Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.) – Pretisak izdanja iz 1902., A.G. Matoš Samobor – Naklada Hrvoje, Zagreb, 2004.

Slabljenjem moći bribirskih knezova i njihovim raseljavanjem nije riješen problem cjelovitosti ugarsko-hrvatskoga kraljevstva. Oprječne silnice, vidljive još na pitanjima hrvatske suglasnosti oko sporazuma s izborom Kolomana za hrvatskoga kralja, čemu se protivio jedan dio hrvatskih velikaša na čelu s kraljem Petrom Svačićem, iskristalizirale su tijekom vremena preduvjete za uspon bribirskih knezova, a poglavito bana Pavla Šubića (oko 1245.? – 1. svibnja 1312.) koji samostalno vladao Hrvatskom i Dalmacijom, bio gospodar Bosne, a uz pomoć pape na hrvatsko-ugarsko prijestolje doveo je Anžuvince.

Učvršćivanjem njihove vlasti, moć Šubića je kasnije likvidirana, a obitelj raseljena. Time, naravno dugoročno nije bilo riješeno hrvatsko pitanje, premda je snažni kralj Ljudevit I. Anžuvinac Zadarskim mirom 1358. sjedinio s Hrvatskom čitavu obalu Jadranskoga mora od Rijeke do Kotora zajedno s cijelim otočjem. Nakon Ljudevitove smrti 1382. počinju borbe za prijestolje, a u Hrvatskoj se pod vodstvom Ivana Paližne i braće Horvat stvara pokret otpora.

Jedinstvo hrvatskoga etničkog prostora, koje se očitovalo u Pavlu Šubiću i njegovoj tituli hrvatskoga bana te gospodara Bosne još je više došlo do izražaja na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće. Ulogu moći bribirskih knezova sad je preuzeo knez Donjih kraja Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Kotor, danas Kotor Varoš, oko 1350. - 1416.), veliki vojvoda bosanski, hrvatski ban, župan vrbaske županije i herceg splitski.

Ovaj velmoža podupire hrvatski pokret te nastoji na hrvatsko-ugrasko prijestolje umjesto Sigismunda Luksemburškoga te njegove zaručnice Marije i majke joj Elizabete dovesti anžuvinca Karla Dračkoga, a nakon njegova ubojstva sina mu Ladislava Napuljskoga. U tom hrvatskom pokretu sudjeluju i bosanski vladari, a posebice kralj Tvrtko, koji je iskoristio povoljne međunarodne okolnosti i proglasio se kraljem, što su odmah, radi svojih probitaka priznale Dubrovačka i Mletačka republika.

Prodaja Dalmacije i dolazak Turaka

Hrvoje je nešto kasnije svoju politiku realizirao krunidbom kralja Ladislava u Zadru, nu ovaj slabi vladar se nakon Sigismundovih vojnih pothvata nije uspio učvrstiti, što je iskoristila Venecija i od njega za 100 tisuća dukata kupila Dalmaciju. Nakon nekoliko neuspješnih vojnih navala i Sigismund se u korist Venecije odrekao svojih prava na DalmacijaHrvoje je nešto kasnije svoju politiku realizirao krunidbom kralja Ladislava u Zadru, nu ovaj slabi vladar se nakon Sigismundovih vojnih pothvata nije uspio učvrstiti, što je iskoristila Venecija i od njega za 100 tisuća dukata kupila Dalmaciju. Nakon nekoliko neuspješnih vojnih navala i Sigismund se u korist Venecije odrekao svojih prava na Hrvoje Vukcic Hrvatinic1Dalmaciju tako da je osim Dubrovačke Republike hrvatske probitke na obali branio još samo knez Hrvoje Vukčić Hrvatinić.Dalmaciju tako da je osim Dubrovačke Republike hrvatske probitke na obali branio još samo knez Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

Ušvršićvanjem Sigismunda na ugarsko-hrvatskom prijestolju slabjela je Hrvojeva moć, a pritisnut međusobnim razmiricama, svađama i zavišću hrvatskih velikaša bio je prisiljen na pomirbu s kraljem Sigismundom. Ponovnim padom u nemilost prisiljen je u potragu za saveznicima, koji su ga sve do Turaka redom odbijali. Uz pomoć Osmanlija potukao ugarsku vojsku, što je bio uvod u višestoljetne turske navale na Ugarsku i Hrvatsku.

Gledajući jednostrano, možda bi se Hrvoju moglo prigovoriti da je zapravo Turke doveo u hrvatske zemlje, nu pitanje uspona turske moći na hrvatskom državnom području ipak treba tražiti u osmanskom sustavu te ponajprije u nerazboritom vođenju obrane koja se očitovala u Nikopoljskom porazu ugarsko-hrvatskoga kralja Sigismunda. Naime, Donji kraji, unatoč turskom ulasku u Bosnu, za Hrvojeva života nisu pali pod osmansku vlast pa je život završio kao pobjednik.

Prigovarati mu iz današnje perspektive savezništvo s Turcima gotovo je istovjetno prigovarati Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu pokušaj da se sporazumom s Osmanlijama odupru apsolutizmu habsburškoga cara Leopolda I. Upravo zato je Šišić bio u pravu kad u zaključku svoje knjige piše kako Hrvojevo ime „slavno i trajno najviše s razloga, što je bio u potpunom smislu pravi i vjerni predstavnik moćne i nesalomljive otporne snage onoga naroda, čiji je sin bio, a to je mukotrpni i prostodušni narod hrvatski".

Cjelovit zahvat u političke događaje Hrvojeva razdoblja

U ovom Šišićevu zaključku ne treba gledati, kako to neki pokušavaju, samo psihosocijalne osjećaje današnjega hrvatskog identiteta, koji je uostalom preslojen nizom TurciPrigovarati mu iz današnje perspektive savezništvo s Turcima gotovo je istovjetno prigovarati Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu pokušaj da se sporazumom s Osmanlijama odupru apsolutizmu habsburškoga cara Leopolda I. Upravo zato je Šišić bio u pravu kad u zaključku svoje knjige piše kako Hrvojevo ime „slavno i trajno najviše s razloga, što je bio u potpunom smislu pravi i vjerni predstavnik moćne i nesalomljive otporne snage onoga naroda, čiji je sin bio, a to je mukotrpni i prostodušni narod hrvatski".poslijehrvatinićevskih slojeva. Dapače, sa stajališta hrvatske državne ideje Hrvojevo djelo nije ništa drugo nego nastavak svačićevske protuarpadovićevske borbe, u kojoj je sadržana ideja o hrvatskoj samostojnosti i samostalnosti.

Doduše, opet ne u današnjem smislu nacionalnoga osjećaja, nego ponajprije onoga neukrotivog osjećaja za vlastitom državnom i narodnom samostojnošću, koja se u kasnom srednjem vijeku očitovala u plemstvu kao političkom narodu, a u demokratskim sustavima suvremenoga svijeta u slobodnoj izraženoj volji cijeloga naroda. Šišićeva pak knjiga je cjelovit zahvat u političke događaje Hrvojeva razdoblja na širem srednjoeuropskom i jugoistočnoeuropskom području te njihovi odjeci u hrvatskim zemljama, što ni danas nije ništa manje aktualno.

U svoje doba, dakle, na prijelazu 19. u 20. stoljeće Šišić je kao i svi auktori pod utjecajem duha svoga vremena i tadašnjih kretanja u historiografiji. Silnice, koje uočio te ih u duhu svoga vremena interpretirao u svojoj biti su i danas aktualne. Tada živ hrvatski politički jugoslavizam pokadšto probija i sa Šišićevih stranica, nu povjesničar Ferdo Šišić nije historiografiju žrtvovao tadašnjoj političkoj modi pa i one nategnute jugoslavenske ideje nije teško činjenično pobiti, što upućuje na zaključak kako je Šišić, za razliku od mnogih čak i nametnuti okvir uspješno iskoristio za iznošenje povijesne istine o sustavnoj hrvatskoj borbi za državnu neovisnost, koja je kulminirala potkraj 20. stoljeća, upravo silnim i sjajnim vojnim pothvatima na području nekadašnjih Hrvojevih Donjih kraja.

Mate Kovačević