Tko ne poštuje sporazum o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije iz 1996.?

Posjet hrvatskoga izaslanstva Beogradu na čelu s predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom otvorio je niz pitanja u hrvatsko-srpskim odnosima, a na međudržavnoj razini i pitanje budućnosti dviju država. Predsjednik Hrvatske vlade otputovao je u Beograd u trenutku kad očito postoje problemi oko ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Taj put trenutačno sprječava slovenska politika iza koje se skriva versailleska strategija Londona oko državnoga ustrojstva prostora bivše Jugoslavije. Sanader je u Beograd formalno došao s ponudbenim paketom o gospodarskoj suradnji i tzv. hrvatskoj pomoći Srbiji oko ulaska u Europsku uniju i NATO. Beograd je od susreta s hrvatskim premijerom očekivao rješavanje konkretnih pitanja, na što je upozorio srbijanski premijer Mirko Cvetković. Naime, hrvatska tužba pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu ne opterećuje samo međudržavne odnose Srbije i Hrvatske, nego stvara dugoročno dodatne probleme Beogradu oko moguće odštete Hrvatskoj i negativne percepcije Srbije i Srba u međunarodnoj javnosti.

Drugi problem vezan u odnose sa Zagrebom jest pitanje hrvatskoga priznanja države Kosovo, na čijem je mitu tijekom XX. stoljeća izgrađena podloga za stvaranje dviju jugoslavenskih država, u kojima je Srbija bila stvarni hegemon. Treće je pak pitanje međudržavno razgraničenje, odnosno pitanje hrvatskoga teritorija u Podunavlju koje još uvijek pod okupacijom drže srpske snage. Raspad Jugoslavije, srpska agresija na Hrvatsku i oslobođenje okupiranih hrvatskih područja te nakon toga stvorene nove međunarodne okolnosti pomogle su Hrvatskoj i Srbiji da 23. kolovoza 1996. potpišu Sporazum o normalizaciji odnosa. U tom Sporazumu obje strane su se obvezale da “poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica”. Ako je to tako potvrđeno međudržavnim ugovorom koji su ratificirali Hrvatski sabor i bivša jugoslavenska Skupština, zašto se opet 13 godina nakon tog dogovora poteže pitanje međudržavnih granica?

U tom sklopu još je više prijeporno hrvatsko relativiziranje graničnoga pitanja, koje se skriva iza parole kako “Hrvatska Srbiji ne će biti Slovenija”, što bi na eurointegracijskoj razini trebalo značiti, da u ime ulaska Srbije u Europsku uniju, Hrvatska ne će postavljati pitanje svoje istočne granice. Novi velikosrpski odgovor na aktualnu parolu hrvatske diplomacije stigao je sa stranica riječkoga Novoga lista iz pera stanovitog Ćiće Senjanovića, koji poručuje Beogradu kako će biti jao Srbiji tek ako joj Hrvatska bude Hrvatska. Iza ovoga bojnog pokliča skrivaju se apetiti za “amputacijom” Hrvatske, koji su uostalom i dočekali Sanadera na beogradskim ulicama. Taj se politički plan tijekom devedesetih godina očitovao u pokušajima nekih središta moći da na teritoriju Republike Hrvatske ustroje srpsku državu, a tzv. plan Z 4 bio im je politička platforma.

U beogradskoj Nemanjinoj ulici prosvjednici su hrvatskoga premijera dočekali parolama “Priznajte Republiku Srpsku Krajinu”, “Hrvatska genocidna tvorevina u srcu Europe”, “Vratite nam Republiku Srpsku Krajinu” te “SR Hrvatska je bila dvonacionalna kao Belgija”. Tako je povrijeđen i drugi članak Sporazuma o normalizaciji. U njem su se dvije države obvezale da će “sukladno međunarodnom pravu, poštovat suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost jedna druge te da će provesti uređenje svojih granica tj. razgraničenje samo međusobnim dogovorom, a sporove rješavati mirnim putem, suzdržavati se od prijetnji ili uporabe sile i u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda te će na taj način jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju kako bi surađivali u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji.

Kako su prosvjednici politički izraz oporbene Srbije, koja u Skupštini ima gotovo polovicu zastupnika, poruke s beogradskih ulica treba uzeti u ozbiljno razmatranje. Parolu o dvonacionalnoj SR Hrvatskoj, između ostaloga zastupaju i politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac, a povijesno je sustavno pokušava definirati profesor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Drago Roksandić. U članku 5 spomenutoga sporazuma konstatira se i potvrđuje povijesno postojanje državnog kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) te kontinuiteta hrvatske državnosti, pa su se potpisnice suglasile “da pitanja sukcesije SFRJ rješavaju sporazumno na temelju pravila međunarodnog-prava o sukcesiji država. Tako je Srbija dužna Hrvatskoj vratiti imovinu hrvatskih poduzeća, koju je zaplijenila, prisvojila ili prodala trećoj strani te zbog toga također nadoknaditi višegodišnju štetu nanesenu hrvatskim tvrtkama. U dijelu sporazuma koji govori o rješavanju pitanja nestalih osoba i razmjeni raspoloživih podataka o tim osobama Hrvatska još uvijek čeka na informacije o sudbini preko 1100 nestalih.

U sporazumu o povratku izbjeglica i prognanika Hrvatska je poštovala svoje obveze pa je većini odbjeglih Srba, ne samo omogućila povratak nego im je na račun državnoga proračuna izgradila moderne kuću i stanove, koje nikad nisu imali. Unatoč tomu Srbi još zahtijevaju isplatu preko 40 tisuća navodno zaostalih mirovina, povrat društvenih stanova te udjele u privatizaciji hrvatskih tvrtki. Za razliku od toga, iz Beograda je nestalo oko 100 tisuća Hrvata, a iz Vojvodine je tijekom agresije protjerano između 30 i 40 tisuća Hrvata, kao što se zbog straha i asimilacijske politike još oko 28 tisuća Hrvata pretvorilo u Bunjevce. Posebno je pak pitanje povrat nacionalizirane i otete imovine nakon Drugoga svjetskog rata na području istočnoga Srijema i grada Zemuna. Sporazum o normalizaciji je sastavljen u dva izvornika, na hrvatskom i srpskom jeziku, pri čemu su, kako se u njem navodi oba teksta vjerodostojna pa su države nakon stogodišnje jezikoslovne napetosti i krize, napokon riješile i lingvistička natezanja, kojima se u ime jedinstva i tzv. jednakopravnosti provodila velikosrpska hegemonija nad Hrvatskom i uništavanje hrvatskoga jezika. Zato je potpuno nerazumljivo potpisivanje Memoranduma o suradnji na području književnosti i lingvistike što bi usklađeno s europskim ucjenama Hrvatskoj ponovno moglo nametnuti tzv. srpsko-hrvatski jezik.

Ne treba zaboraviti kako je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja ni 200 godina od standardizacije modernih jezika nije riješila pitanje svoga pravopisa. Tomu valja dodati i novije “novosadske” pokušaje jezikoslovnih unitarista iz Zagreba da nasilnim približavanjem norme stvore preduvjete za ponovno jednačenje dvaju jezika. Nitko normalan ne može biti protiv gospodarske suradnje sa Srbijom, ukoliko od toga obje strane mogu imati gospodarske interese. No u priči oko hrvatske ponude za suradnjom postoji razložan strah od obnove tzv. jugoslavenskoga tržišta, na kojem su monopol uglavnom imala poduzeća s izraženom jugoslavenskom političkom ideologijom. Mnogi promatrači na hrvatsku ponudu o prometnoj suradnji u regiji gledaju vrlo ozbiljno, a poglavito nakon što je u javnost iznesen prijedlog o izdavanju koncesije za autocestu Bregana - Lipovac. Možebitno zajednički koncesionar u Srbiji i Hrvatskoj ovo bi gospodarsko pitanje lako mogao pretvoriti u političko i prometno jedinstvo, koje bi postalo temeljem buduće političke osovine Zagreb-Beograd. Kao kruna cjelokupnoga političkog projekta, kojim se suspendiraju članci međudržavnoga Sporazuma o normalizaciji odnosa jest prijedlog o zajedničkim sjednicama dviju Vlada. Naime još prije nekoliko mjeseci hrvatski se MUP bez ikakva otpora u javnosti gotovo pomiješao sa srbijanskom policijom.

Zbog eventualno financijskih troškova vrlo brzo bi mogao biti realiziran i projekt o zajedničkim veleposlanstvima što bi doista u pozadini moglo skrivati krjanje namjere o tankoćutnom procesu i prešutnom ujedinjenju. Iza činjenice da je dio srbijanskih medija posjet hrvatskoga premijera Beogradu ocijenio vrlo drskim mogla bi se skrivati tek manipulacija upućena hrvatskoj javnosti o uspješnom nastupu hrvatske politike u Srbiji. U obzir valja uzeti i zagrebačke medijske fenomene, koje je u ozračju hrvatsko-srpskoga približavanja lansirala Europapress holding preko Jutarnjeg lista. Riječ je očito došla iz Londona, a radi se o navodnoj gradaciji fašističke vlasti u Srbiji i Hrvatskoj tijekom devedesetih godina. Bez obzira na to što je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u ocjeni hrvatske demokracije prošao nešto bolje od Slobodana Miloševića, Hrvatska je u toj ocjeni jednako kao i Srbija označena elementima fašističkoga funkcioniranja. Dan ranije u istom listu prenesena je ljestvica navodno najvećih monstruma u povijesti čovječanstva, a na njezino vrlo visoko mjesto smješten Ante Pavelić, koji je, kako prenosi Jutarnji list pobio 500 tisuća Srba, a još 300 tisuća raselio.

U pedeset godina velikosrpske okupacije i komunističkog državnoga i ideološkog terora te dvadesetak godina demokracije još nije pronađena ni jedna masovna grobnica u kojoj su zatrpani navodno ubijeni Srbi. Za razliku od jugoslavenskih i srpskih masovnih zločina čija se masovna grobišta u proteklih dvadesetak godina nisu prestala otkapati na području Slovenije, Hrvatske i BiH, a na grobišta u Srbiji, Vojvodini, zemunskim dokovima, Makedoniji moglo bi se čekati još desetljećima. Jednačenje Srbije i Hrvatske i stvaranje jugoslavenskih država odnijelo je u smrt mnoštvo protivnika te nakaradne državne ideologije. Svaki novi pokušaj opetovanja 1918. godine, samo će biti još krvaviji. S obzirom da konce igre oko novoga ujedinjenja i dalje vuče politika Velike Britanije, brisanje državnih granica između Srbije i Hrvatske moglo bi lako postati opetovanje povijesnih stradanja obaju naroda, a poglavito Hrvata. Osim toga ulazak Hrvatske u NATO savez, koji Britanija zbog američkih interesa nije mogla spriječiti ni preko svojih ispostava u Sloveniji, nije u skladu s europskim guranjem Hrvatske u beogradsko naručje. Ozbiljna bi politika morala i o tom voditi računa.

Mate Kovačević
Fokus