Kosovski račun

Kosovski račun

Američki plan za proglašenjem kosovske neovisnosti pokazuje kako osim Velike Britanije, EU i Rusije, i Sjedinjene Države na balkanskom području imaju svoje posebne interese. Zbog straha od srbijanske reakcije, na što je upozorio i nedavno izabrani srbijanski predsjednik Boris Tadić, sve zemlje u okruženju, uključivši i Vladu Republike Hrvatske pa čak i donedavno vrlo glasnu Sloveniju suzdržano gledaju na američke planove. Europska unija, koja se zbog vlastitoga plana o integraciji zapadnobalkanskih zemalja suzdržavala oko mogućnosti priznanja nove albanske države, tek je nakon konzultacija s Washingtonom, nevoljko pristala uz američko stajalište. Neke pak njezine članice, kao glasnogovornice britanskih političkih interesa, kao i zemlje koje, unatoč proklamiranu europskom zajedništvu, nisu uspjele riješiti pitanja svojih etničkih skupina i dalje stoje u protimbi američkim nastojanjima oko Kosova.

Velevlast koja se znatno gospodarski protegnula duboko na balkanskom prostoru, kao što je Rusija, iz razumljivih razloga podupire srbijanska nastojanja da Kosovo sačuva unutar granica vlastite države. Makedonija kao zemlja povardarskih Slavena, kojoj susjedi osporavaju teritorijalnost, crkvenu autokefalnost pa čak i ime države, ima unutar vlastita područja znatnu albansku manjinu, kojoj će danas-sutra, htjela-ne htjela, ipak morat osigurati teritorijalnu autonomiju. U protivnom Makedonci bi, i prije nego što se snađu, zbog albanske brojnosti, u vlastitoj zemlji mogli ubrzo postati etničkom manjinom. Crna Gora u slučaju priznanja Kosova, s pozamašnom srpskom manjinom, koja se u tamošnjoj skupštini ogrnula u veo oporbenih stranaka, lako bi također zbog tog mogla zapasti u svojevrsnu krizu.

Sjeveroistočna srbijanska susjeda - Rumunjska, također, zbog možebitnih gibanja unutar pozamašne madžarske manjine u povijesnom Erdelju, oteže s priznavanjem Kosova. Kao sudionica u ruskim gospodarskim pothvatima na Balkanu te turskom manjinom, ni Bugarska nije previše sklona kosovskoj državnosti. Dok spomenute zemlje, razumljivo na kosovski problem gledaju kroz prizmu vlastitih nacionalnih probitaka, valja se s razlogom zapitati, koji je to hrvatski nacionalni interes da svoja politička stajališta usklađuje s potrebama beogradske čaršije?

Možda se hrvatski pogled na kosovsku nezavisnost i dalje skriva u prikrivenom planu Europske unije, da u dovoljnoj mjeri Hrvatsku kolonizira srpskim pučanstvom, kako bi neke europske velevlasti i dalje Hrvatsku mogle držati ucijenjenom poput spomenutih zemalja. Ne upozorava li na to i najnoviji dokument ministara gospodarstva i financija zemalja EU, kojim se ulazak Hrvatske u tu zajednicu, između ostaloga, uvjetuje i povratkom "izbjeglica, rješavanjem svih slučajeva stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskoga prava, dovršetkom obnove i povratom vlasništva te otvaranje mogućnosti za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju". Nu, kad nema političke volje, valja se tek nadati kako će američko priznanje Kosova rasplinuti pokušaje nekih europskih sila da se na štetu Washingtona, s Moskvom nagode negdje na Balkanu.

Zemlja koju se čak ni po sadašnjem "ustavu" ne može definirati državom, kao što je Bosna i Hercegovina imat će, ako ne ubrzo, a onda zacijelo dugoročno izravne posljedice novostvorene kosovske državnosti. Ona je, kao što se moglo vidjeti i na nedavnom pokušaju predstavnika triju njenih naroda u Širokom Brijegu, da u ime njezina opstanka usklade načela o ustavnom uređenju, unaprijed izgubila bitku. Naravno, u ovakvom odnosu snaga, načelo kosovske državnosti, omogućuje tek Srbima i muslimanima prednost da zadovolje vlastite nacionalne probitke. Hrvati bi mogli doći na red tek onda, kad usklade vlastita stajališta o tomu - što zapravo sami žele? Hoće li to biti prekasno, ovisi ponajprije od njihove političke elite?

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo