Nekad ubijanje, danas kontranavijanje

Odnos prema Hrvatima na području muslimansko-hrvatske Federacije, u kojoj je muslimanska sastavnica vlasti već odavno prerasla u apsolutnu nadmoć, sve više potvrđuje kako Hrvati ovaj islamski entitet, uz najveće napore, ne mogu doživljavati kao okvir svoje državnosti. U svim važnijim ustanovama, kao malobrojniji, sustavno su preglasavani, a kad je riječ o političkom životu, ono malo njihovih zastupnika, služi poput ljiljana na nekadašnjoj muslimanskoj zastavi tek kao katolički dekor za pokazivanje zapadnom svijetu. Osim što su izgubili pravo na demokratski izbor vlastitoga predsjednika, Federacija im je, umjesto da osigura kao i muslimanima, uskratila pravo na javnu uporabu hrvatskoga jezika. Premda su HVO i Armija BiH jednakopravne i zakonski legitmne oružane snage, u dodjeli mirovina, pripadnici muslimanskih postrojba imaju primat i u povlaštenijem su položaju, a mirovinske naknade primaju iz proračuna koji uglavnom pune Hrvati.

Nu ta se diskriminacija ne očituje samo u političkom području života, jer su hercegbosanski Hrvati, kao što se to moglo vidjeti nakon nedavnih pobjeda hrvatske nogometne vrste na Europskom prvenstvu, u bosanskim gradovima čak i životno ugroženi od svojih muslimanskih susjeda. Zbog bijesa izazvana hrvatskim pobjedama, u Vitezu su napadnuti hrvatski svatovi, a u Bugojnu, gdje su se Hrvati, nakon petnaestogodišnjeg progona počeli tek vraćati u svoje domove, napadnuti su samo zato što su slavili pobjedu svoje reprezentacije. U tom pak srednjobosanskom gradiću, nakon što su protjerani svi Hrvati, a privatna i crkvena imovina minirana i spaljena te uništena bogata knjižnica s preko 10 tisuća vrijednih knjiga, tijekom rata za preostale Hrvate, muslimanske snage su pretvorile nogometni stadion u koncentracijski logor, iz kojeg se mnogi više nikad nisu vratili.

Ovih su dana, vjerojatno u sklopu politike Muhameda Filipovića o poništavanju Hrvata, poveli i svojevrstan psihološki rat protiv povratnika, koji svojim orijentalnim metodama podsjeća na ratove, što ih do istrjebljenja vodila nekadašnja JNA. Kako su već ranijim progonom pokazali da za žive Hrvate nema mjesta u Bugojnu, tako su nedavno u mjestu Kandija skrnavljenjem grobnice, u kojoj su bili pokopani dvojica župnika te krađom lubanje demonstrirali i svojevrsni progon Hrvata iz tamošnje povijesti. Vjerojatno se u pozadini takve politike uništavanja hercegbosanskih Hrvata duboko skrivaju sve dosad pravno ozakonjene segregacijske norme. Naime, po stratezima takve politike, svaki muslimanski pristanak na jednakopravnost, ne samo da vremenski oteže biološki nestanak Hrvata i širenje muslimanskog Lebensrauma, nego širi i mogućnost trajnijega opstanka Hrvata. Zanimljivo je da ni Haaški sud, ni sudbene vlasti u BiH još nikog nisu kazneno gonili za primjerice masovne muslimanske zločine, što su ih počinili na putu od Bugojna prema dolini Neretve nad Hrvatima. Primjerice u selu Uzdol, kako bilježi don \eljko Marić „Kad se zapucalo... Sve što se micalo, bilo čovjek bilo stoka, ubijano je po kratkom postupku. Za nekoliko minuta kuće, štale bile su u plamenu. Gdje su koga nalazili, u kući, ispred kuće, na putu, sve su pobili; 29 nedužnih civila, od toga troje djece i 12 vojnika HVO-a“.

Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić na predstavljanju jedne knjige u Zagrebu, podsjetio je na izvješće europskih promatrača o tom pokolju, koji su zapisali svoja opažanja: „Svježe zapaljene mnoge građevine (kuće, štale) skoro potpuno uništene... Našli smo 13 tijela, naknadno u i okolo kuća. Većina žrtava ubijene su u njihovim krevetima, u bijegu, jedna žrtva ubijena je sjekirom ili čekićem, a jedan broj kuća je zapaljen poslije toga čina… Sveukupno 35 civila i 11 HVO... Jasno je da je masakr učinjen nakon što je akcija neuspjela, nakon što nisu uspjeli u postizavanju plana, čini se da su namjeravali prouzročiti štetu osobama i imovini koliko god su mogli. Sve to su radili nemilosrdno, ne pokazujući nimalo milosti ni prema kome, a većina žrtava su starci i nenaoružani. Masakr je izvršen zastrašujuće i gnusno“. Imajući valjda sve ovo u vidu, nedavno je i šef EU za vanjsku politiku Javier Solana ocijenio kako Hrvati moraju imati zaštitu unutar BiH. Jedina pak moguća zaštita je teritorijalna autonomija hrvatskih područja.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo