Drskost bivše glasnogovornice

Drskost bivše glasnogovornice

Poziv bivše glasnogovornice Haaškoga tužiteljstva Florence Hartmann da se "zakonom zabrani negiranje činjenica utvrđenih u Haagu" ne sadrži u sebi samo elemente totalitarnih režima, koji su kažnjavali poput bivšega jugokomunističkog strapa Josipa Broza Tita svaki govor o pokolju stotina tisuća hrvatskih zarobljenika nakon Drugoga svjetskog rata, nego čak drsku i bezobraznu uvredu svim narodima na području bivše SFRJ, na koje je Jugoslavenska narodna armija izvela agresiju, a potom i sudjelovala u genocidu, za koji ih je, od bilo kakve odgovornosti, oslobodio upravo Haaški sud. Po tom istom scenariju haaških "činjenica" nije postojala nikakva zapovjedna odgovornost u sustavu zapovijedsnja JNA, bar kad su u pitanju sustavna razaranja hrvatskih gradova, masovna ubojstva, progoni, silovanja i zatvaranja u logore nesrpskoga pučanstva na dijelovima po okupiranoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, kao i u logorima na području bivše SRJ. Slične haaške svinjarije po tom Hartmannničinu zakonu bile bi primijenjene i na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, za čije je pokolje, na primjer u Grabovici i Uzdolu (Kršančevu selu, Vitezu, Bobašima, Buhinim kućama i t.d.) inače odgovoran bošnjački vojnopolitički vrh, a koji je na Haaškom sudu, samo nekoliko dana nakon što su za razaranja i pokolje u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, od bilo kakve odgovornosti oslobođeni Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin, također oslobođen i zapovjednik muslimanskih postrojba Sefer Halilović.

Zato je pak po "utvrđenim činjenicama" Haaškoga suda ni kriv ni dužan na dvadesetpetogodišnju robiju zatočen Dario Kordić, a u Haaškim tamnicama čuči hrvatski general Ante Gotovina, kao i skupina Hrvata iz Bosne i Hercegovine na čelu s generalom Slobodanom Praljkom. Dopunivši svoj poziv još i zahtjevom kako bi se i na međudržavnoj razini trebalo razgovarati "o uzrocima sukoba i zločina", gospođa Hartmann je svojom spin-formulacijom agresivnoga rata kao "sukoba" još jednom potvrdila utemeljene prigovore ozbiljnih ljudi za političku pristranost Haaškoga suda, koji sudi za zločine, a preskače osuditi agresiju kao najveći zločin protiv mira. Zato s punim pravom, već godinama skupina hrvatskih intelektualaca, među kojima je impozantan broj i vrlo uglednih pravnika, na svojim znanstveno-stručnim skupovinma upozorava domaću i međunarodnu javnost na političku stranu medalje Haaškoga suda. On je po svemu sudeći stvoren tek kao produžena ruka za realizaciju političkih ciljeva nekih netransparentnih središta moći, čija je djelatnica očito i bivša glasnogovornica Haaškoga suda.

Doduše, valja priznati kako je u svojoj knjizi gospođa Hartmann na svjetlo dana iznijela i činjenice, koje inače nisu nepoznate većini ovdašnjih naroda. Naime, upletanje velikih sila u rad suda najzornije je demonstrilala još donedavno njezina šefica Carla del Ponte, koja se u svakoj prigodi, kao servisom za kućne strojeve, sulžila bruxelleskom administracijom i tajnom diplomacijom londonskoga Cityja. U pozadini sukoba velikih sila Francuske, Velike Britanije i Sjedinjenih Država s Haaškim tribunalom, a o kojem upravo govori Florence Hartmann, valjalo bi zacijelo tražiti sukob interesa suverenih nacionalnih država s netransparentnim središtima moći, koja se, osim nakane za oduzimanjem nacionalne suverenosti, u krajnjem slučaju žele proglasiti ni manje ni više nego apsolutnim i nepovredljivim božanstvom. Hartmanničin poziv da se haaške presude ozakone kao dogme na prostoru t. zv. Zapadnog Balkana, svojevrsno je zvono na uzbunu svakom intelektualcu, što je već prepoznao francuski filozof Alain Finkielkraut kad je tribunal kritizirao za pristranost. Prenošenjem pak načela gospođe Hartmann na (opći, svjetski) Međunarodni sud za ratne zločine stvorilo bi nepregledni kaos u međunarodnim odnosima, uz pomoć kojeg bi vjerojatno svjetska oligrahija, nakon razgradnje nacija pokušala uspostaviti svojevrsnu svjetsku vlast, prema kojoj bi Hitlerov nacistički, kao i Staljinov socijalistički poredak izgledali tek kao diletantski pokušaji za ovladavanje svijetom.

O ukidanju nacija i prenošenju suverenosti na imaginarno čovječanstvo, nedavno se raspravljalo i u Zagrebu na jednom pravničkom skupu posvećenom akademiku Eugenu Pusiću. Aktualna pak kampanja protiv biskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj raskriva cijelu lepezu organiziranih djelatnosti, koju je, na mečunarodnoj razini započela još Carla del Ponte optužbama protiv katoličkoga klera u Hrvatskoj i zahtjevima Vatikanu da smijeni njoj nepodložno svećenstvo. U tu se kampanju, kao nekadašnji tajni svjedok Haaškoga suda uključio i Stjepan Mesić, koji je nažalost s mjesta hrvatskoga predsjednika, zbog jasno izraženih katoličkih stajališta pokušao smijeniti vojnoga biskupa Juraja Jezerinca. Kako u Hrvatskoj, nakon propasti habsburškoga apsolutizma i nestanka karačorčevičevske Jugoslavije, ni presvijetli car, a ni bizanstki autokrat više ne potvrđuju biskupe, Mesić se našao u ilegalnom prostoru pa nakon prvotnoga neuspjela pokušaja, sad biskupu Jezerincu prijeti kako će mu zabraniti ulaz u vojarne. Sličnom su se pritukatoličkom politikom služili osmanski sultani, nu biskupi su kao i vjernici uvijek pronalazili načina da daju ili prime sakramente. U posvemašnjem sklopu te i takve politike, valja gledati i na djelovanje Haaškoga tužiteljstva, koje, zato što su obranili svoju zemlju, za zločinački pothvat optužuje hrvatsko državno i vojno vodstvo u Zagrebu, kao i ono u BiH, dok istodobno pripadnike agresorskoga vojnog i političkog vodstva amnestira od odgovornosti za agresiju kao največi zločin u međunarodnim odnosima.

Mate Kovačević
Fokus