Dilanje transkripata na slovenski način

Dilanje transkripata na slovenski način

Cirkus koji je nastao nakon što je naša zapadna susjeda Slovenija preuzela predsjedanje Europskom unijom ne otkriva samo lošu stranu kompanije čiji su aktualni menadžeri, uz časne iznimke, provincijalci s jugoistoka Unije, nego i cijeli niz spletaka, koje se inače u europskim javnostima vrlo često svrstavaju pod zajedničkim imenom različitih balkanština. Premda se kroz prizmu Europskoga povjerenstva sve ono što je južno od zaključanih granica smatra neobičnim divljaštvom, ipak se u Hrvatskoj, za razliku od specijaliteta sa štakorskim batacima u staklenkama kiselih krastavaca složenih na policama eunijskih trgovačkih lanaca i pečenki ljudskoga mesa što ih serviraju po slovenskim bolnicama još uvijek živi na zasadama kulture katoličkoga ćudoređa. Igra pak s objavljivanjem t. zv. transkripata, inače uvježbavana na Hrvatskoj poslije smrti predsjednika Tuđmana, premda je raskrinkala nedoraslost trećejanuarkoga režima državničkim poslovima, ponajmanje je bila hrvatska izmišljotina. Kako su prvi transkripti, uz pomoć tada novoizabranoga predsjednika Stjepana Mesića, kao promidžbeno oružje, svjetlo dana ugledali u londonskim novinama, onda i tvrdnje nekih slovenskih dužnosnika kako je ministar vanjskih poslova Dimitrije Rupel odgovoran za publiciranje diplomatskih razgovora između predstavnika SAD-a i slovenskih diplomata nisu daleko od istine.

Bivšega jugoslavenskog komunističkog službenika Rupela, očito su, kao i dijelove obavještajnoga aparata raspale SFRJ preuzeli britanski obavještajci koji su ga dugo vremena, kao produženu ruku balkanske politike koristili u svojim političkim igrama oko što duljeg zadržavanja Hrvatske u društvu njezinih dojučerašnjih krvnika. Pa i prošlotjedno svjedočenje umirovljenoga britanskog generala Andrew Pringlea kao svjedoka-ekspert Haškog tužiteljstva protiv hrvatskih generala, koji smatra kako je doktrina Hrvatske vojske istovjetna doktrini bivše JNA, nije samo još jedno izjednačavanje obrambenoga hrvatskog rata s velikosrpskom agresijom, nego i pokazatelj političke pristranosti suda. Naime, čak i po dokazima britanskih stručnjaka, bjelodano je kako je ta zemlja u ratu bila jedna od zainteresiranih strana. Kad očito više nije dovoljno podsjetiti kako su sabotirali zajedničke savezničke napadaje na srpske postave u BiH, valja upozoriti da su upravo Britanci vojno pokušali spriječiti napredovanje HV-a preko Dinare u zaleđe Knina. Zahvaljujući američkoj odlučnosti, hrvatske su snage na području Tomislavgrada spriječile tu britansku akciju.

Što se pak tiče doktrine, iz koje uostalom i proistječe ustroj vojske, dovoljno je bilo pogledati postrojbe JNA koje su počivale na masovnom sovjetskom modelu i usporediti ih s malim i brzopokretnim brigadama HV-a, koje su roku od 48 sati riješile pitanje okupiranih područja. Pitanje pak vojnoga morala o kojem je govorio britanski stručnjak najbolje pokazuje masovne grobnice i pokolji u Vukovaru, Škabrnji i Srebnrenici, koje su bile predviđene i za bihaćku enklavu da se nije pojavila Hrvatska vojska. Istodobno pak pojavljivanje slovenskoga transkripta u ljubljanskom Dnevniku, za kojeg Janez Janša tvrdi da je 1991. otvoreno dočekivao tenkove JNA te u beogradskoj Politici, koju su 1905. osnovala braća Ribnikar, upućuje na zaključak kako se tim činom pokušalo diskreditirati američku jadransku politiku. Kao zaštitnica Srbije Britanija je očito i u pitanju Kosova opet došla u sukob sa svojim prekoatlantskim političkim rivalom. Potenciranjem slovenskih pretenzija prema hrvatskom teritoriju u Savudrijskoj vali, Britanija nije rješavala možebitno pitanje kočarenja slovenskih ribarica, nego je zacijelo sebi otvarala prostor za kontrolu sjevernog Jadrana, koji je nekad bio pod austrijskom paskom. Sporazum sličan što ga je svojedobno parafirao prvi trećejanuarski premijer Ivica Račan, pokušavši bez dopuštenja Hrvatskoga sabora komad teritorija predati susjednoj Sloveniji, bio bi u duhu tradicionalne britanske politike zatvaranja izlaza i širenja njemačkoga utjecaja na Sredozemlje. Zato bi hrvatska politika, vodeći računa ponajprije o vlastitim nacionalnim probitcima, u slučaju nastavka nepotrebne slovenske zerpofobije trebala ozbiljno razmisliti o mogućnosti suspenziji pregovora s Europskom unijom, sve dok njom predsjeda remetilačka Slovenija.

Istinsko pozicioniranje Rusije, koja se najprije potpisivanjem sporazuma s bugarskom vladom, a nakon toga i preuzimanjem vodeće srbijanske plinovodne tvrtke usidrila na Balkanu prisiljava američku politiku ne samo na međunarodno priznanje kosovske državnosti, nego i na ozbiljno rješavanje jadranskoga pitanja. Pad Prodijeve socijalističke vlade, koja je inzistirala na poništavanju hrvatskoga ZERP-a nešto je ublažio stajalište službenoga Rima, koji je u konačnici kao i Hrvatska proglasio svoj zaštićeni pojas, pa sa stajališta međunarodnoga prava ne bi trebao biti nezadovoljan svojom dijelom Jadrana, kojeg ionako iz Avianna nadziru Amerikanci. Tako na istočnoj strani Jadrana osim drskog pokušaja oko hrvatskih teritorijalnih voda da se preko Slovenaca ušanče Britanci, SAD-u ostaje otvorenim pitanje tek crnogorskoga primorja, čiju su obalu pokupovali ruski tajkuni. No hrvatsko-crnogorskim razgraničenjem i punom primjenom ZERP-a vjerojatno bi bio riješen i taj problem. Očito svjestan toga, bivši zamjenik pomoćnika američke ministrice vanjskih poslova za europska pitanja, Ronald D. Asmus, piše u Washington Postu, kako je jedino Hrvatska po visokim kriterijima spremna za članstvo u NATO-u. Hoće li na kraju pobijediti britansko-ruska strategija snažne Srbije kao središnje zemlje zapadnog Balkana ili američka jadranska politika ovisit će također od htijenja i umijeća hrvatske političke elite.  

Mate Kovačević
Fokus