Informacijski rat protiv Hrvatske

Sukladno tezi o upitnosti međunarodne potpore državama na rubu kolapsa, koje ne mogu zajamčiti sigurnost svojim građanima, kao niti rad osnovnim javnim službama, od Republike Hrvatske očito se nastoji napraviti raskoljena zemlja, kako bi se stvorili uvjeti za njezino izjednačavanje s bivšim jugoslavenskim republikama, koje bi po ubrzanom tečaju trebale skupno ući u Europsku uniju. Zato se na unutarnjoj razini, protiv Hrvatske poveo informacijski rat, koji u oživljavanju terorističke propagande svojim metodama sve više podsjeća na Miloševićevo vrijeme, kad se tradicionalna pobuna pravoslavne manjine koristila protiv uspostave bilo kakve hrvatske državne neovisnosti.

Kao što se u predvečerje velikosrpske agresije na Hrvatsku, pretiskom knjige „Magnum crimen“, pokušalo ozloglasiti Katoličku crkvu za navodna stradanja Srba u Hrvatskoj, te privući na Miloševićevu stranu, osim pravoslavne manjine, i nikad poražene pristaše Orjune, koja se u komunističkoj Jugoslaviji prekrivala velom unitarizma, tako je nedavno, nakon jasenovačke promocije svoje nove politike, skupina bivših staljinista pretiskala propagandističku knjigu o navodnim zločinima katoličkoga klera, koja je 1946. godine najprije poslužila kao optužnica na montiranom procesu zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, a kasnije i kao opravdanja za sve zločine što su ih jugoslavenske komunističke snage činile nad crkvenim službenicima. Složivši se svojom šutnjom s Fumićevim optužbama, predstavnici hrvatske političke elite podsjetili su javnost na još jedno pretvaranje komemoracije istinskim jasenovačkim žrtvama u nekadašnje Miloševićevo mitingašenje, koje je zahvaljujući šutnji tadašnjih hrvatskih komunista rezultiralo napadajem JNA i srpskih snaga na Hrvatsku.

Da Fumićeva propaganda nije nimalo bezazlen politički projekt, očito usmjeren na destabilizaciju Republike Hrvatske, svjedoči i sadašnji mitingaški pohod zadnjega predsjednika SFRJ Stjepana Mesića Petrovoj gori, odakle su inače još 1990. godine najavljeni krvavi pohodi na Hrvate i komadanje Republike Hrvatske. Iako je pozadina ovih manifestacija svojevrsni poziv na homogenizaciju različitih skupina, koje se protive hrvatskoj državnosti, one su tek dio šire političke igre suprotne američkoj politici Jadrnaske povelje, kojom je razbijen projekt integracije zapadnobalkanskih zemalja, što ga još od 1993. pokušava, uz pomoć bruxelleske administracije, realizirati britanska politika. U tu je igru naravno bio uključen i Haaški sud, a posebno njegovo Tužiteljstvo na čelu sa švicarskom pravnicom Carlom del Ponte.

Njezinim porazom i gotovo međunarodno uspješnim raskrinkavanjem lažnih svjedoka protiv generala Gotovine, Haaški sud za ratne zločine izgubio je čak i svoju političku vjerodostojnost, pa se zato, zbog međunarodnoga raskrinkavanja urote protiv Hrvatske, svojevrsni rat proti hrvatskim oslobodilačkim pothvatima i zapovjednicima pobjedničke Hrvatske vojske, prebacio na pravosudni aparat u Hrvatskoj, gdje smo svakodnevno postali svjedocima montiranih političkih procesa hrvatskim braniteljima. Kao što na Haaškom sudu defiliraju svjedoci sumnjiva morala, poput kanadskoga časnika Andrewa Leslija, koji je očito bio sastavnim dijelom obavještajnoga lanca, kojim se na podmukao način trebalo osporiti pravo Republici Hrvatskoj na obranu, a njezino vojno i političko vodstvo proglasiti zločinačkom udrugom, tako se na domaćim sudovima, samo sada izvan domašaja međunarodne javnosti, nastavlja obavještajni rat protiv generala Mirka Norca i skupine osječkih branitelja.

Da se nastavlja pravosudno-policijska borba protiv hrvatskih branitelja, svjedoči i nedavni posjet britanskoga ministra policije i sigurnosti Tonyja McNultyja hrvatskom Državnom odvjetništvu, koje ni 53 godine poslije, nije podignulo optužnicu protiv počinitelja masovnoga zločina, što su ga nad zarobljenom hrvatskom vojskom i civilima na Bleiburgu, uz britansku pomoć izvele jugoslavenske komunističke snage. Nažalost mora se konstatirati kako u formi optužnica za postojanje tzv. dvostrukoga lanca zapovijedanja, zbog različitih ucjena, sudjeluje i jedan dio optuženika poput na primjer generala Rahima Ademija. Premda je i sam žrtva, upravo onih snaga koje su izmislile spomenuto dvostruko zapovijedanje, kao bivši časnik Jugoslavenske armije, Ademi bi trebao znati, kako je sam zapovjedni lanac, ne samo odlika, nego i sustav dobro uređenih i ustegovljenih vojnih snaga.

Paralelni pak sustav zapovijedanja spomenutom legalnom lancu, moguće je ustanoviti tek dugotrajnom i uvježbanom konspiracijom, koju su u stanju ustrojiti obavještajni aparati kolonijalnih sila, ali opet, uz pomoć bivših ili uspavanih ogranaka raspuštene obavještajne službe, a u hrvatskom slučaju to se moglo odnositi na bivše pripadnike Udbe i KOS-a. Da je Hrvatska vojska 1993. godine bila tako dobro ustrojena, kako o dvostrukom zapovjednom lancu govori general Ademi, ne bi tada trećina zemlje bila okupirana, a s nje protjerano gotovo cjelokupno hrvatsko pučanstvo. Nisu li tada između ostaloga pod stalnom topničkom paljbom bili gradovi Osijek, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar i Šibenik.

U pozadini pak političko-pravosudnih akcija, od Ivana Fumića, preko bivše tužiteljice Haaškoga suda Carle del Ponte, sve do procesa braniteljima na domaćim sudovima, može se nazrijeti operacija za obnovu srpske terorističke tvorevine krajine, koja je, zbog svoje teritorijalne protežnosti, još jedina u stanju, samostalni hrvatski hod, okrenuti natrag u zajednicu sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Da je tomu tako pokazuju i sve snažniji pritisci Europskoga povjerenstva na nizozemsku vladu, kako bi, zbog potpisivanja Sporazuma o približavanju sa Srbijom, Amsterdam trebao odustao od svojih uvjetovanja Srbiji da uhiti Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Mate Kovačević
Fokus