Razmišljanja o suradnji s Washingtonom

Europa nudi mrkvu, a Washington u ruci ima batinu, odnosno moć

Hrvatska je ucijenjena nezajažljivim zahtjevima Milorada Pupovca, koji je očito isposlovao takve povlastice pravoslavnoj manjini koje ova nikad nije imala u Hrvatskoj. Valja ipak podsjetiti kako iza ovakve srpske ucjenjivačke politike stoji tragičan zaokret trećejanuarskih elita, koje su partnersku suradnju s Washingtonom 2000. zamijenile povezivanjem s Londonom. Uostalom, objavljene su mnoge studije i knjige koje raskrinkavaju prljavu ulogu britanske politike tijekom srpske agresije na Hrvatsku pa se ne može tvrditi kako Račan i Mesić, kao i njihovi kasniji nasljednici na Markovu trgu nisu znali da Velika Britanija ne će odustati od svoga ratnog plana, kojeg sada provodi uz pomoć takozvanih diplomatskih ucjena. Zato i objektivan promatrač, nakon protuslovnih izjava eu-dužnosnika Hansa Swobode ili Olly Rhena, gledajući odnos bruxelleske administracije prema Hrvatskoj, lako može steći dojam, kako je riječ o svojevrsnoj mafijaškoj družbi, koja žrtvu polako i dugoročno ubija, sve dok je na kraju potpuno ne uništi. Tako je Europska unija s odobravanjem gledala na neustavno trećejanuarsko ukidanje Županijskoga doma Hrvatskoga sabora, odluke o političkom imenovanju sudaca u Državno sudbeno vijeće, kao i zaposjedanje medijskih kuća preko kojih se vodila obavještajna kampanja protiv ljudi, koji su cijeli život bili oporba jugoslavenskom komunističkom režimu.

Današnji pak prigovori Bruxellesa za korupciju i nesposobnost hrvatskom pravosuđu stižu sa sedam godina zakašnjenja, pa je teško povjerovati kako svevideće oko EU-a sve to nije ranije vidjelo. Nu da se politika Unije upliće u rad sudova, najbolje svjedoči slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel, koji je u ime zemlje predsjedateljice EU posjetio predsjednika Haaškoga suda Fausta Pocara zatraživši svojevrsne povlastice za ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Unatoč mafijaškim metodama Bruxellesa, kad već mora ući u novi sovjetski poredak, hrvatski bi primarni interes onda trebao biti, bar da u nj uđe kao samostalna država, a ne kao dio Zapadno-balkanske unije. Lako uočljiva nejednakopravnost unutar Europske unije, u kojoj postoje države prvoga, drugog i trećeg reda, samo pokazuje kako ta tvorevina nije dugoga vijeka. Naime, veliki rivali čak će i među članicama Unije tražiti saveznike pa je i minimalna suverenost unutar Unije svojevrsno jamstvo za samostalan izlazak nakon njezina raspada. Podložna Londonu i ucijenjena Pupovčevim zahtjevima, Hrvatska će se teško braniti od beskrvne agresije. Doduše, manevarski prostor će joj se otvoriti proglašenjem neovisnosti Kosova. Nu, samo ako politička elita odluke o međunarodnom priznanju Kosova uskladi s potezima Washingtona, a ne kako to beogradskim novinama tvrdi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, da će Hrvatska oko priznanja Kosova svoja stajališta usklađivati s većinom europskih zemalja. Nedavno je govoreći o politici EU-a i SAD-a, Vladimir Gligorov s Bečkoga instituta za ekonomiju slikovito poručio malim zemljama, da Europa nudi mrkvu, a Washington u ruci ima batinu, odnosno moć.

Najbolji primjer takve suradnje jest Rumunjska. Kako pišu američke novine, tri obilježja američke strategije prema Rumunjskoj omogućila su joj uspjeh, a to bi, kako navode, moglo poslužiti kao nacrt za ponovno osnaživanje odnosa s američkim saveznicima diljem svijeta. Washington je radio, piše The Christian Science Monitor, na održavanju uravnoteženih dvostranih odnosa s Bukureštom. Kada je Bukurešt podupro američki zahtjev o izuzeću iz rada Međunarodnog kaznenog suda, Washington je podupro zahtjev Bukurešta za pristupanjem NATO-savezu. Kada je Bukurešt dopustio Americi pristup svom zračnom prostoru početkom rata u Iraku, Washington je Rumunjskoj priznao tako željenu oznaku «funkcionalnog tržišnog gospodarstva». A kada je Bukurešt u UN-u pristao biti supokroviteljom američkog prijedloga o suverenosti Iraka, Washington je pristao otvoriti profitabilne američke baze na obali Crnog mora. U svakoj pojedinoj prigodi, rumunjska pomoć popraćena je, kako navodi list, obično u roku od mjesec ili dva – američkom potporom specifičnim rumunjskim interesima. U sklopu takvoga odnosa, Washington je nastojao održati dojam jednakosti s Rumunjskom. U pregovorima o američkim bazama, Busheva je vlada naglasila kako će konačna suverenost za postrojenja biti u rukama Bukurešta. Treće, u svom postupanju prema Rumunjskoj, Washington je odolio iskušenju da današnje saveze vodi logikom saveza iz Hladnog rata, prema kojoj zemlje koje stoje uz Ameriku nastoje ostvariti zajedničke vrijednosti tijekom vremenski praktički neograničenog perioda i bez ikakve potrebe za poticajima. List također navodi kako je u slučaju Rumunjske, Washington radio na određenim ciljevima u kratkim vremenskim rokovima, uz česti quid pro quo kojim je poticana suradnja.

U slučaju pobjede Borisa Tadića na srbijanskim izborima, nastavit će se beskrvno osvajanje Hrvatske, a Pupovčeva demagogija kako će zastupati hrvatski nacionalni interes već je na početku ogoljena izjavom kojom dovodi u pitanje primjenu hrvatskoga ZERP-a. Ne treba zaboraviti kako Borisa Tadića, koji inače u rukavicama provodi ono što Miloševiću nije uspjelo tenkovima, podupiru i vlasti Republike Srpske, što Beogradu omogućuje stanoviti teritorijalni kontinuitet u nadzoru prostora gotovo sve do granica s Europskom unijom. Zato bi Hrvatska, ako kod političke elite ne prevlada podsvjesna želja za ulaskom u europsko mafijaško društvo, svoje interese trebala usklađivati s Washingtonom.

Mate Kovačević