Ljubljana i Olli Rehn protiv ZERP-a

Ljubljana i Olli Rehn protiv ZERP-a

Možda je sudbina postindustrijskoga društva, koje počiva na snažnom razvoju tehnike, informacijeke tehnologije i tržišnoga natjecanja da na kraju doista, u sekulariziranom i raščovječenom svijetu završi u jednom općem totalitarizmu s nesagledivim posljedicama za najveći dio svoga stanovništva. Tvrdnje pak da je Europska unija totalitarna tvorevina sve više dobivaju na ozbiljnosti, a najnovije uplitanje europskih komesara u rezultate hrvatskih parlamentarnih izbora podsjeća na svojedobnu ulogu tajnih kominterninih agenata i direktiva Informbiroa uz pomoć kojih su se "dragovoljno" podređene vlade držale u podređenu položaju. Nedugo poslije prebrojavanja glasova i uskrate mandata pobjedničkoj stranci, iz Zagreba je u Bruxelles otputovao hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, čija je stranka na čelu s predsjednicom Vesnom Pusić, s tek osvojenih 7 od 153 zastupniučka mjesta u Hrvatskom saboru pokušala formirati novu hrvatsku vlast.

Kako bi joj pomogao, njezin stranački kolega i dopre dsjednik eurounijskih liberala, Olly Rehn, poručio je Hrvatima, kako ne će biti ništa od približavanja Uniji ako na snagu stupi odluka Hrvatskoga sabora o primjeni zaštićenoga ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP) na području hrvatskoga Jadrana. Tom porukom europski su liberali pokušali iz koalicije sa Sanaderovim HDZ-om izbaciti vođu hrvatskih seljaka i predsjednika HSS-a Josipa Friščića, jer se njegova stranka, kao uvjet za ulazak u vladu, zalaže za potpisivanje programskoga koalicijskog sporazuma, u kojeg bi osim revtalizacije hrvatskoga sela trebala ući i odluka o primjeni ZERP-a, koja stupa na snagu 1. siječnja. Tako bi proeuropska Hrvatska narodna stranka (HNS) na čelu s Radimirom Čačićem i Vesnom Pusić, odnosno Rehnova krajnje liberalna ispostava u Hrvatskoj, kao nekadašnje prosovjetske snage trebala zaposjesti mjesto hrvatskih seljaka i HSS-a.

Pokušaji europskoga Komesarijata da suspendira odluke demokratski izabranoga Hrvatskog sabora, odnosno najvišega zakonodavnog ti jela, koje se u stvaranju odluke o zaštite ekološko-ribolovnoga položaja držalo načela međunarodnih pravnih norma utemeljenih odlukama Ujedinjenih naroda, moglo bi se uspoređivati samo s odlukama Hitlerove nacističke vlade, koja je ne poštujući odluke Lige naroda krenula u agresivnu kampanju protiv susjednih naroda. Osim toga, europski se Komesarijat nije javljao kad su Italija i Slovenija, koja inače ima i teritorijalne pretenzije prema hrvatskom teritoriju proglašavale svoja područja isklučivih ribolovnih ili ekoloških područja. Uplitanje pak europolitike u hrvatsko pravosuđe, kao što se zorno moglo vidjeti iz višegodišnjega djelovanja "amaterske" političarke, inače namještene na čelo Tužiteljstva Haaškoga suda, Carle del Ponte, pod čijom su zaštitom vođeni mnogi politički procesi u Haagu, podsjeća na svojedobno montirane staljinističke procese u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, njegovim satelitima i bivšoj Jugoslaviji.

Nakon urušavanja komunističkoga sustava, potkraj osamde setih i tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, bivše su komunističke zemlje, naravno osim malobrojnih provele lustraciju, kojom su pripadnicima totalitarističkoga aparata, koji su sudjelovali u progonu i montiranju sudskih procesa, zabranile javni rad. U slučaju Carle del Ponte, kad bi na primjer muslimanski dio Bosne doista bio suverena demokratska država, onda bi ministarstvo unutarnjih poslova za njom raspisalo međunarodnu tjeralicu, i od zemlje u kojoj se nalazi, odmah zatražilo njezino izručenje, zbog uloge u prikrivanju srpskoga genocida u Srebrenici. Dokle pak seže uplitanje politike, najbolje se moglo vidjeti tijekom haaških progona hrvatskih novinara. Dok je politika, zajedno s Haaškim sudom progonila novinare konzervativce, strukovne su udruge na to gledale sa simpatijom i odobravanjem, a kad je europolitika nadišla svjetonazorne barijere, a Haag nakon prvoga presedana počeo goniti i ljevičare, odgovor novooptuženika kako će poštovati odluke suda, začuđujeće je podsjećao na interpretaciju vlastitih progona nekadašnjih žrtava staljinističkih čistki.

Naime i oni su poštovali sud misleći da je riječ o zabuni, jer za njihovo stradanje, kako su tvrdili, nije znao pravedni drug Staljin. Šutnja pak međunarodnih novinarskih asocijacija o progonu hrvatskih novinara omogućila je represivnom aparatu da i na području Europske unije, kao što to pokazuje slučaj s francuskim novinarem Guillaumom Dasquieom, kojemu je redarstvo pretreslo stan, a njega uhitilo ovih dana zbog teksta u Le mondeu, u kojem je objavio podatak da je francuska obavještajna služba puno ranije znala za planiranje terorističkih akcija Al Qaide, u kojima su 11. rujna 2001. napadnute Sjedinjene Države. Politika se naravno služi medijima i novinarima. Dok je svojedobno, za razliku od carstva nužde na zapadu, postojalo i t. zv. carstvo slobode odnosno komunistički svijet na istoku, zapadnjački su novinari iz nužde možda i bili slobodniji od kolega, koji su uživali u svom carstvu na istoku.

Nu propast komunističkoga svijeta do srži je raskrinkala t. zv. europske medijske slobode. Ta se ideološka istovjetnost najzornije mogla vidjeti u Hrvatskoj, kad je većina medijskih ideologa komunističkoga poretka, nakon višestranačkih izbora i tržišne propasti svojih redakcija zaposjela dopisničku mrežu zapadnjačkih državnih medija. Uostalom upletenost, na primjer BBC-ija i njegovih urednika u potporu Miloševićevo j politici tijekom ratova protiv Hrvatske i BiH dovodi u pitanje vjerodostojnost proklamirane slobode, koja, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, na području Europske unije očito sve više završava u rukama represivnoga aparata. Zato je i ulazak Jože Friščića u hrvatsku Vladu svojevrsna zaprjeka od ekstremizma liberalnih državnih aparata.

Mate Kovačević
Fokus, 14. prosinca 2007.