Dodik samo koristi Mesićevo i Račanovo nasljeđe

Nevjerojatno je koliko jeka vlastitih riječi i tvrdnja, koje se kao bumerang vraćaju prvotnom govorniku, može ogorčiti ili pak ozlojediti tvorničare lažnih poruka koje su im inače u međuvremenu omogućile toliku količinu političke moći, da mogu raspolagati čak i životima svojih podanika. Kao najbolji primjer tog iskustva potvrđen je nedavno na velebnom skupu Srpskoga narodnog vijeća u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Tamo je višegodišnje lažne izjave hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića i njegova društva, o tom kako je navodno predsjednik Tuđman politikom svođenja Srba na minimalni postotak počinio etničko čišćenje samo opetovao premijer Republike Srpske Milorad Dodik i gotovo neočekivano izazvao lavinu reakcija političke i medijske nomenklature, koja inače već godinama Hrvate po svijetu promovira kao najkrvoločnije zločince.

Strah od vlastitih riječi što su ih čuli iz Dodikovih usta nije ih potaknuo na premišljanje o svom javnom radu, kojim su nanijeli beskrajne štete vlastitom narodu. Dapače, bijes koji je probio, kao u članova nekadašnjega Centralnog komiteta ili pak nezadovoljnih birači, potpuno su nepotrebno usredotočili na javno i političko djelovanje Milorada Dodika u njegovoj srpskoj republici. Kao političar kojeg je tamošnje srpstvo izabralo za svog predvodnika, on na najbolji mogući način štiti interese svojih birača, a u trenutnim vanjskopolitičkim odnosima, u svoj je program tek ugradio izjave mnogih dužnosnika iz Hrvatske i odluke sudova u Rijeci, Splitu i Zagrebu o tom kako je Hrvatska vojska, na čelu sa svojim zapovjednicima, počinila ratne zločine i etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj.

Iz dosadašnjih reakcija još nije razvidno skriva li se iza tog bijesa tek ogorčenost na Dodika što je svojim izjavama raskrinkao politiku dosadašnje hrvatsko-srpske koalicije, kojoj se očito žurilo da još za mandata predsjednika Mesića, Hrvatsku vrati u predolujno vrijeme i tako Pupovčevim Srbima omogući teritorijalnu autonomiju u obliku nekadašnjeg plana Z-4. Kako su izostale reakcije na Pupovčeve, doduše nešto uvijenije teze o navodno hrvatskoj politici etničkoga čišćenja, napadaji na Milorada Dodika mogu se objasniti tek iz perspektive nezadovoljstva njegovom politikom zaštite srpskih nacionalnih interesa, utjelovljenih u teritorijalnoj autonomiji Republike Srpske, koja hrvatskim „jugoslavenima“ dugoročno smeta za oživotvorenje još jedne zajedničke balkanske satrapije.

O vođenja nove-stare jugokomunističke politike iz Zagreba, najbolje govore Mesićeve izjave kako se „mora shvatiti i u Srbiji da su Srbi u Bosni i Hercegovini građani BiH, da je njihov glavni grad Sarajevo te da oni moraju svoju politiku kreirati u Sarajevu i u BiH. Mi smo takvu poruku dali Hrvatima u BiH pa to, kako smatra Mesić, „moraju shvatiti i gospodin Dodik i svi oni koji gaje iluziju da će se izdvojiti iz Bosne i Hercegovine i pripojiti Srbiji.“ U dvije kratke rečenice dominira glagol „morati“ kao zaštitni znak svih tiranija pa bi se iz pozornije rečenične raščlambe mogao steći dojam kako ih je svojim podanicima uputio neposluhom rasrđeni tiranin, a ne predsjednik suverene države susjednom narodu u susjednoj zemlji.

Bivša SFRJ bila je uzorak takva ponašanja. Politika pak jugoslavenstva kojom su komunističke vlasti u Hrvatskoj pola stoljeća opravdavale vlastitu kvislinšku ulogu u okupaciji zemlji, na kraju je rezultirala, uz opravdanje genocida nad vlastitim narodom i porazom zločinačke jugoslavenske ideje i krvavim raspadom bivše Jugoslavije. U politici „zadovoljavanja“ Srba kako bi se održavanjem Jugoslavije navodno spriječili velikosrpski projekti, bivša se Titova država tijekom pedesetak godina pretvorila zapravo u golemu Srbiju, koja se protezala od Vardara pa do Triglava. Naznake politike kojom su u poraću zarobljena hrvatska vojska i civili prepušteni u ruke krvniku, vidljive su iz sporedne rečenice u Mesićevoj poruci beogradskim prijeteljima, a koja se odnosi hercegbosanske Hrvate. No Srbi i njihovi međunarodni sponzori još su potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća dobro znali kako je vrijeme pregazilo jugokomunistički model velikosrpstva pa su se u zemljama sa svojom manjinom usredotočili na stvaranje autonomija kao teritorijalnih uporišta za realizaciju kolektivnih prava.

To će im kasnije, u slučaju da Milorad Pupovac ostvari slične ideje u Hrvatskoj, omogućiti da suvereno i puno učinkovitije vode politiku Zapadnoga Balkana. Preduvjete za stvaranje takve pozicije nije im omogući nitko drugi do li dosadašnje trećejanuarske vlasti u Hrvatskoj. Kako se bar na formalnoj razini smatra da aktualni hrvatski predsjednik svojom politikom štiti interese vlastite države, njegovo uplitanje u unutarnja politička previranja drugih država, samo će omogućiti povratno načelo Beogradu, da se nakon formiranja nove vlade, na isti način pozabavi svojim nezadovoljstvom u pitanjima hrvatske države.

Za razliku od predsjedničkoga bijesa, Hrvati, na kraju, ipak mogu biti zahvalni Miloradu Dodiku, ne samo zato što im je napokon otvorio oči da vide kako unatoč ratnoj pobjedi najveći dio njihovih političara još uvijek nije izišao iz Jugoslavije, nego je isto tako pokazao, da bez obzira na pitanje trenutne vlasti u Beogradu, Srbija i njezini saveznici nisu odustali od svoga stoljeće i pol staroga plani za dominacijom na područjima bivše Jugoslavije. Bez hrvatskoga uporišta u Bosni i Hercegovini, što su ga čak i Daytonskim sporazumom svojedobno bili ugradili Amerikanci, a nakon 2000. godine suspendirao Stjepan Mesić, Hrvatska je postala dugoročno ranjiva duž cijele svoje granice s istočnim susjedima.

Mate Kovačević
Fokus