Prijetnje Europi

U ovogodišnjem izvješću američkih obavještajnih službi stoji kako će Balkan u 2009. godini biti najveća prijetnja za stabilnost Europe, a glavni izazovi doći će od „neriješenoga statusa srpske manjine na Kosovu te otežana međuetničkog suživota u Bosni i Hercegovini“. Nekako se istodobno ovih dana u medijima javio njemački diplomat za balkanska pitanja Wolfgang Ischinger, koji za rješenje srpsko-kosovskoga pitanja nudi model uspostave njemačko-njemačkih odnosa dogovoren 1972. između nekadašnje Zapadne i Istočne Njemačke. Po tom ugovoru nije bilo moguće međusobno priznanje i uspostava diplomatskih odnosa, ali su uspostavljeni „dobri međususjedski odnosi“. Umjesto veleposlanstava otvorena su „stalna predstavništva“ koja su obavljala isti posao.

Ischinger smatra kako bi prijedlog Srbiji donio niz prednosti, među kojima i uspostavu „zajednice“ između Srbije i Kosova, a Priština bi se u pitanjima položaja srpske manjine morala obvezatno dogovarati s Beogradom. Njemačko-njemački odnosi, kako je ustvrdio, na kraju su doveli do ujedinjenja zemlje, a sličan bi model, naveo je, omogućio zajednički put Beograda i Prištine u Europsku uniju. Nu nevolja je u tome što za njemački plan, koji je iznio Ischinger, nisu zainteresirani Albanci, vjerojatno ni Srbi, a ponajmanje Rusi i Amerikanci. Nedostatak njemačkoga plana je i u tome što ne razlikuje narode koji žive na Kosovu i Srbije pa kroz naočale njemačkoga ujedinjenja, od dviju država različitih naroda pokušava stvoriti ujedinjenu Srbiju. Zato bi Ischinger bio mnogo realniji da je svoj njemački model na prihvaćanje ponudio na primjer Prištini i Tirani. Nu, ovaj okvirni njemački plan mnogo je opasniji za narode, koje je Bruxelles nasilno strpao u regiju Zapadni Balkan.

Kako je kancelarka Angela Merkel nedavno najavila politiku regionalnoga pristupa svim međunarodnim problemima, Ischingerov je istup ujedno i prvi pokazatelj zaokreta njemačke politike. Kako se u izvješću američkih sigurnosnih službi o utjecaju na stabilnost u Europi i dalje razdvaja pitanje Kosova od Bosne i Hercegovine, nije teško zaključiti kako je i nova američka politika prema spomenutim zemljama zadržala svoj dosadašnji pristup. Borba za prevlast europskih sila nad cijelim područjem zemalja tzv. Zapadnog Balkana otvorila bi mogućnost novih sukoba, što bi, kako to upozoravaju i američke službe, moglo pogibeljno djelovati na cjelokupnu europsku stabilnost. Znatnije američko zauzimanje omogućilo bi rad na ustavnim reformama u Bosni i Hercegovini. Ustroj tri razine vlasti i teritorijalna podjela zemlje omogućili bi jednakopravnost za sva tri konstitutivna naroda, što bi zemlju stabiliziralo i pripremilo za možebitni ulazak u NATO i Europsku uniju.

Stvaranjem tri nacionalne i jedne zajedničke federalne jedinice smanjili bi se mnogi upravni troškovi, a zemlja bi iz bivšega centralizirana komunističkog sustava prešla u funkcionalno stanje. Unitaristički ustroj zemlje, koji zagovara čvrstorukaš, pokazao se u svim svojim elementima vrlo neprikladnim jer malim upravljačkim skupinama pogoduje za razvoj korupcije i naglo bogaćenje, a nedostatak nadzora nad financijama i poslovima omogućuje pronevjeru golemih državnih sredstava. Na to upozorava i parlamentarno povjerenstvo ustanovljeno radi utvrđivanja odgovornosti za nestanak više od sedam milijarda konvertibilnih maraka, a sumnja se kako je riječ o tajnovitom nestanku i više od 11 milijardi maraka. Gdje je i kako završio novac, vjerojatno se nikad ne će doznati, a na pitanje će ponajmanje odgovora dati čvrstorukaši Haris Silajdžić ili \eljko Komšić.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo