Daytonske stranputice

 Juriš Bošnjaka

Nakon što su Hrvati brojčano gotovo prepolovljeni, financijski opljačkani, porezno osiromašeni, a javna poduzeća iz županijske potpala pod federacijsku upravu gdje muslimani imaju većinu, pod geslom bošnjaštva počela je i otimačina hrvatskoga kulturno-povijesnog naslijeđa Novac iz hrvatskih ruku pretače se u bošnjačke džepove. Tako je raznim pritiscima i prijevarama najsiromašniji narod, bošnjački, postao platežno najmoćnija skupina u BiH Cijena stambenoga prostora po četvornom metru u tri bosanskohercegovačka grada – Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru najbolji su pokazatelj stupnja povlaštenosti tamošnjih naroda u protektoratu, sastavljenom od dva entiteta, koji pak počivaju na konstitutivnosti triju državotvornih naroda.

Tako je zbog kupovne moći četvorni metar u isključivo muslimanskom Sarajevu dosegnuo 4,5 tisuće maraka, u Banjoj Luci, glavnom gradu Republike Srpske, cijena se kreće do 2,5 maraka, dok u Mostaru, koji slovi tek kao kulturno središte hercegbosanskih Hrvata, cijena četvornoga metra stoji oko tisuću i pol maraka. Zbog nesređenih muslimansko-hrvatskih odnosa u Federaciji, bilo bi realno očekivati da će kupovna moć stanovništva Republike Srpske biti znatno veća od federacijskoga pučanstva. Nu, zahvaljujući muslimanskoj majorizaciji na razini Federacije i derogiranoj autonomiji hrvatskih županija, očito je gospodarstvo što su ga potaknuli radišni Hrvati, nakon pljačke Hercegovačke banke i tzv. kontrolnog paketa dionica, koji je zbog parlamentarnoga preglasavanja pripao Sarajevu, novac iz hrvatskih ruku naglo pretočen u bošnjačke džepove. Tako je raznim pritiscima i prijevarama najsiromašniji narod, preko noći, postao platežno najmoćnija skupina u Bosni i Hercegovini.

Razboriti glas otpora sve snažnijoj koncentraciji moći u muslimanskim rukama, ovih je dana ponudio premijer Republike Srpske Radoslav Dodik, koji je najprije muslimanskoj strani poručio kako Sarajevo, zbog sve snažnijega orijentalnog dekora, ne može biti glavni grad multietničke države. Nekoliko dana kasnije, Dodik je opet, s punim pravom upozorio, kako bi zbog monoetničke jednostranosti uređivačke politike, trebalo rasformirati i TV BiH, jer bi nastavak takve unitarističke politike, po kojoj, osim za muslimane, u BiH nema mjesta drugim narodima, mogao dovesti do rastrojbe cijele zemlje. Dodikovi prigovori nisu neutemeljeni, jer gledajući što se događa s hrvatskim narodom u Federaciji, on samo razborito zaključuje kakva će sudbina pogoditi Srbe, ako slučajno pristanu na uzmicanje pred muslimanskim pritiscima. Nakon što su brojčano gotovo prepolovljeni (od prijeratnih više od 800 tisuća, danas je u BiH, kako je izvijestio kardinal Puljić, tek oko 460 tisuća Hrvata) financijski opljačkani, porezno osiromašeni, a javna poduzeća iz županijske potpala pod federacijsku upravu gdje muslimani imaju većinu, pod geslom bošnjaštva već je počela i otimačina hrvatskoga kulturno-povijesnog naslijeđa.

Dok se taktikom izgradnje novih džamija osvaja ratom nezauzeti prostor, u vremenskoj protežnosti, cijele skupine kvazipovjesničara jurišaju na spomenike predosmanske kulturne baštine, nakon čijeg bi svojatanja ili zatora, već sutra hrvatski narod mogli proglasiti nepostojećim. U općoj bošnjačkoj povici na Hrvate, akademiku Muhamedu Filipoviću, koji svojim jasenovačkim traktatima još uvijek ne uspijeva izići iz neuspješnih pregovora sa Slobodanom Miloševićem, pridružio se i mladi bosanski franjevac iz Posavine, fra Petar Jelač, kojem optužbe hrvatskoga nacionalizma, NDH, te pitanja Jasenovca i Bleiburga, služe tek za obračun s mjesnim vrhbosanskim ordinarijima, kojima se zbog vlasti nad župama, još od uvođenja redovite crkvene uprave, redovnici Bosne Srebrne s mukom pokoravaju. Otud proistječu aluzije i optužbe za kukavštinu svećenika, koji su se povlačili s narodom pred partizanskim zločincima. Doduše, mladac je „zaboravio“ kako je izopačeni internacionalizam jednak, a u brojčanom odnosu svojih žrtava, čak i neusporediv, s nacionalizmom.

Zanimljivo je i Jelačevo povjesničko opravdavanje masovnih partizanskih likvidacija, upravo „kukavičkih“ svećenika, čiji život nije mogao biti pošteđen, za razliku od nekih članova kasnijih svećeničkih udruženja, na primjer „Dobroga pastira“, koji je u svojim kalendarima objavljivao portrete jednoga od najpoznatijih svjetskih krvnika - Josipa Broza Tita. Naravno, ne pada mi na pamet omalovažavati rad bilo kojega Božjeg službenika, nu kad već spomenuti povjesničar iscrtava osude jedne ideologije, pa čak i njezinih pristaša, ponajmanje ju ima prava suditi sa stajališta druge ideologije ili pak jugoslavenske i bošnjačke države. U tom se slučaju, kao zauzeti političar, stavlja na raspolaganje suprotnoj političkoj ideologiji, koja danas, jednako kao i 1945. želi zatrti cjelokupni hrvatski narod. Nekad jugoslavenstvom na području bivših tvorevina, danas bošnjaštvom u Bosni i Hercegovini!

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo