Agresivnim Slovencima nikad dosta

Još do prije koji mjesec dana uvjeravali su nas kako u Europskoj uniji ne postoje nacionalni interesi te da su države prevladana povijesna kategorija. U hrvatskom je slučaju ta propagandna floskula pretvorena u tezu kojom se borba za samostalnu državu obezvrjeđuje do razine nepotrebnoga rata, koji su navodno međusobno dogovarali nacionalistički političari u Srbiji i Hrvatskoj. Glavne žrtve njihovih želja da se dočepaju moći, u toj su propagandno-psihološkoj igri proglašeni Bosna i Hercegovina te Srbi u Hrvatskoj. Nu bez obzira što znamo tko stoji iza velikoslovenskih posezanja za hrvatskim teritorijem, politička praksa svih slovenskih vlada prema Hrvatskoj ne pokazuje ništa drugo do li kontinuirano postojanje borbe za vlastite nacionalne interese. Pa kad mala Slovenija, koju bi inače u slučaju potrebe do gableca pregazila jedna bojna nekadašnje IV. brigade može blokirati ulazak Hrvatske u tu Europsku uniju, valja ozbiljno razmisliti što mi uopće tražimo u toj zajednici, kad na primjer niti dva milijuna alpskih Slavena, koji su tek 1992. godine prvi put u povijesti, i to na račun njemačkih zemalja, okusili osjećaj narodne suverenosti, može navodno blokirati odluku ostalih 494 milijuna Europljana.

Ovim naravno ne želim podcjenjivati moć i sposobnost susjedne državice jer nas gotovo desetgodišnje iskustvo uči da Slovenija može čak i pljačku proglasiti nacionalnim probitkom. Naime, zorno to pokazuje slučaj s tisućama hrvatskih štediša Ljubljanske banke, koji su administrativnom odlukom preko noći ostali bez svoje novčane ušteđevine. Nedavno je na primjer Velika Britanija samo zbog mogućnosti da joj propadnu ulozi u islandsko gospodarstvo blokirala cjelokupnu imovinu Islanđana na svom državnom području. Namjesto da postupi u skladu s ponašanjem svake suverene države i zaštiti interese svojih građana zapljenom slovenske imovine, Hrvatska je upravo suprotno omogućila slovenskim državljanima čak da nekadašnju društvenu imovinu pretvore u privatno vlasništvo. Slovenska je država slično postupila i oko sustava izgradnje autocesta kako bi Republiku Hrvatsku prometno izolirala od povezivanja sa zemljama Europske unije. Umjesto da odgovori na prikladan način i malu gorsku zemlju zaobiđe u cestovnom povezivanju, Hrvatska je izgradila sustav svojih prometnica potpuno ovisan o ucjenama slovenske strane.

Ta se prometna diskriminacija prometnula u godišnje cestovne namete dobronamjernim europskim putničarima koji godišnje odmore provode u Hrvatskoj. Vojna okupacija Svete Gere, preuzimanje župe Raskrižje te otimačina dvorca Mokrice, koji je bio u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije još uvijek nisu bili dovoljni da poduče hrvatske vlasti kako Ljubljana na svojevrstan način vodi agresivnu politiku prema Hrvatskoj. Računajući valjda kako se raspodjelom teritorija mogu zadovoljiti agresivne težnje susjeda neki su hrvatski političari nedostatak osjećaja za suvereno ponašanje pokušali kompenzirati svojom darežljivošću. Kao što je početkom devedesetih godina u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku predao Baranju u ruke srpskoj okupacijskoj vlasti, tako je nakon dolaska na vlast trećejanuarske garniture 2000. godine, bivši komunistički aparatčik Ivica Račan pokušao darovati Sloveniji cjelokupnu Savudrijsku valu te tako napraviti presedan u međunarodnom pravu po kojem obalna zemlja čije kopno zapljuskuju valovi mora nema pravo na to isto more. S obzirom da je Europska unija s odobravanjem gledala na tu slovensku politiku, dapače ju kao takvu agresivnu i destabilizirajuću za susjede nagradila članstvom u zajednici, Hrvati se s pravom pitaju što ih tek može očekivati nakon možebitnoga ulaska u zajednicu koja već sad pokušava prigrabiti jedan dio njezina teritorija.

Premda u Hrvatskoj postoji predsjednik Republike i Vlada koji bi između ostaloga trebali imati rješenja i za zaštitu nacionalnih probitaka, mnogi se s pravom pitaju postoji li mogućnost za rješenje te agresivne slovenske politike. Naravno da postoji sve dok su na snazi uljuđene norme međunarodnoga ponašanja, koje i Republici Hrvatskoj stoje na raspolaganju jednako kao i svakoj drugoj članici međunarodne zajednice. Nu kad je u pitanju slovenska politika, hrvatske bi vlasti što im je i obveza prema međunarodnom pravu, ponajprije trebale posvijestiti vlastitu ulogu u zaštiti nacionalnih interesa i državnih granica, a slovensku politiku tretirati jednako kao i svaku drugu agresivnu težnju za osvajanjem tuđih područja. Uostalom razlikuju li se slovenski pokušaji od pokušaja koje su realizirali tijekom 20. stoljeća mnogi osvajači u rasponu od Adolfa Hitlera do Slobodana Miloševića? Ako cilj ulaska u Europsku uniju nije zaštita i sigurnost građana, njihove imovine, vlasništva i vlastitoga kulturnoga i državnog identiteta te mogućnost dijaloga među narodima, onda Hrvatska nema što tražiti u tom revitaliziranom dinosaurusu nataloženih diktatura. Realizaciju bi svojih strateških interesa zato trebala potražiti u savezu sa Sjedinjenim Državama, odnosno tamo gdje ju je u trenutcima najteže borbe za opstanak pronašao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. U protivnom, Hrvatski bi mogla biti izložena ne samo gubitku vlastitoga identiteta nego i poticanoj agresiji, koja bi ju osloncem na Bruxelles mogla doslovce raskomadati.

Politički zaokret, od višegodišnje politike odumiranja države i nestajanja naroda može donijeti samo korijenita promjena politike i čovjeka koji sjedi na mjestu predsjednika Republike. Od svih u javnosti do sad promoviranih kandidata za izbor novoga predsjednika države, a koji bi naravno mogao doista napraviti spomenuti zaokret u hrvatskoj politici te povratiti poljuljano povjerenje u moć vlastitoga naroda, ističe se svojim znanjem, iskustvom i velikim povjerenjem upravo u vlastitom narodu tek profesor Miroslav Tuđman. Njegovim izborima Hrvatska bi propagandne smicalice o odumiranju države, blaćenju vrijednosti proisteklih iz Domovinskoga rata i sustavnom ponižavanju hrvatskih branitelja uskladištila na smetlištu povijesti te tako zaustavila hod u kaotičnu politiku sužanjstva, koju su na čelu sa Stjepanom Mesićem u hrvatsku političku stvarnost uvele trećejanuarske vlasti.

Mate Kovačević
Fokus