Hrvatska treba pojedinačno ući u NATO

Povlačenje odluke Haaškoga suda o puštanju na slobodu skupine hercegbosanskih Hrvata, među kojima je i general Slobodan Praljak, samo dan nakon prvotne odluke suda, kojom su zbog nedostatka dokaza zatočenici gotovo postali slobodni ljudi, objavljivanje tzv. pročišćene optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka po kojoj praktično svaki hrvatski čovjek zbog potpore oslobođenju svoje zemlje od velikosrpske okupacije može odgovarati pred Haaškim sudom te gotovo službena blokada pregovora u pristupanju Europskoj uniji pokazuje kako je ulazak u EU ponajprije političko pitanje kao i možebitno zatočenje na Haaškome sudu. Što su razlozi takve drakonske kazne Hrvatskoj, koja je na kraju zbog pritisaka iz Bruxellesa i montiranih procesa hrvatskim braniteljima, čak i vlastito pravosuđe pretvorila u putujući cirkus od Splita preko Rijeke do Zagreba, na kojem se kao klauni pod zaštitom države pojavljuju lažni svjedoci, koji su još do jučer u rukama držali puške i bombe kojima su razarali, pljačkali i ubijali po Hrvatskoj?

Može li pak Hrvatska kao suverena država, kako bi zaštitila vlastite probitke odgovoriti na ovakva poniženja, koja gotovo svaki dan pristižu iz Bruxellesa? Kao i svaka druga država, pod uvjetom da nacionalna politika, osim puta u Bruxelles, doista ima vlastitu alternativu, Zagreb bi s lakoćom mogao odmahnuti na europske ultimatume. Kao prvo, zbog teritorijalnih pretenzija prema hrvatskom moru trebalo bi upozoriti UN, a Hrvatska je nestalna članica Vijeća sigurnosti, da EU krši njegovu Konvenciju o moru, a sam Bruxelles, da će između teritorija i možebitnoga članstva u toj organizaciji radije braniti svoje državno područje. Nu za takvu politiku, Hrvatska bi, osim saveznika u međunarodnim odnosima, trebala imati dobro ustrojenu vlastitu vojsku, sigurnosni sustav koji mogao bdjeti nad sigurnošću svoje zemlje te odlučnost i jedinstvo političke vlasti da ne će pokleknuti pred spomenutim pritiscima. Uz to, Hrvatska bi morala novčarski biti suverena, a u gospodarstvu, umjesto usluga oslanjati se sve više na proizvodnju.

Kako gotovo ni jedan od ovih elemenata ne zadovoljava tu zahtjevnu razinu, onda i ovu inačicu odgovora na spomenute pritiske valja svesti na goli minimum. Druga pak mogućnost, koju su do sada propuštale sve trećejanuarske elite mogla se pronaći u razvoju partnerskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Hrvatskoj je u nekoliko navrata bilo ponuđena da potpiše bilaterlani ugovor s Washingtonom o međusobnom neizručivanju državljana "svjetskom" sudu za ratne zločine, no to su naše elite redom svaki put odbijale. Nova se pak prigoda ukazala proglašenjem kosovske državnosti, što je Europska unija zbog propasti plana o integraciji Zapadnoga Balkana, doživjela kao poraz svoje politike, a priznanje Kosova, Hrvatskoj bi omogućilo da se iščupa iz zajedničkog zagrljaja sa Srbijom. Američka Jadranska povelja, u koju su uključene Hrvatska, Makedonija i Albanija postale bi svojevrsni kordon u zaštiti istočne obale Jadrana, od Americi nepoželjnih prodora iz zaleđa.

Nu, premda u javnosti o tom nema podataka, ipak se nakon nedavnoga posjeta američkoga izaslanstva Zagrebu, na kojem se razgovaralo o bilateralnim pitanjima i članstvu Hrvatske u NATO savezu, iz priopćenja se, koje je glasilima stiglo s Pantovčaka, moglo iščitati kako je na američki prijedlog, da Hrvatska pojedinačno uđe u NATO, predsjednik države odgovorio kako u taj savez treba ući cijela regija. Otezanje pak s priznanjem kosovske državnosti, opravdavano retorikom priznanja većine europskih zemalja, zapravo je nastavak uzmicanja pred ponudama iz Washingtona i pristajanje uz politiku Bruxellesa, koji je odbio poduprijeti američki poticaj neovisnom Kosovu. Simpatije širokih slojeva hrvatskoga naroda prema oslobođenju albanskoga naroda od beogradske vlasti, u javnosti su potiskivane stajalištima nevladinih udruga, čiji se vođe očito još nadaju povratku neke nove jugoslavenske vlasti. Druga pak potpora nastojanjima Vojislava Koštunice da zadrži Kosovo u sastavu Srbije, stigla je od hrvatskih tajkuna, koji su novac zarađen u Hrvatskoj plasirali za otvaranje radnih mjesta u Srbiji.

Premda se još prije pola godine znalo kako će Kosovo dobiti upravo sadašnji status, hrvatski su tajkuni i dalje nastavili ulagati u Srbiju, a sad kad se pružila mogućnost da Hrvatska napokon, zahvaljujući međunarodnim okolnostima, napusti balkansko područje nemira, otimačine, prijevara i stalnih borbi za teritorij, tajkuni bi radi vlastite pohlepe cijelu državu utopili u balkansko beznađe. Kako neke velike sile, kao i dio međunarodne zajednice, stvaranje kosovske države smatraju povrjedom načela o nepromjenjivosti granica, a u slučaju zemalja proisteklih nakon raspada bivše SFRJ, i urušavanjem odluka Badinterova povjerenstva, Hrvatska bi se gubitkom američkoga savezništva mogla naći u vrlo nezavidnom položaju.

Iz javnih istupa nekih europskih političara može se zaključiti da London nije odustao od gubitka prevlasti na Balkanu, a narušena načela u međunarodnim odnosima, u slučaju da u Beogradu prevlada politika Borisa Tadića, lako bi mogao primijeniti i na Hrvatsku. Naime, i u novoobjavljenoj optužnici haaškoga Tužiteljstva, hrvatske se generale tereti, ne samo za zločinački pothvat, nego se terminološkom odrednicom "krajinskih" Srba želi locirati "Krajina" kao državnopravni prostor, koji su Srbi i JNA okupirali 1991.-1995. tijekom rata protiv Hrvatske. Zato se u pozadini nepravodobna dizanja hrvatske ruke za priznanjem Kosova, može nazrijeti nastavak britanske balkanske politike zbog nedostatka podignute američke ruke upravo na pitanjima Haaškoga suda i bruxelleske blokade u nastavku pregovora oko pristupa u EU.

Mate Kovačević
Fokus