Hoće li škrabalanje zahvatiti i Maticu hrvatsku

Nakon jednogodišnje stanke objavljen je 101. svezak edicije „Stoljeća hrvatske književnosti", u koji je uvršten izbor iz pjesništva Slavka Mihalića. Knjiga je nedavno predstavljena u Zagrebu, a predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić tom je prigodom imao potrebu istaknuti kako su za biblioteku „Stoljeća" pribavili atest od Zavoda za intelektualno vlasništvo, koji im potvrđuje da je biblioteka vlasništvo Matice hrvatske, a ne, kako je rekao, ovoga ili onog privatnika. Priređivač knjige Ante Stamać istodobno je ocijenio kako je u javnosti puno toga „glupoga", "netočnoga" i "zlobnog" rečeno o "Stoljećima". Nu što se to dogodilo da je uprava Matice hrvatske morala posredovati kod državne agencije kako bi dobila potvrdu da je projekt njezino vlasništvo, a priređivača knjige nagnalo na razbacivanje uvredljivim pridjevima?

Naime, još je tijekom prošloga ljeta u javnost izbila afera, kako je vodstvo Matice hrvatske, navodno, zbog niza pogrešaka u uređivanju te sporosti oko objavljivanja knjiga, smijenilo urednika edicije, s kojim se kasnije solidarizirala većina članova uredničkoga odbora. Dodatnu nelagodu u kulturnoj javnosti izazvalo je i brisanje iz članstva Matice hrvatske nekih njezinih uglednih članova, koji su istodobno bili i članovi smijenjena uredništva „Stoljeća". U Matici svoje odluke o smjeni uredništva pravdaju omaškama u uređivanju edicije, a pravovaljanost odluka sad potvrđuju i državnim pečatom. Brisanje pak iz članstva bivših urednika obrazlažu dragovoljnim odlaskom ili prestankom članstva. Iz suprotnoga pak tabora tvrde kako su „Stoljeća" ponajprije bila plod znanstveno-istraživačkoga projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, odnosno Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Navode kako je Institut, koji je sad izbačen iz impresuma, kao nositelj projekta, s Maticom potpisao Ugovor po kojem je Matica bila tek nakladnik biblioteke. Ističu kako je Matica s Uredničkim odborom potpisala Pravilnik, koji je jamčio autonomiju biblioteke i Uredništva, a zahtjevom da se zbog njezina komercijalnoga interesa godišnje priredi i objavi deset svezaka, kao i svojim jednostranim odlukama, ona je prekršila i Ugovor i Pravilnik. Biblioteka, kako drže, nije zamišljena kao komercijalna nego isključivo znanstvena edicija, kojoj je zadaća kanonizirati vjerodostojne tekstove hrvatskih pisaca. Upravo zato, smatraju da je Matica uzurpirala pravo na biblioteku, jer je ona samo nakladnik, a ne ni inicijator niti kreator biblioteke, koja je koncept trojice njezinih utemeljitelja – Vlatka Pavletića, Dubravka Jelčića i Josipa Vončine.

Za javnost može biti sasvim sporedno što je u pozadini sukoba, nu ipak se nameće zaključak kako bi se iza odbacivanja dragocjenoga znanja i iskustva mladih znanstvenika mogao skrivati svojevrsni klikaški interes, toliko znakovit unutar našega mentalnog sklopa pa bi se proces unutarnjega sušenja, koji je zahvatio većinu nacionalnih ustanova, mogao prirodno dovršiti u jednoj od glavnih institucija hrvatske kulture. Ako je Matičina uprava doista htjela steći određeni komercijalni probitak, zašto onda, kao vlastiti projekt, nije pokrenula na primjer izdavanje djela novije hrvatske književnosti, čime bi zacijelo bila zadovoljena već spomenuta frustracija. Omaške, koje su se doista potkradale u ranijim izdanjima edicije, nisu zaobišle ni 101. svezak novih „Stoljeća", u kojem je očito na brzinu sklepan Tumač imena i izraza, a pojedine su osobe u njem, bez ikakve razredbe, dobile površan, veći ili manji prostor. Uz određene netočnosti, čak su i neki pojmovi u kratkom rječniku jednostrano razjašnjeni pa se zbog vlastite „traljavosti" može lako odbaciti toliko istican Matičin prigovor radu smijenjena uredništva.

Po svojim jezičnim inovacijama priređivačev predgovor knjizi doista je vrijedan pozornosti, nu on ne slijedi t. zv. tekstološka načela obradbe pa bi kao svojevrsna književna kritika, u kojoj više do izražaja dolazi auktor same kritike nego objekt njegova promatranja, zacijelo dobrodošao u kakvu specijaliziranu časopisu za književnost. Uzmicanje od utvrđenih tekstoloških načela moglo bi dovesti u pitanje cjelokupni projekt „Stoljeća", na što upozorava i novo likovno rješenje edicije. Naime, u novoj knjizi ispušten je prepoznatljivi znak hrvatske književne tradicije i njezine prostorne cjelokupnosti, odnosno glasoviti motiv ljudskoga lika s uzdignutom rukom, inače preuzet sa srednjovjekovnih stećaka, a nekad zaštitni znak edicije „Pet stoljeća hrvatske književnosti", kojeg se svojedobno nisu usudili brisati ni jugoslavenski komunisti. Umjesto tradicionalnoga Matičina logotipa, ukrašena elementima hrvatskoga tropleta, sad zjapi praznina, a na hrptu knjige, kočoperi se tek modernistički stiliziran njezin akronim. Ova me promjena nerado podsjeća na „škrabalanje" hrvatskih nacionalnih blagdana, koja je poput lavine povukla cijeli niz šarlatana, koji su htjeli nanovo stilizirati nacionalna znamenja, a jedan među njima, u ime modernizma, čak i mijenjati državnu himnu.

Dok se hrvatske nacionalne ustanove tako olako odriču vlastite tradicije, ali i rijetkih mladih stručnjaka spremnih ugraditi vlastiti trud, znanja i umijeće u očuvanje hrvatskoga identiteta, razne udruge i tzv. instituti svom silinom nastoje poništiti taj toliko mrski hrvatski identitet. Nakon što je u organizaciji Instituta „Mika Tripalo", svojedobno održan skup sarajevskih „jugoslavena", koji su pokušali osporiti nacionalnu pripadnost bosanskohercegovačkim Hrvatima, nedavno se isti Institut potrudio osporiti i postojanje hrvatskoga identiteta u samoj Hrvatskoj. Tako je na predstavljanju tih recikliranih marksističkih uradaka, Milorad Pupovac objašnjavao da Hrvati nemaju teritorijalnosti, misleći valjda na državu, a u pitanje je doveo i postojanje njihova identiteta. Neki drugi su, poput Nevena Budaka, gotovo kategorički tvrdili da hrvatski identitet i ne postoji. Nu, ako je nacionalna književnost dio identiteta, a nedvojbeno ona to jest, nije li se onda ekstremnim političkim nasrtajima jednostavnije oduprijeti kvalitetno uređenom i dostupnom vlastitom baštinom, koju, htjeli to neki ili ne, ipak imamo, nego na račun kratkoročnih i osobnih probitaka trgovati vlastitim naslijeđem. Zato bi i zadaća Matice hrvatske, ako doista želi ostati jednom od temeljnih ustanova hrvatske kulture, trebala biti posvemašnje uključivanje različitih silnica, bez obzira na svjetonazore i politička razilaženja, u kvalitetnu i prepoznatljivu izgradnju nacionalnoga identiteta. U protivnom, mogli bismo završiti na razini površna sarajevskoga jugoslavenstva, ionako već pozamašno nazočna u našim medijima, a koje su nedavno čak i u Sarajevu odbacili u kantu.

Mate Kovačević