Licemjerna igra vlasti

Novčana, moralna i politička potpora Vlade Republike Hrvatske obnovi spomenika u ličkom mjestu Srb, kojim se veličaju masovni srbočetnički pokolji Hrvata ljeta 1941. u južnoj Lici, sjevernoj Dalmaciji te Bosni i Hercegovini samo je dodatno pojačala aktualne podjele u hrvatskom društvu. Posebnu dimenziju pokolju daje i uloga fašističke Italije, koja je naoružala četnike te isplanirala akcije pokolja nedužna civilnoga pučanstva. Podizanjem spomenika lojalni su hrvatski pravoslavci gurnuti u ralje velikosrpske politike, a srpski su optanti ponovno dobili mogućnost da unutar hrvatskih granica legaliziraju i nastave svoju politiku, koja je pod vodstvom Slobodana Miloševića, kako su smatrali mnogi Hrvati, doživjela konačni poraz.

S druge pak strane, Vlada je ovim činom relativizirala tzv. antifašistički ustanak u Sisku pa je tako neizravno izjednačila bivše projugoslavenske borce podijelivši ih na četnike i komunističke partizane. Nasuprot ovim skupinama stoji cjelokupni hrvatski narod, kojeg svi dosadašnji trećejanuarski režimi, uz pomoć različitih poluga moći, tijekom zadnjih deset godina nastoje potpuno moralno uništiti. Koliko je pak riječ o licemjernoj igri vlasti najbolje svjedoči nedavno obilježavanje 15. obljetnice vojnoredarstvene operacije Oluja, kojom je pod vodstvom hrvatskoga vrhovnika i prvoga predsjednika države dr. Franje Tuđmana poražena ideja o velikosrpskoj državi na hrvatskom području.

Naime, u pozadini obilježavanja ove neprijeporno čiste i vojno vrhunski izvedene operacije, neke su nevladine udruge uz financijsku potporu hrvatske Vlade postavile na izlazu iz Knina spomen-ploču odbjeglim Srbima, koji su u organizaciji okupacijske uprave bježali iz Hrvatske. Za razliku od povijesnih činjenica, tekst na postavljenoj ploči na svojevrstan način optužuje Hrvatsku za njihovo „stradanje". Kako bi se što bolje prekrili Vladini politički manevri, očito usmjereni na ubrzanu obnovu tzv. jugosfere, organiziran je svojevrstan medijsko-politički atentat na masovno nevladino obilježavanje hrvatskih vojničkih pobjeda u obližnjim Čavoglavama, gdje je više od stotinu tisuća ljudi, tijekom dva dana, unatoč bogatu kulturnom i vjerskom programu bilo gotovo zatočeno u medijskom mraku.

Medijskopolitičke laude četništvu prekrivene su prozirnom HTV-ovom potragom za „ustašama", koje su već odavno, dakle, kao ratne zarobljenike još 1945. bez suđenja i prava na bilo kakvu obranu masovno likvidirale jugoslavenske komunističke vlasti. Premda je na prvoj razini medijsko-obavještajne operacije žrtvom postao popularni hrvatski pjevač Marko Perković Thompson, koji svojim pjesmama potiče i održava izvorni duh hrvatskoga naroda, glavna žrtva atentata, ipak je, javna nacionalna televizija, u koju se, očito, nakon američkoga bombardiranja beogradske televizije 1999., preselio Miloševićev duh, koji sad preko hrvatskih medija nastavlja svoj velikosrpski projekt. Upravo zbog toga, u programima te kuće nema ozbiljnih rasprava o, na primjer, uspostavi SHS (slovensko-hrvatsko-srpske) željeznica, sve jačega zajedničkoga informativnog prostora, gotovo jedinstvena policijskog sustava, koji se na političkoj razini progona istovjetuje u zajedničkoj gonidbi „ustaša" ili pak o golemim svotama novca, a riječ o više od sedam milijarda kuna koje su izdvojene za potrebe Pupovčeve srpske manjine.

Korak dalje od Hrvatske televizije, otišle su jedne dnevna zagrebačka novina, inače u vlasništvu njemačkoga kapitala, koja se čak javno zalaže da masovni pokolji nedužnih Hrvata u južnoj Lici, kao dio srpskoga identiteta postanu dio blagdanskoga sustava u Republici Hrvatskoj. Ako pak Vlada doista nema utjecaj na uređivačku politiku HRT-a, pitanje onda treba postaviti Hrvatskom saboru, kako je mogao dopustiti da se duh kojeg su Sjedinjene Države još 1999. protjerale iz TV Srbije nastani na zagrebačkom Prisavlju? Svoju „naivnu" moralno-političku i financijsku potporu izgradnji srbočetničkog spomenika u Srbu, Vlada bi mogla provjeriti istovjetnim zahtjevom srbijanskoj Vladi da Beograd npr. financira podizanje spomenika pobijenim Hrvatima u Zemunu 1944., kad su boljševičko-četničke postrojbe ušle u taj hrvatski grad te na zemunskim dokovima počinile genocid nad tamošnjim Hrvatima.

Iskrenost i povjerenje pak srpskih vođa u Hrvatskoj, koji ne kriju zadovoljstvo pronalaskom novoga identiteta u Hrvatskoj, valjalo bi potvrditi bar odricanjem od programa velikosrpske ideologije, a kao lojalni i zauzeti hrvatski građani mogli bi od vlada u Beogradu i Zagrebu zatražiti da se nakon devedeset godina srpske okupacije istočnoga Srijema ta pokrajina napokon vrati u sastav matičnoj državi, odnosno njihovoj domovini Hrvatskoj. U protivnom, uzaludan je svaki trud Hrvatske vlade da se bilo politički, novčano ili pak ćudoredno dodvori vlaškim doseljenicima u Hrvatskoj, koji su se tijekom zadnjih 150 godina uklopili u sastav srpske nacije.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo