Komunističke tehnike zastrašivanja

Kako bi se osvetile Sjedinjenim Državama zbog pozivnice Hrvatskoj u NATO, čime je razbijen plan o stvaranju nove balkanske geopolitičke cjeline, britanski su stratezi iskoristili srbijanske parlamentarne izbore i obljetnice hrvatskih velikana - predsjednika Franje Tuđmana i Gojka Šuška - da povedu još jednu kampanju protiv hrvatske državne neovisnosti. U tom obavještajno-medijskom udaru, osim spomenute dvojice hrvatskih državotvoraca cilja se na svaku ideju hrvatske državnosti te na Katolički Crkvu kao dominantnu značajku hrvatskoga identiteta. Da bi se ozloglasilo ideju državnosti uporabljene su već prokušane komunističke tehnike zastrašivanja, a ljudi koji su se borili protiv monarhofašističkoga ili jugokomunističkoga režima, proglašeni su zločincima isključivo zato da se prekrije proračunati i sustavni genocid što ga je srbokomunistička vojska, na čelu s Josipom Brozom, počinila nad hrvatskim narodom.

Očito usklađeni sa srbijanskim interesima, u kampanju protiv posjeta američkoga predsjednika Georga Busha Hrvatskoj i ulaska Hrvatske u NATO, uključio i srpski tjednik iz Vukovara Novosti, kojega inače financira Hrvatska vlada, a u zadnjem broju, oslonivši se na klevetničke tvrdnje Ivana Fumića, poveo je i rat protiv Katoličke Crkve, optuživši je za pritisak na pravosuđe. U isto su vrijeme razni mešetari iz Srbije, pod krinkom nogometnih fanova poput nekadašnjeg vojvode Vojislava Šešelja, krstarili Hrvatskom, snujući valjda ponovni “vaskrs Velike Srbije”. Na slična politička zborovanja svakoga se vikenda u pravoslavnom manastiru Krka također okuplja “bratija” iz Srbije pa onda nije čudno, zašto je redarstvo pronašlo skladište vojne opreme i naoružanja u Biljanima Donjim, što je inače prešućeno u hrvatskoj javnosti.

Koliko je pak pravoslavno pučanstvo, koje se poistovjećuje s velikosrpskim idejama, sve snažniji remetilački čimbenik, pokazuje i drski pokušaj preimenovanja ulice nazvane po hrvatskom branitelju u jednu od inačica velikosrpskih ikona u Dalju. No u eurounijskoj projekciji, velikosrbi su tek jedan od upotpunjujućih elemenata za razaranje američke Jadranske povelje, koja Hrvatskoj omogućuje otklon od zapadnobalkanskih integracija. Drugi je snažan čimbenik sustavno iscrpljivanje hrvatske javnosti, a očituje se u jednom dijelu novinstva, koje politikom ozloglašavanja hrvatskih ljudi u obliku sažetaka haaških optužnica, nameće i održava navodnu krivnju hrvatskoga naroda. Kao uzorak takve, gotovo pronacističke propagande, dovoljno je podsjetiti na nedavni komentar u jednom dnevnom listu, novinara inače poznata po krivotvorenju i objavljivanju lažnoga intervjua s premijerom Sanaderom. U tom svom uratku tvrdi kako je ministar Gojko Šušak bio nepoželjan za demokratsku Hrvatsku, kako ga nije htjela međunarodna zajednica te da je odgovoran za politiku podjele BiH, hrvatski angažman u tamošnjem ratu i otvaranje koncentracijskih logora.

Na taj način je spomenuti komentator, i poslije općeprihvaćena kraha tužiteljske politike Carle del Ponte, u hrvatskoj javnosti pokušao, sričući optužnicu Republici Hrvatskoj za agresiju na BiH, ne samo opravdati drsku i bezobraznu politiku bivše tužiteljice, nego očito, unatoč novonastalom stanju i dalje nastaviti rad na projektu britanske demonizacije Hrvata. Kad je već riječ o Šušku ili bilo kojem tadašnjem zastupniku, valja podsjetiti kako su birani na demokratskim izborima, pa demokratskom proglašavati možebitno nezadovoljnu manjinu rezultatima izbora, moguće je samo u jednopartijskim, dakle, komunističkim i nekim drugim režimima. Kad bi zastupnici u Saboru ili članovi vlade umjesto izražavanja izborne volje naroda trebali biti po ukusu tzv. međunarodne zajednice, kako se to tvrdi u spomenutom komentaru, onda bi umjesto izbora, Bruxelles jednostavno trebao imenovati svoga komesara, poput visokog predstavnika međunarodne zajednice u B5H (OHR) pa nam izbori, kao i u komunizmu, više ne bi bili ni potrebni.

Što se pak tiče BIH, ona je ionako iz dobroga dijela zagrebačke perspektive nerazumljiva -podijeljena je međusobno između Srba i Bošnjaka pa oni koji su se eventualno zalagali za hrvatsku jednakopravnost u njoj, za razliku od onih koji su nastavili komunističku politiku njihova uništavanja, jamačno bi trebali biti demokrati. Koliki je pak utjecaj britanske "agenture" u pojedinim listovima, opet može posvjedočiti isti novinar u propagandističkom prikazu rada i uloge predsjednika Tuđmana u hrvatskoj povijesti. Uradak doista nije vrijedan spomena, osim što opetovanjem Ashdownova motiva salvete, na kojoj se navodno još 1991. naliv-perom iscrtavala podjela Bosne, upućuje na izvornog tvorca laži. Kako sam i sam nazočio spomenutom druženju s Predsjednikom, podsjećam kako su tada umjesto "britanskih" papirnatih salveta, na stolu bili postavljeni platneni ubrusi. Od znakovitih simbola, na njima je mogla ostati tek pozamašna crvenkasta mrlja prolivena vina na salveti ispred spomenutoga novinara.

Nu pozadinu te britanske obavještajne politike u hrvatskim medijima, što ju je svojedobno raskrinkao tjednik Nacional, definirao je u jednom razgovoru s hrvatskim diplomatima u Londonu britanski ministar Denis Mac Shane, poručivši Hrvatima, kako bi im sve išlo bolje da su ostali u Jugoslaviji. Da je tomu tako, svjedoči i njemački publicist i novinar Viktor Mayer, koji inače nije bio sklon Hrvatskoj. On u jednom intervju napominje, kako je Pakt o stabilnosti osveta nizozemskoga ministra vanjskih poslova Hansa van den Broeka Hrvatskoj zato što je napustila Jugoslaviju, jer ju on 1991. nije uspio spasiti. Zato Bruxelles i danas nastavlja politiku EU-balkanizacije, što najbolje pokazuje aktualna poruka Ollyja Rehna novoj srbijanskoj vladi, kako će njihova zemlja postati motor zapadnog Balkana pa joj je EU, da bi dostigla Hrvatsku, već sad spremna ponuditi kandidatski status.

Mate Kovačević
Fokus