Projekt balkanske unije

Jesu li ovo zadnji demokratski izbori u samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi, nedavno se zapitao mudri čovjek, nakon što je djelomično doznao što se sve skriva u programu, koji se uglavnom bez znanja šire javnosti provodi pod nazivom Proces za suradnju u jugoistočnoj Europi (5EECP). Da se ne radi samo o medijskom naklapanju ili međusobnim stranačkim podvalama, koje su inače u predizbornom razdoblju dio demokratskoga folklora, potvrdio je ovih dana i državni tajnik za politička pitanja te koordinator hrvatskoga predsjedanja SEECP-om Hidajet Biščević. On je najavio kako će se u ovih dana (2. ožujka) u Zagreb sastati šefovi diplomacija Albanije, BiH, Makedonije, Crne Gore, dok će Srbiju u tome poslu predstavljati vršitelj dužnosti ministra vanjskih poslova, a sastanku će nazočiti i predstavnici iz Moldavije, Bugarske i Grčke. Gašenjem Pakta o stabilnosti, kako je naveo Biščević, uspostavit će se na razini SEECP-a i operativno tijelo, tzv. Vijeće za suradnju. Na zagrebačkome skupu ministri će otvorit formalnu proceduru o predlaganju tajnika i sjedišta Vijeća za suradnju. To vijeće ili buduća balkanska vlada uspostavit će se 11. svibnja u Zagrebu na sastanku šefova država i vlada SEECP-a. U međuvremenu, tijekom nekoliko dana prošloga tjedna održana je regionalna konferencija o zatvorskome sustavu na kojoj se raspravljalo o suradnji spomenutih zemalja na području zatvorskih sustava, dok je u organizaciji talijanskoga ministarstva pravosuđa u Zagrebu raspravljano o regionalnoj zaštiti tržišnoga natjecanja, intelektualnoga vlasništva i javne nabave. U Dubrovniku su međutim ministri unutarnjih poslova Albanije, BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Hrvatske raspravljali o policijskoj suradnji, a u najvećoj tišini hrvatsko Ministarstvo obrane u Beogradu je sa srbijanskim Ministarstvom potpisalo ovogodišnji plan zajedničke suradnje.

Dok se u Beogradu neke tamošnje ustanove već natječu koja će od njih raspisati više javnih natječaja na razini buduće balkanske regije, u Zagrebu se vodi završni rat protiv "ostatka ostataka" hrvatskoga pravopisa, a u nijekanju te tradicije, premda zvuči nevjerojatno, skupina zakašnjelih "novosadaša" pronašla je uporište u Matici hrvatskoj. Dojučerašnji pak polet različitih bošnjačko-muslimanskih udruga i njihov poticaj za utemeljenjem regionalnoga suda za ratne zločine u Sarajevu, kojim bi vjerojatno pokušavali održavati ekvidistanciju ratne krivnje između Zagreba i Beograda, naglo je ohladila presuda Međunarodnoga suda pravde iz Haaga, kojom je UN-ovo sudbeno tijelo Sarajevu jasno poručilo kako Srbija nije odgovorna za genocid u BiH. Međutim, unatoč kontroverznoj presudi, u tim pravničkim odlukama očitavaju se naznake vjetra koji bi ubrzo mogao snažnije zapuhati u leđa "poraženoj" Srbiji. Kako znatniji dio muslimanske političke elite još uvijek žali zbog propasti bivše jugoslavenske komunističke države, haaški će sudski pravorijek, naravno kad zaborav prekrije srebreničke žrtve, vjerojatno blagotvorno djelovati i na većinu elite bosanskih muslimana. Oni će se na kraju obradovati zbog zajedničkoga života sa svojom subraćom po vjeri u Sandžaku i Makedoniji, čime će biti ispunjen i jedan od glavnih ciljeva Izetbegovićeve politike. Kako će Srbiji zbog središnje prostorne, geoprometne i "antifašističke" uloge pripasti primarna uloga u novoj povijesnoj misiji združivanja balkanskih zemalja/projektantima balkanske unije ostalo je tek zagonetno pitanje, na koji način i što bezbolnije privoljeti Hrvate za svoj geopolitički projekt.

U tome svjetlu, još nitko nije ni pokušao sagledati i nedavno gotovo dogovoreni sukob talijanskoga i hrvatskog predsjednika, započet otvorenom Napolitanovom prijetnjom Republici Hrvatskoj, koju je ovaj bivši komunist očito u dobro promišljenu scenariju ugurao, u još neizdiferenciranu masu slavenskih plemena koje su Hrvati stvaranjem srednjovjekovne države već poodavno uklopili u dijelove vlastita nacionalnoga bića. Na takav ciljani, a sudeći po naglom međusobnu hlađenju vjerojatno dogovoreni napadaj, Napolitanu je "žestoko", u ime slavenske solidarnosti, odgovorio hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Takav je politički scenarij ponajviše uznemirio stanovništvo južne Hrvatske, koje uglavnom nosi negativna sjećanja na talijansku okupaciju hrvatskih krajeva. Stiješnjeno na uski prostor jadranske obale, južnohrvatsko je stanovništvo, a poglavito njegovi politički prvaci popu Trumbića i Šupila, u strahu od talijanskih pretenzija, još tijekom Prvoga svjetskog rata vodilo politiku približavanja i ujedinjenja hrvatskih zemalja sa Srbijom. Ne treba zaboraviti kako je srbijanska taj strah iskoristila organiziranjem ispostava ORJUNE po obalnim gradovima, koje su postale rasadišta četničkoga pokreta. Premda su ponešto drukčije okolnosti u kojima se danas nalazi hrvatska država, ne bi valjalo zanemariti osjećaje nekih južnjačkih političara, koji se razgovijetno mogu iščitati iz politike bivšega ministra vanjskih poslova Mate Granica. Komentirajući nedavno želju herceg-bosanskih Hrvata da budu jednakopravni u BiH sa Srbima i muslimanima, današnji je konzultant Hrvatske stranke prava bez ikakva premišljanja osudio takve želje, opravdavši svoj sud muslimanskom politikom za izlaskom na Jadransko more. Stoji li iza takva Granićeva popuštanja političkim ciljevima muslimanskih susjeda prikriveni strah od moguće talijanske ekspanzije ili je riječ o podsvjesnoj želji spomenuta političara, koji bi eventualni sukob s Talijanima zamijenio bijegom u još jednu balkansku uniju?

Već stvorenim političkim i državnopravnim uvjetima za stvaranje nove balkanske unije nedostaje tek psihološki pristanak hrvatskoga naroda na novu zajednicu. Nastavak kriminalizacije hrvatske državnosti, nositelja hrvatskih vojničkih pobjeda i poticanje straha od "moćnih" susjeda obilježava! će sljedeće razdoblje hrvatskoga javnog i političkog života, a rezultati toga svojevrsna rata mogli bi odlučivati o sudbini i slobodi hrvatske države.

Mate Kovačević
Fokus

{mxc}