Vjekoslav Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347., Matica hrvatska, Zagreb, 1897.

U prvom razdoblju i usponu moći hrvatskih velmoža i bribirskih knezova iz obitelji Šubić, u hrvatskoj historiografiji je srazmjerno njihovu značenju relativno malo pisano. Još je potkraj 19. st. povjesničar Vjekoslav Klaić uočio njihovo značenje. Naime, Šubići su previranja na dvoru hrvatsko-ugarskih kraljeva iskoristili samo stotinjak godina poslije Pacta convente da ojačaju moć GrigorijePreduvjete za rast moćne obitelji, koja je praktično vladala nekadašnjom cijelom Hrvatskom, stvorio je knez Grigorije, nametnuvši se među hrvatskim velikašima kao najsposobniji vladar. Šubići su podupirali zakonitoga hrvatsko-ugarskoga kralja, što im je omogućilo učvršćivanje moći na svojoj plemenštini, u susjednim područjima te im omogućilo da priskrbe naklonost primorskih gradova.svoje kneževske kuće, koja će u vrijeme banovanja Pavla I. Šubića dosegnuti svoj vrhunac, a Pavao će gotovo kao samostalan vladar upravljati područjem od mora do Drine.

Kolijevka Šubića je područje između Vranskoga jezera i ušća rijeke Krke, odnosno stara župa Bribirska s tvrđom Ostrovicom kao branikom područja od Zrmanje do ušća Krke. Klaić napominje kako je kralj Šubićima potkraj 12. stoljeća podijelio čitavu župu u nasljedno leno, a nakon toga bribirskim knezovima vještom politikom polazi za rukom da se ugnijezde u primorske gradove, gdje ih građani biraju za svoje knezove i načelnike, čime hrvatska obala potpuno dolazi u ruke hrvatske vlasti.

Kad je pak u drugoj polovici 13. stoljeća klonula središnja vlast, a Ugarska krvarila u borbama za prijestolje, bribirski su knezovi silno ojačali pa je u tom razdoblju ban Pavao I. kao suveren vladao Hrvatskom i Dalmacijom. Tom moćnom knezu priklonio se i grad Zadar pa je upravo Pavao jasno pokazao da jedino jaka Hrvatska može jamčiti sigurnost i slobodu primorskih gradova, koje je stalno pokušavala pod svoj nadzor staviti Mletačka Republika.

Preduvjete za rast moćne obitelji, koja je praktično vladala nekadašnjom cijelom Hrvatskom, stvorio je knez Grigorije, nametnuvši se među hrvatskim velikašima kao najsposobniji vladar. Šubići su podupirali zakonitoga hrvatsko-ugarskoga kralja, što im je omogućilo učvršćivanje moći na svojoj plemenštini, u susjednim područjima te im omogućilo da priskrbe naklonost primorskih gradova.

Širenje moći im je usporio kralj Bela IV., nu nakon njegove smrti Šubići su čvrsto obiteljski povezani ponovno širili svoju vlast. Knez Stjepko je i u okviru sve jače centralizacije održao posjed, a kad je njegov sin Pavao I. preuzeo vlast, okretno i energično je koristio međunarodne okolnosti. Iznimno se dobro povezao sa Svetom Stolicom i rimskim papom, što mu je omogućilo jačanje moći u primorskim gradovima.

Hrvatski ban

Kad su pak zavladale smutnje na ugarskom dvoru, Pavao se okreće prema Anžuvincima i najprije u Hrvatsku, a potom i Ugarsku dovodi za kralja Karla Roberta, što dodatno učvršćuje njegovu moć. Pod svojim nadzorom sad drži primorske gradove, a kralj mu u nasljeđe predaje titulu hrvatskoga bana. S te pak pozicije Pavao Šubić oko 1290. postaje i gospodar Bosne te nosi titulu Banus Croatie et Dalmatie et dominus Bosne. Politikom zaštite moćnih obitelji, ženidbama i udajom te podređivanjem velmoža Pavao se nametnuo kao suveren cjelokupnoga hrvatskoga povijesnog područja.

Politički posebno je vrijedna zaštita obitelji Stipnića, kasnijih Hrvatinića, koji su bili gospodari Donjih kraja, odnosno područja zapadno od rijeke Vrbasa. Upravo je taj prostor omogućavao hrvatskom banu da snažno utječe na područja i velikaše u Slavoniji. Njegovu moćnu zaštitu uživao je i Stjepan Kotroman, a kao zauzeti i pravovjerni katolik nastojao u Bosni obnoviti katoličku hijerarhijsku strukturu, čemu su se opirale pojedine skupine, koje još i danas neki povjesničari smatraju krivovjercima. Nu Pavao je i u tim pitanjima bio iznimno razborit političar.

KraljevstvoPavlov brat Mladen I. postao je bosanski ban, a sin Mladen II. knez Triju polja i čitave Humske zemlje, dok je sin Juraj II. izabran za kneza grada Splita, a kasnije je postao i knezom primorskih gradova Dalmacije. Zato će Klaić u svojoj studiji, koja unatoč svim svojim nedostatcima i danas jedina cjelovitije obrađuje hrvatsku državnu povijest šubićevskoga razdoblja, s pravom zaključiti kako je ban Pavao I. Šubić obnovio kraljevstvo Hrvata u opsegu kako nije bilo od vremena narodnih kraljeva.Premda nema podrobnijih istraživanja, ipak se iz njegovih političkih poteza može zaključiti kako mu je primarni interes bio učvršćivanje vlasti na cjelokupnom hrvatskom državnom prostoru pa se i zaštita Stipanića, premda su bili „krivovjerci" može odčitavati politikom koju danas nazivamo hrvatskim integralizmom. Tako se u razdoblju borbi za ugarsko prijestolje u Hrvatskoj, Dalmaciji, Humu i Bosni te primorskim gradovima uopće ne zna za kralja.

U Pavlovoj državi vlada potpuni mir, a isprave jasno pokazuju kako je ovaj Šubić bio nepovredljivi i neupitni vladar na hrvatskom državnom području. Kako bi pak što bolje učvrstio svoju vlast povezao se s Nelipićima i Kurjakovićima, a u župi Podgorje pritisnuo je velikaše Tugomiriće i preuzeo grad Bag (Karlobag), što mu je onda omogućilo da proširi utjecaj i na neke kvarnerske otoke, koji su bili pod mletačkom vlasti.

Pavlov brat Mladen I. postao je bosanski ban, a sin Mladen II. knez Triju polja i čitave Humske zemlje, dok je sin Juraj II. izabran za kneza grada Splita, a kasnije je postao i knezom primorskih gradova Dalmacije. Zato će Klaić u svojoj studiji, koja unatoč svim svojim nedostatcima i danas jedina cjelovitije obrađuje hrvatsku državnu povijest šubićevskoga razdoblja, s pravom zaključiti kako je ban Pavao I. Šubić obnovio kraljevstvo Hrvata u opsegu kako nije bilo od vremena narodnih kraljeva.

Od Kvarnera do Neretve i Drine

Pavlova vlast sterala se od Kvarnera na jug do Neretve i od mora na istok do Drine, a njemu se pokorava čitava Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Humska zemlja. Kako bi pak zaokružio cjelovitost svoje vlasti, Pavao je uz diplomatsku pomoć pape Klementa V. te privolu građana Zadra potisnuo Mlečane iz tog grada, nakon što ih je lukavo SlikaStravična slika koju je Klaić donio u trenutku rasapa moćnih bribirskih knezova, kad se nakon smrti pojedinih Šubića njihove udovice - Mlečanka i Srpkinja - bore da njihove posjede priključe Veneciji ili srpskom caru Dušanu, lebdjela je kao fatum nad sudbinom hrvatskoga naroda sve do moćne vojnoredarstvene operacije Oluja 1995. godine, kojom je raspršen i taj nacionalni fatum.potukao u pomorskoj bitci. Koliko je pak mletački strah od Hrvata duboko bio ukorijenjen u duždevu istočnojadransku politiku svjedoči i dokument, kojim je Venecija terorizirla zadarske građane, a u kojem im jasno propisuje da se Zadrani ne smiju ženiti Hrvaticama.

U slučaju pak da svoje kćeri udaju za Hrvate, one gube sva nasljedna prava. U trenutku kad je i grad Zadar došao pod njegov utjecaj umire bana Pavao I. Šubić, a državu kojom je vladao ostavlja svojim sinovima i braći. Na čelo te države dolazi Pavlov sin Mladen II., koji u novonastalim okolnostima nije uspio sačuvati moć Šubića, čime se polako počela rastakati i hrvatska zemlja. Klaić je u svojoj studiji obradio prvo od tri razdoblja povijesti ove glasovite hrvatske državotvorne obitelji.

Nakon predaje tvrđave Ostrvovice, ugarsko-hrvatski kralj je obitelji darovao grad Zrin, gdje su Šubići Zrinski do pojave Turaka učvršćivali lokalnu moć, a time, kao poveznica južne i sjeverne Hrvatske i nacionalnu integraciju. U razdoblju protuturskih ratova i pomicanja u Međimurje Šubići Zrinski dali su niz vojskovođa i hrvatskih nacionalnih junaka. Uništenjem obitelji Zrinski nakon 1671., a oni su bili nasljednici i loze koja je ostala na hrvatskom jugu, propala je nacionalna integracija u razdoblju nakon oslobodilačkih ratova 1699.

Stravična slika koju je Klaić donio u trenutku rasapa moćnih bribirskih knezova, kad se nakon smrti pojedinih Šubića njihove udovice - Mlečanka i Srpkinja - bore da njihove posjede priključe Veneciji ili srpskom caru Dušanu, lebdjela je kao fatum nad sudbinom hrvatskoga naroda sve do moćne vojnoredarstvene operacije Oluja 1995. godine, kojom je raspršen i taj nacionalni fatum.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo