Nova presizanja talijanskih političara

Nova presizanja talijanskih političara
 

Možebitno popuštanje Sloveniji, oko nastojanja da na račun našega mora proširi svoj državni teritorij, ne će riješiti toliko žuđenu želju domaće političke elite, da se dodvori bruxelleskoj administraciji i napokon mirno uđe u Europsku uniju. Čak i malu naznaku hrvatskoga popuštanja slovenskim pretenzijama, ovih su dana iskoristili talijanski dužnosnici na čelu s predsjednikom države Giorgiom Napolitanom. U namjeri da se što prije dočepaju hrvatskoga teritorija oni optužuju Hrvate da su u godinama poslije Drugoga svjetskog rata počinili etničko čišćenje talijanskoga stanovništva, te da je taj progon nametnuo "osvajač koji nije priznavao suživot s talijanskom komponentom", nametnuvši "jedan sramotan i za Italiju ponižavajući mirovni sporazum".

Osim toga na pozivnici za otvaranjem neke riječke ulice u Milanu, upućenoj aktualnom riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu, stoji kako je stoljećima riječko stanovništvo bilo većinom talijansko te da je to prekinuto s Prvim svjetskim ratom. Tek je, kako se navodi, bio potreban pothvat D`Annunzija i njegovih legionara 1918. da bi "glavni grad Kvarnera" mogao biti pripojen Kraljevini Italiji. Nevolja je hrvatske politike u ovom slučaju višestruka i ona podsjeća na kilave odnose političke elite sa srpskom manjinom. Kao što se ni jedan Pupovčev specijalac, unatoč sudjelovanju u dvije koalicijske vlade još nije usprotivio velikosrpskoj politici, koja i dalje financira tzv. vladu "rsk" u izbjeglištvu, isto će tako biti teško iscijediti osudu talijanske politike iz usta predstavnika talijanske manjine, koja također participira u Hrvatskoj vladi.

Tako će tvrdnje kako su manjine naše bogatstvo naplatiti punu cijenu za ulogu koju igraju u politici svojih matičnih država. Nu, koliko se god vraćali u povijest, na temelju koje današnji talijanski dužnosnici tvrde, kako im je nakon Drugoga svjetskog rata nametnut ponižavajući mirovni sporazum, po kojem su izgubili navodno svoja područja, valja ipak podsjetiti, kako krajevi o kojima govore, tijekom cijele svoje povijesti nikad nisu pripadali talijanskoj državi. Osim kratkoga razdoblja nakon Prvoga svjetskog rata, kad je zaista sramotnim sporazumom, u režiji Londona, između beogradske klike i Rima dogovoreno razgraničenje po kojem su hrvatska područja prepuštena Italiji, za račun srbijanskoga protezanja na dijelove bugarskoga teritorija. Riječku Republiku nasiljem je okupirao D`Anunzije krenuvši u fašistički pohod na Rim, iz čega se kasnije rodilo najveće zlo u povijesti čovječanstva.

Kao rezultat te politike, Italija je tijekom Drugoga svjetskog rata okupirala i druge dijelove hrvatskoga etničkog, povijesnog i državnog područja, s kojeg je tijekom svoje višegodišnje vlasti pokušala potpuno uništiti Hrvate. Druga razina prigovora hrvatskoj državi nije samo apsurdna nego je i posve besmislena. Nakon kapitulacije fašističke Italije, u rujnu 1943., zapovjednici poražene vojske nisu oružje predali hrvatskoj vojsci, nego Titovim partizanima, a mnogi pripadnici Armatte, zbog protuhrvatskoga karaktera Titove jugoslavenske armije, uključili su se u njezine postrojbe. Tako je kratkotrajnu talijansku zamijenila polustoljetna jugoslavenska okupacija hrvatske zemlje, koja po svojim zločinima i genocidu što ga je počinila nad hrvatskim narodom, nije ništa manje zaostajala za talijanskim fašistima.

Loša je strana današnje talijanske politike što i nakon Domovinskoga rata 1991.-1995., ne vidi, poput svoga nekadašnjeg predsjednika Francesca Cossige, da su Hrvati napokon porazili Titovu Jugoslavensku narodnu armiju te se nakon pola stoljeća riješili jugoslavenske okupacije svojih zemalja. Ovoj zabludi talijanskih političkih pogleda, posebno pridonosi aktualni predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić svojim tvrdnjama kako je "i na našoj strani bilo zločina". Na strani kojeg je to okupatora u svojoj ranoj mladosti bio sadašnji hrvatski predsjednik, valjda će sam objasniti vlastitim biračima, nu štetu koju je nanio hrvatskom narodu u očima talijanskih političara teško će nadoknaditi. Drugi oblik sukoba, kojeg današnji talijanski dužnosnici ne/namjerno zaobilaze, krije se u naravi dviju totalitarnih i isključivih ideologija: fašizma s idejom nadmoći talijanske nacije i komunizma koji je apsolutizacijom radničke klase likvidirao sve njezine neprijatelje.

U tim masovnim likvidacijama, zacijelo su stradali, prognani ili ubijeni i pripadnici talijanske manjine, koja je živjela u hrvatskim zemljama. Nu Titovu jugoslavenskom komunizmu glavni je neprijatelj bila hrvatska država, pa je upravo zato i dao likvidirati zarobljenu vojsku, civile, žene, starce i djecu, koji su se kao prognanici s njom povlačili zbog straha od komunističke vlasti. Teško je očekivati da ćemo ikad doznati točne brojke o masovnim likvidacijama zarobljenih Hrvata, a ozbiljni povjesničari procjenjuju kako se kreću između 200 i 600 tisuća te oko milijun raseljenih. Za ovu tragediju, koja se s pravom može nazvati genocidom, sukrivac je, kako je to dokazao i grof Nikolaj Tolstoj Velika Britanija. Budući se Titovo, uostalom kao i Staljinovo komunističko carstvo u međuvremenu raspalo, glavni se račun za poratne žrtve Jugoslavenske narodne armije više nema komu uručiti, osim njezinu sponzoru u zločinima.

Zato bi talijanski dužnosnici, ako im je doista stalo do istine i nedužnih žrtava jugoslavenskoga komunističkog terora, račun za naplatu trebali potražiti u Londonu. Hrvatska je pak katolička država, pod uvjetom da ima slobodno izabranu vlast, po naravi stvari, na svoje stanovništvo, uključujući i talijansku manjinu, ne može primjenjivati zakone koji krše Božja i ljudska načela. Nu, pogled slobodna svijeta ipak je zakrilio cinizam vlasti u središtu Zagreba, koja se ceri svakom čestitu čovjeku na najljepšem trgu, pred nosom Pravnoga fakulteta, zakrvavljen do grla šepuri maršal JNA Josip Broz Tito.

Mate Kovačević
Fokus