnostima. Kao svojevrsnu ratnu novinu, u prvom poglavlju auctor problematizira informacijski rat, u njegove sve tri osnovne vremenske protežnosti. U drugom poglavlju piše o geopolitičkoj odrednici rata na području zvanom bivša Jugoslavija, čiji prostor, kako ističe, zauzima prva vrata Euroazije, pa smatra da je kriza u njoj posljedica proširenja t. zv. Mackionderove geopolitičke zasade, u okolnostima stvorenim nakon završetka Hladnoga rata. U trećem poglavlju analizira desetljetne srpske pripreme za rat. Slijedećih šet poglavlja podijeljeno je po godinama – 1990., 1991., 1992., 1993., 1994., i 1995. u kojima prati političke događaje i razvoj krize na području bivše SFRJ te pokušaje Jugoslavneske narodne armije i njezina vodstva da se nametnu kao glavni čimbenik u rješavanju krize, agresiju na Hrvatsku i BiH, obranu te završne operacije HV-a u godini hrvatskih pobjeda.

U desetom poglavlju, Domazet je analizirao sastanak na Brijunima 31. srpnja 1995. na kojem su generali s vrhovnikom Franjom Tuđmanom dogovarali oslobođenje okupirana područja, čime su kasnije stvoreni preduvjeti za uspostavu mira. Za razumijevanje Domazetove strategije valja istaknuti kako on smatra da su rat i sukob na području bivše Jugoslavije bili dio jedinstvene zamisli o stvaranju globalne prevlasti tako da onaj tko nadzire fosilna goriva, vlada državom, onaj tko nadzire hranu vlada ljudima, a onaj tko nadzire pitku vodu, vlada životom. Srbijanski „vožd" Slobodan Milošević bio je samo operator krize, a širi cilj agresije, koju je poveo zajedno sa JNA protiv Hrvatske i BiH, bio je očuvati prevlast i povlastice, što ih je Srbija, kao saveznica Britanije i Francuske sebi osigurala još poslije 1918. godine. Lošo navodi kako je rat na jugoistoku Europe imao vanjski i unutarnji strategijski krug, a vanjski je činila međunarodno zajednica, odnosno prva razina igrača – SAD, Velika Britanija i Francuska te druga razina – Njemačka i Rusija. U zemljopisnoj perspektivi, a u duhu već spomenutih geopolitičkih zamisli, riječ je o sukobu između mora i kopna, a u povijsnoj diomenziji pokušaj da se spriječi povezivanje Njemačke i Rusije kao glavnih kopnenih zemalja, koje domniniraju euroazijskom pločom.

Unutarnji strategijski krug činile su sve bivše jugoslavenske republike. Domazet smatra kako se rat na području bivše Jugoslavije ne može razumjeti, ako se ne raščlani uloga svakoga vanjskog i unutarnjeg čimbenika, pa on u knjizi na sintetičan način analizira sučeljavanje tih političkih, diplomatskih, gospodarskih, kulturnih, informacijskih i vojnih strategija. Za naše razmatranje bitna je činjenica da je Hrvatska iskoristila povoljne međunarodne okolnosti nastale raspadom komunističkoga sustava i urušavanje višenacionalnih državnih tvorevina, u kojima su pod diktatorskim sustavom uglavnom stenjali potlačeni narodi. Demokratski sustavi omogućili su davno proklamiranu legitimaciju o pravu naroda na samoodređenja, što su savezna vlast u Beogradu kao i srpsko političko vodstvo, na sve načine pokušavali spriječiti, a kad im to nije uspjelo, uz pomoć JNA i srpske manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nastojali su uspostaviti granice t. zv. Velike Srbije na potezu Virovitica, Karlovac, Karlobag. U početnom dijelu agresije Srbi su doista uspjeli okupirati trećinu hrvatskoga državnog područja ali i gotovo dvije trećine BiH. Opstojnost BiH u prvim danima sačuvali su uglavnom Hrvati, a područje ovih dviju republika pretvoreno je, kako to Domazet naziva, u veliko ratište. Upravo na tom ratištu sučeljavat će se od 1990. godine pa sve do danas strategije različitih međunarodnih sila, koje je auctor svrstao u vanjski strategijski krug, kao i strategije zemalja iz unutarnjega kruga.

Ovdje valja posebno istaknuti razvoj vojnoga i ratnog umijeća Hrvatske vojske na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji je svoju strategiju pregovora i obrane kombinirao s obzirom na mogućnosti i naoružanje hrvatskih snaga, koje su u tijeku pet ratnih godina izrasle u respektabilnu vojnu snagu. Valja podsjetiti kako srpske snage ni uz pomoć moćne JNA te diplomatsku i medijsku pomoć nekih zapadnih zemalja na čelu s Velikom Britanijom nisu, osim Vukovara, uspjele zauzeti ni jedan veći hrvatski grad. Nu bitka za Vukovar, kako piše Domazet definitivno je u ropotarnicu vojnoga umijeća poslala doktrinu koja se temeljila na linearnom postroju snaga, a na pozornicu suvremenoga ratovanja, na velika vrata uvela doktrinu kojom će se šest mjeseci kasnije uspjeti ostaviti otvorenima „kliješta" u Hercegovini i južnoj Dalmaciji, a četiri godine kasnije Hrvatsku vojsku dovesti do olujne pobjede. U oslobađanju južnoga vojišta primijenjena je upravo ta doktrina. Naime, nakon uspješna sprječavanja zatvaranja kliješta u Hercegovini, general Bobetko se odlučio da iz obrane prijeđe u napadaj. Napadajni pothvat „Tigar" pripreman je mjesec dana, a Bobetko ga je izveo u nekoliko uzastopnih vremenski i prostorno pomaknutih operacija. Prvo je HVO operacijom „Čagalj" oslobodio obruč oko Mostara te prebacio snage na istočnu obalu Neretve, a potisnuvši Srbe u Podveležje, oslobodio je Stolac.

Istodobno s napadom u Hercegovini, HV će osloboditi Slano i prilaze Pelješcu, a kasnije će iz širega područja Dubrovnika potpuno potisnuti srpske snage prema Crnoj Gori. Operacija Maslenica 1993. Izvedena je tijekom dva dana, a hrvatske su snage uspjele prodrijeti na nekim mjestima i 15 kilometara, ali nisu dosegnule planirani cilj do Karina. S dostignutih crta HV je osigurao vizualni nadzor nad okupiranim dijelom Like, udbinskom zračnom lukom, Gračacom, Obrovcem, Benkovcem i Ravnim kotarima. Operacija Medački džep 9. rujna 1993. Trajala je samo pet sati, a njome je uklonjeno topničko-raketno djelovanje po Gospiću. Lošo potanko analizira kako je kao paradigma za buduće optužbe protiv hrvatskih oslobodilačkih pothvata poslužila upravo ova operacija. Unatoč međunarodnim pritiscima, navedeni su pothvati postali podloga za kasnije sjane operacije Bljesak i Oluja, kojima su oslobođeni okupirani hrvatski teritoriji. Nu Domazet usporedno s razvojem i taktičko-operativnom spremom hrvatskih snaga bilježi i razvoj prijepornih operacija iza kojih su stajali uglavnom bivši oficiri JNA, a koje su se izvodile bez znanja vrhovnoga zapovjednika. Tim bi se vojnim pothvatima, da su realizirani na svim svojim razinama, kompromitirala hrvatska borba.

Na tragu Špegeljova pokušaja, kako Domazet ističe, da Hrvatsku uvuče u sukob tijekom simuliranoga napadaja JNA na Sloveniju, general Anton Tus, kao načelnik Glavnoga stožera, izdao je zapovijed na dan kad je Hrvatska vlada prihvatila rezoluciju Vijeća sigurnosti UN o nastavku mirovne konferencije u Haagu. U toj zapovijedi u točki 5., kako navodi Domazet, stajala je naredba: U pripremi realizacije plana s odstojanja tajnom izvršiti likvidaciju krajnje ekstremnih ličnosti. Lošo napominje kako je tu Tusovu zapovjed izveo pukovnik Škrlec napadom na vojarnu u Bjelovaru. Rezultat tog napadaja bio je izlazak tankova na bjelovarske ulice uz nasumično otvaranje paljbe, ali i dizanje u zrakl skladišta streljiva, a od eksplozije je tada poginula 12 branitelja i tri žene. Škrčlec je kasnije raskrinkan kao pripadnik KOS-a. Domazetova knjiga „Hrvatski Domovinski rat" prati zbivanja na svjetskoj političkoj pozornici, prestrojavanje političke moći i strategijske projekcije u budućnosti te njihov utjecaj na položaj Republike Hrvatske. Njegova stajališta zasigurno će izazvati prijepore u javnosti, nu za nas posebno je bitno raščlanjeno tvorivo koje pokazuje zanimanje Velike Britanije da se pod svaku cijenu održi Jugoslavija ili neka njezina surogatna inačica.

Takva je politika od samoga početka stajala na strani srpskoga agresora, a kako bi se relativizirali srpski zločini i provedba ratne uspostave granica Velike Srbije, potaknuli su muslimansko-hrvatski rat, a kasnije uz pomoć svojih dužnosnika, na terenu u BiH sprječavali svaku možebitnu NATO-ovu akciju protiv različitih srpskih vojska. Razmirice unutar zapadnih saveznika dobro je poznavao hrvatski predsjednik, a usredotočivši svoju politiku prema SAD-u, na karju je dobio njihovu suglasnost da u sklopu deblokade zaštićene zone u Bihaću, oslobodi i okupirana hrvatska područja. Hrvatska je pobjeda stvorila nove odnose snaga na balkanskom području, a hrvatski protivnici iz međunarodne zajednice, na čelu s Velikom Britanijom, u postolujnom vremenu nastavili su rat drugim sredstvima protiv hrvatske neovisnosti. Posljedice te politike i danas osjećamo na svakom koraku, a ponajprije se očituju u radu Haaškoga sudišta i njegovih ispostava diljem Hrvatske. U strategijskom smislu Britanija je, na štetu američkih probitaka na Balkan, a ponajprije u Srbiju i BiH uspjela pozicionirati Rusiju, a u zadnje vrijeme, sve joj više polazi za rukom da uz pomoć islamističke vlasti u Turskoj obnovi na svojevrstan način Osmansko Carstvo, koje gura u sukob s kopnenom Europom, a ponajprije Njemačkom. Iz knjige je, premda u njoj ne postoji posebno obrađeno poglavlje o strategijskom umijeću i razmišljanju hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana vidljiva njegova sposobnost da u odlučnim i teškim trenutcima pronađe najbolje rješenje za svoju zemlju.

Admiral Domazet je svojim analizama raskrinkao ponaprije floskule iz haaških optužnica protiv hrvatskih generala, ali i floskule koje se godinama prežvakavaju po hrvatskim medijima, o tom da je Tuđman dijelio Bosnu, počinio etničko čišćenje Srba iz Hrvatske, a oslobodilačku akciju Oluju pretvorio u zločinački pothvat. Domazet je u knjizi pokazao ne samo čistoću, nego i umijeće hrvatske borbe za uspostavom vlastite slobodne i nezavisne države.

Mate Kovačević