Haaška bojišnica

Uspješna obrana generala Gotovine sve više pokazuje lice Haaškoga suda, a raskrinkavanje lažnih svjedoka, koji su hrvatske oslobodilačke akcije htjeli upovjestiti kao zločinački pothvat prisilila je organizatore haaške bojišnice na promjenu taktike. Zato se težište, namjesto dosadašnjega pritiska na generala Gotovinu, sve više premješta na skupinu hercegbosanskih Hrvata, koju je Haaško tužiteljstvo također na čelu s predsjednikom Tuđmanom, optužilo za udruženi zločinački pothvat, kojim su navodno zbog stvaranja velike Hrvatske izveli agresiju na BiH.

Očito je zbog te akcije Haaški sud nedavno oslobodio i dvojicu bošnjačkih časnika Envera Hadžihasanovića i Amira Kuburu, zaključivši kako Hadžihasanoviću nije dokazano da je imao efektivnu kontrolu nad jedinicom El Mudžahedin u vrijeme zločina pa je prema presudi učinio sve što je mogao da spriječi i kazni okrutno postupanje i zlostavljanje zarobljenika u Bugojnu. Sud se pak nije zamarao odgovorom na pitanje tko je onda doveo mudžahedine, nadzirao i poticao zločine, koji su u ime etnički čiste i islamske BiH ispraznili Bugojno od Hrvata, a gradski nogometni stadion pretvorio u njihov logor i mučilište. Skupina u kojoj se nalaze Prlić, Praljak, Petković, Pušić, Stojić i Čorić zbog izostanka državne potpore znatno je ranjivija, a možebitno neželjena presuda mogla bi imati dugoročne posljedice za Hrvatsku. Tužiteljstvo, koje je inače napadaj JNA i SFRJ na Hrvatsku izbjegavalo kvalificirati kao agresiju, sad se u postupku protiv hercegbosanskih Hrvata koristi spomenutom kvalifikacijom.

Zbog poraza na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, na kojem je Srbija gotovo amnestirana od bilo kakve odgovornosti za rat u BiH, bošnjačka će politička elita, s jedne strane, kao moralnu nadoknadu za svoje izgubljene bitke, vrlo rado poduprijeti stajališta Tužiteljstva. Iza takve odluke stat će i muslimansko pučanstvo, koje se zadnjih desetljeća nalazi u svojevrsnom psihopolitiskom košmaru, iz kojeg se rađa svijest o bošnjačkoj posebnosti, koja je bez obzira na međunarodne čimbenike, uvjetovala njihovo izdvajanje iz sklopa ranijih kolektiviteta s kojima su se poistovjećivali. Kako ih se znatan dio, bez obzira na kolebanja, tijekom povijesti ipak osjećao dijelom hrvatskoga etniskog korpusa, izlazak iz njegova sastava podrazumijevao je i najoštriji granicu prema Hrvatskoj i Hrvatima. Na političkoj razini taj se duševni rascjep manifestirao znatno krvavijim ratom protiv katoličkih Hrvata nego sudjelovanjem u obrani protiv beogradske agresije.

Otud potječe i gotovo službeno stajalište o t. zv. ekvidistanci krivnje Hrvatske i Srbije za rat u BiH, teoriji kako su nacionalističke propagande od kršćanskih Bošnjaka u BiH stvorile Srbe i Hrvate i dogovoru Tuđmana i Miloševića o podjeli zemlje. Zbog takva duševnog stanja apsurdno je iznositi povijesne činjenice pa odgovor vjerojatno treba tražiti na području duševnih znanosti. Valja ipak podsjetiti kako su za razliku od općeprihvaćenih optužaba tadašnji muslimanski politički predstavnici Alija Izetbegović i Muhamed Filipović doista pregovarali s Miloševićem o podjeli zemlje, koju danas ekskluzivno smatraju bošnjačkom. Na kraju, kao trijumf i rezultat tih pregovora potpisana je daytonska podjela na dva entiteta – srpski i muslimansko-hrvatski, koji je za samo desetljeće pretvoren u gotovo isključivo muslimanski entitet. Majorizaciju kojom su iz političkoga života Federacije isključili Hrvate sad pokušavaju premjestiti na cijelu BiH, što se osjeća na svim razinama vlasti pa čak i sudioništvom na različitim međunarodnim kongresima.

Tako će primjerice u Dubrovniku potkraj svibnja na Međunarodnom kongresu za tuberkulozu i plućne bolesti, kao predstavnici triju naroda iz BiH sudjelovati Zehra Dizdarević, Bakir Mehić i Hasan Šutić. Protiv takve nasilne unitarizacije zemlje i uništavanja tamošnjih naroda, srećom je ustao američki veleposlanik Charles English, koji je nedavno poručio kako bez Hrvata ne će biti ni mirne ni prosperitetne BiH. Umjesto javnih suđenja na tvrdnje obrane hercegbosanskih Hrvata, kako je iz BiH izvedena agresija na Hrvatsku, domaća bi elita trebala bar prelistati knjige što ih je zadnjih godina objavio general Slobodan Praljak.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo