Propast pregovora

Mostarski prekid pregovora političkih predstavnika Srba, Muslimana i Hrvata oko ustavnoga ustrojstva Bosne i Hercegovine samo je jedan u nizu sad već dvadesetogodišnjih pokazatelja kako Bosna i Hercegovina nije ostvariva niti moguća kao poseban državnopravni subjekt. Glavni čimbenik opstanka jedne države jest konsenzus političkoga naroda da živi i zajednički dijeli sudbinu svoga kolektiviteta, a taj konsenzus u BiH postoji tek unutar svakoga od tamošnjih konstitutivnih naroda. Osim nedostatka unutarnjega konsenzusa na opstanak te države utječu različita gledanja i zainteresiranih međunarodnih čimbenika, koji svojim viđenjima podupiru ionako klimavo stanje, pa je Bosna i Hercegovina održiva jedino kao međunarodni protektorat, u kojem njezini narodi ne mogu biti slobodni građani. Uostalom kroz cijelu svoju povijest te su zemlje uvijek bile dijelom neke druge države, koje su imale svojevrsnu autonomiju samo tijekom srednjovjekovnog razdoblja u sklopu ugarsko-hrvatskoga kraljevstva. Osmanska su osvajanja potaknula unutarnje migracije i mnogobrojne prijelaze na islam, što je dodatno usložilo stanje i podiglo međusobne civilizacijske zidove.

Tijekom 20. stoljeća bosansko je islamizirano pučanstvo mijenjalo više puta nacionalnu pripadnost – prošlo je put od hrvatstva preko muslimanstva pa sve do novijeg pokušaja s nacionalnom identifikacijom unutar novostvorene bošnjačke nacije. Kako taj proces duševne kristalizacije još uvijek traje, a očituje se u pokušajima islamske zajednice i njezina vođe Mustafe Cerića da novostvorenoj naciji nametne isključivo vjerske značajke nacionalna je nestabilnost prenesena i na odnose prema druga dva konstitutivna naroda u BiH. Kad je nedavno u Mostaru, bošnjački predstavnik Sulejman Tihić, nakon što se s Dodikom i ˆˆovićem ranije dogovorio o ustroju zemlje na četiri federalne jedinice, sad predložio ustrojavanje desetak novih mulitetničkih regija, u kojima ni jedan narod ne bi bio apsolutna većina, premijer Republike Srpske Milorad Dodik je s pravom napustio mostarsku rundu pregovora. U pozadini politike svih muslimanskih pregovarača, još od Cutillierovih pregovora 1992. godine o kantonalnom ustrojstvu zemlje, skriva se unutarnje dvojstvo sekularnoga i teokratskog pregovarača, realno ostvarivog i isključivo fanatičnog.

Otud vjerojatno pred racionalnim argumentima Izetbegović ili Tihić stavljaju potpis, a nakon povratka u vlastitu sredinu odriču se vlastita stajališta. U isključivosti koja je prevladavala nakon svih dosadašnjih pregovora, skriva se politika čišćenja Bosne i Hercegovine od svih neislamskih naroda – ponajprije Hrvata i Srba. Uostalom tu su politiku više puta definirali Mustafa Cerić, Muhaned Filipović i cijeli niz pristaša njihove političke frakcije. Propast mostarskih pregovora, odnosno trostranih dogovora na hrvatskom terenu, znakovito je pokazala kako hrvatska strana, nakon uspješnih razgovora održanih u Prudu i Banja Luci, ne može organizirati pregovore koji bi joj bar djelomično išli u prilog pa se pokazuje kao najslabija točka u pregovaračkom trokutu. Za razliku od muslimanske strane, koja pod bošnjačkim pojmom svojata cijelu BiH, odnosno Srba, koji u nazivu svoga entiteta, Bosnu i Hercegovinu u cijelosti zaobilaze, hrvatska strana još uvijek nije pronašla adekvatan naziv teritorijalne jedinice, kojom bi izrazila nacionalnu pripadnost i teritorijalnu cjelovitost svoga prostora.

Propast mostarskih pregovora na svojevrstan način je pokazatelj u kojem bi se smjeru mogli kretati razgovori o ustrojstvu BiH. Budući da glavne međunarodne sile podupiru opstanak Republike Srpske, pregovori bi se ubuduće mogli voditi na relaciji između Sarajeva i Banja Luke, čime će biti napokon zadovoljeni i oni predstavnici Hrvata, koji su se svim silama opirali ustrojstvu hrvatske federalne jedinice.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo