Kvaternikov rakovički pokret

Milutin Nehajev, Rakovica – O 60. obljetnici Eugena Kvaternika, priredio dr. Blaž Jurišić, Matica hrvatska, Zagreb, 1932.

Narodi su prisiljeni na oružane ustanke kad im je u pitanje dovedena sloboda i nacionalna opstojnost. Na čela takvih pokreta staju poduzetni pojedinci, nu iz cijeloga niza oslobodilačkih pokreta, koji su svojom borbom polučili brze rezultate, uglavnom je, uz dugotrajnu pripremu terena, iza idealizma nacionalnih pokreta stajao i probitak snažnije velevlasti, čiji je politički ili drugi interes bio u suprotnosti s tiranskom državom.

Ako pak ustanak završi neuspjehom, to ne mora značiti i propašću slobodarske ideje koja ga je potaknula. Dapače, mučenička smrt njezinih nositelja dugoročno samo umnožava pristaše i čeka povoljan trenutak svoga ostvarenja. U hrvatskoj povijesti pokreti braće Horvat i Ivana Paližne, kasnijih Frankopana te žrtva Zrinskih i Frankopana poticala je otpor proti svakom posezanju na slobodu, a u drugoj polovici 19. stoljeća i otpor protiv bečkoga centralizma, dakle, u stoljeću nacija ta je žrtva djelomično oblikovala nacionalnu ideologiju za stvaranjem nezavisne hrvatske države.

Slobodarski pohod

U svom slobodarskom pohodu jedan od glavnih ideologa hrvatstva Eugen Kvaternik (1825.-1871.) je poveo Rakovičku bunu (1871.), koja je doduše Rakovačka bunaU svom slobodarskom pohodu jedan od glavnih ideologa hrvatstva Eugen Kvaternik (1825.-1871.) je poveo Rakovičku bunu (1871.), koja je doduše nakon samo tri dana tragično završila, nu njezini posredni učinci odjekivali su Hrvatskom tijekom cijeloga 20. stoljeća, a najizravnije se potvrđivali u Velebitskom ustanku 1932. i Bugojanskom 1972., kad su velikosrpski projekti prijetili brisanjem Hrvatske s lica zemljenakon samo tri dana tragično završila, nu njezini posredni učinci odjekivali su Hrvatskom tijekom cijeloga 20. stoljeća, a najizravnije se potvrđivali u Velebitskom ustanku 1932. i Bugojanskom 1972., kad su velikosrpski projekti prijetili brisanjem Hrvatske s lica zemlje. Premda danas postoji više studija o Kvaterniku i pravaštvu, knjiga Milutina Nehajeva nije samo književni pokušaj da se ocrta biografiju jedne iznimne hrvatske osobnosti, nego je ona i svojevrsna politološka studija jednoga tako nesklona vremena Hrvatskoj, za čiju su sudbinu, uza sve austrijske, ugarske, talijanske i srpske spletke ipak bili najodgovorniji sami Hrvati.

Ako je pravaška politika, ponajprije zbog beskompromisnih stajališta Ante Starčevića, naravno kao posljedica austrijskoga apsolutizma, gledala s odobravanjem na hrvatsko političko približavanje Ugarskoj i tako neizravno pospješila dogovor Beča i Pešte na račun Hrvata, onda je zasluga pravaštva što je uočilo kako se narod za nezavisnost svoje države može izboriti samo onda ako se poveže s jednom od velikih sila protivnica imperijalne diktatorske države, a u ovom slučaju - Habsburške Monarhije.

S obzirom na svoj status prognanika-povratnika Eugen Kvaternik je u govoru na obnovljenom Hrvatskom državnom saboru 1861. predložio ustavnu uspostavu hrvatske države u sklopu Monarhije, a da pritom nije zatvorio vrata Beču. Prijedlog su poduprle sve stranke, a kao znak potpore Kvaternikovu prijedlogu Sabor mu je tiskao govor, nu na glasovanju nažalost prijedlog ipak nije prošao, a za nj nije glasova ni Ante Starčević. Austrijski pritisak na Hrvate da uđu u Reichsrat kod mnogih je potaknuo bojazni od obnove germanizacije iz vremena apsolutizma, čime su stvoreni preduvjeti za strastvena stranačka nadmetanja, u kojima „hladnom razumu koji sudi" nije moglo biti mjesta.

U takvim okolnostima Kvaternik je ponovno protjeran iz države i prisiljen na bijedu i siromaštvo. Stranački život u Hrvatskoj pretvorio se u međusobno nadmetanje između proaustrijskih i prougarskih zastupnika, što je u konačnici i rezultiralo da je nagodbom između Austrije i Ugarske postignut sporazum tako da je Kraljevina Hrvatska i Slavonija pripala ugarskom, a Dalmacija austrijskom dijelu Monarhije, dok će kasnije, nakon ulaska u BiH, Austrija i Ugarska dijeliti nad njom zajedničku upravu. Kvaternik je u emigraciji tražio saveznike. Nakon što je prozreo ruski plan za uspostavu prevlasti na Bliskom istoku, a koji je sadržavao i potiskivanje katoličanstva, Kvaternik je kao revni katolik napustio rusku službu. S obzirom da se pravaštvo temeljilo na idejama narodnosti proisteklim iz Francuske revolucije, a Napoleon III. ratovao protiv Austrije, Francuska je i po tom postala njegov prirodni saveznik.

Francuski interes za hrvatsko pitanje

Prateći Kvaternikov Dnevnik Nehajev je potanko obradio njegove diplomatske veze te susrete s Jérômeom Napoléonom. Francuski interes za hrvatsko pitanje jenjao je nakon potpisivanja sporazuma s habsburškim carem Franjom Josipom, pa se umiruća potpora svodila tek na poticaje Hrvatske za sporazumjevanjem s Mađarima.

Središte pak potpore europskim emigrantima preselilo se iz Pariza u Torino, pa je tamo otišao i Kvaternik. Odatle je talijanska politika nastavljala potporu poljskim i madžarskim emigrantima, a Hrvatska im je, zbog svoga položaja i mogućega iskrcavanja postrojba, postala iznimno zanimljiva. Zato Kvaternik, između ostaloga, surađuje s grofom Camilom Cavourom i Giuseppeom Garibaldijem pripremajući teren za iskrcavanje postrojba koje bi dignule ustanak u Hrvatskoj te preko nje otvorile put u Ugarsku i dalje u Poljsku. Time je ponovno bio otvoren putRascjep nacijeU njegovu pothvatu sudjelovali su i pravoslavni Hrvati, za koje povjesničar Ferdo Šišić sredinom 20-ih godina 20. stoljeća tvrdi da su se listom osjećali Hrvatima. U to doba, kako navodi, srpsko ime rabili su tek novopridošli obrazovaniji pravoslavni popovi iz Srijemskih Karlovaca. Njihovo posrbljivanje, koje je odgovaralo i Austriji i Ugarskoj i Srbiji, kako bi ucijenjenima mogli držati Hrvate, vodilo je u rascjep hrvatske nacije Jadran-Baltik.

U tom razdoblju Kvaternik intenzivno surađuje s Poljacima te Kossuthovim Mađarima, ali, kako ističe Nehajev, preduvjet svake Kvaternikove suradnje s Talijanima oko iskrcavanja postrojba na Jadranu bilo je priznanje hrvatskoga prava na Istru i Dalmaciju, a s Mađarima pak hrvatsko pravo na nezavisnost. Nu međunarodni politički odnosi su se brzo mijenjali. Umro je Cavour, nagodili su se Austrija i Ugarska, a Francusku je porazila Pruska. Splasnuo je i zanos poljskih ustanika pa je Kvaternik ostao osamljen.

U dva navrata je u Dalmaciju i Vojnu Krajinu slao pouzdanika Antu Rakijaša da pripremi teren za ustanak. Okupljanjem ustanika u Rakovici 8. listopada 1871. počela je pobuna, koja je zbog nedovoljno dobre organiziranosti ubrzo skršena. U neočekivanoj zasjedi su odmah ubijeni Kvaternik, Rakijaš i Vjekoslav Bach. Brzi slom je otvorio u javnosti mnoge dvojbe oko Rakovice, nu bez obzira na možebitno poklapanje tuđih interesa s ustankom, Kvaternik je kao poslanik hrvatstva ipak digao ustanak za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku.

U njegovu pothvatu sudjelovali su i pravoslavni Hrvati, za koje povjesničar Ferdo Šišić sredinom 20-ih godina 20. stoljeća tvrdi da su se listom osjećali Hrvatima. U to doba, kako navodi, srpsko ime rabili su tek novopridošli obrazovaniji pravoslavni popovi iz Srijemskih Karlovaca. Njihovo posrbljivanje, koje je odgovaralo i Austriji i Ugarskoj i Srbiji, kako bi ucijenjenima mogli držati Hrvate, vodilo je u rascjep hrvatske nacije. Srbija, Ugarska i Rusija vodile su svaka za svoj račun protuaustrijsku politiku, a hrvatski zrinsko-frankopanski pokret pa i Kvaternikova buna rabljeni su za raspirivanje protuaustrijskoga raspoloženja među Hrvatima, što je 1905. urodilo stvaranjem Hrvatsko-srpske koalicije, koja je Hrvatsku odvela u Jugoslaviju. To je onda stvorilo do tad neviđene razmjere za procvat državnoga terorizma, a onda i prema njemu oružane otpore, samo ovaj put sve organiziranijih skupina.

Mate Kovačević