Pritisci bez pokrića

Pritisci bez pokrića

Stvaranje neovisne države Kosova i njezino međunarodno priznanje, nije, kako to Srbi vole reći, čupanje duše iz nacionalnoga tkiva srpske države, već je ponajprije, zbog priznanja jedne pokrajine događaj podijelio članice Vijeća sigurnosti UN-a, a saveznu administraciju Europske unije, koja je očito odbila surađivati sa Sjedinjenim Državama, prisilio na preporuku svojim članicama da same odaberu hoće li se pridružiti tom američkom pothvatu.

Kosovski mit, inače bez znatnijega povijesnog utemeljenja, sustavnije je stvaran tijekom prvih Balkanskih ratova, kad je Srbija zaposjela područja s kojih su se morali povlačiti dotrajali Osmanlije. Na tom megalomanskom mitu, koji su i neki Hrvati stvarali i širili zajedno sa Srbima, ponikla je prva jugoslavenska država, a druga se njime jednako tako hranila. Stvarni kraj kosovskoga mita označava i poraz jedne zločinačke ideje, koja se osamdesetak godina pod imenom Jugoslavije održavala uglavnom na krvi naroda podređenih različitim beogradskim režimima. U taj lažni mit, naravno, ne spadaju srpske vjerske i kulturne svetinje, koje voljom međunarodnih čimbenika i većine kosovskoga pučanstva zasad ostaju izvan djelokruga srpske države. Aktualnu sudbinu Kosova već je ranije doživjela Vojvodina, koja je, kao južna Ugarska, zbog gubitka Prvoga svjetskog rata pripala Jugoslaviji, a nakon Drugoga kao autonomna pokrajina s dijelovima hrvatskoga Srijema postala i sastavnim dijelom Srbije. Hrvatska je pak svoje središnje dijelove, koji danas čine Bosnu i Hercegovinu, uglavnom zbog malobrojnosti preostalih Hrvata nakon višestoljetne osmanske okupacije, također morala prepustiti većini tamošnjeg pučanstva. Dapače, Srbija zbog Vojvodine, koju je kao jedan od najplodnijih dijelova Europe dobila unatoč tomu što su Srbi tamo bili manjina, nema baš posebna razloga za nezadovoljstvo.

Današnja buka oko Kosova, koje su Srbi inače izgubili još prije osam godina u ratu protiv NATO-saveza, potrebna je tek kao pokriće Beogradu za nove teritorijalne koncesije. Bosnu i Hercegovinu kao raskoljenu zemlju, inače sklopljenu od muslimansko-hrvatske Federacije i Republike srpske vrlo brzo bi mogao zahvatiti kosovski sindrom. Eventualno izdvajanje srpskoga entiteta iz sastava BiH, ne bi samo zadovoljilo sadašnje srpske apetite, nego bi otvorilo i jedno od završnih poglavlja u procesu raspada bivše Jugoslavije, što bi u završnici, zbog ravnoteže snaga dovelo do kakva-takvoga mira na području, koje EU naziva zapadnim Balkanom. No, kako u toj novoj raspodjeli snaga između Rusije i SAD-a nije pronađen prostor za britanske nacionalne probitke, priznanje Kosova, upravo zbog tog bi moglo dodatno destabilizirati cijelo područje. Oni svježijega pamćenja, sjetit će se kako je nakon međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske 1992. godine tajna britanska diplomacija uprla sve snage da novopriznatu državu rastroji. Naime, još i danas u nekim britanskim medijima prevladava mišljenje kako je sukob u bivšoj Jugoslaviji izbio zbog navodno "preuranjena njemačkog priznanja" Hrvatske. Iz te strategije proisteklo je kasnije poticanje i izazivanje muslimansko-hrvatskoga rata u BiH, stvaranje plana Z4, kojim je u Hrvatskoj trebala biti uspostavljena srpska država te već nadaleko poznati plan o integraciji država bivše SFRJ u tzv. regiju zapadni Balkan. Kao najnoviji rezultat te politike sustavni su zahtjevi za ispunjavanjem gotovo nemogućih obveza Republici Hrvatskoj kao uvjeta za ulazak u Europsku uniju.

U sklopu plana teritorijalnih koncesija Srbiji za gubitak Kosova, nedavno su ministri financija i gospodarstva EU-a zatražili od Hrvatske da između ostaloga riješi pitanje diskriminacije, ubrza povratak Srba, riješi stambeno pitanje bivšim nositeljima stanarskog prava, dovrši im obnovu kuća i stanova te da ih zaposli. Uz zahtjeve za financijskom, materijalnom i poslovnom skrbi zahtijeva se i pomirba sa Srbima koji su još do jučer oružjem osvajali, pljačkali, razarali, silovali i ubijali po Hrvatskoj. Za one koji su životima branili Hrvatsku predviđena je kazna zahtjevom za održanjem pune suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu kao i na domaćim sudovima. Zbog preopterećenosti haaškoga sudišta i domaćih sudova hrvatskim braniteljima, ministri EU-a su očito predvidjeli akcijske planove, kako bi se u javnosti što snažnije diskreditirao još jedan dio braniteljske populacije. Kao svojevrsni tihi ultimatum, Hrvatskoj je također poručeno da napokon riješi granična pitanja sa susjedima, premda ona, za razliku od susjeda, nije zaposjela njihov dio teritorija. Hrvatsku spomenuto vijeće ministara također poziva i da riješi pitanje ZERP-a. U dio plana kojim bi se što snažnije omogućilo približavanje Srbiji vjerojatno spada i akcijski plan za što žurniju promjenu Ustava, a posebno ustavnoga članka koji onemogućuju novo udruživanje sa Srbijom. U pozadini plana za uspostavu novoga zajedništva, odabrano je očito Hrvatsko Podunavlje kao vježbalište srpskih zahtjeva. U tom su kontekstu znakoviti slučajevi školovanja hrvatske djece na srpskom jeziku u Jagodnjaku kao i nedavni divljački napadaji na đački dom u Vukovaru. Hoće li i koliko navedene pripreme i simulacija novih srpskih zahtjeva biti realizirani, ne će ovisiti samo o provedbi američkoga plana za razbijanjem zapadnoga Balkana, nego i o od spremnosti hrvatske elite da se suoči sa stoljetnom politikom čiji je geostrateški cilj bio da Britaniji s ovog prostora omogući nadziranje glavnih putova prema Bliskom i Srednjem istoku.

Mate Kovačević
Fokus