In memoriam - Zvonko Bušić

Noćas sam sanjao Brunu. Bio je na zidu u nekoj skromno namještenoj sobi. Ne znam je li to bio München, Malmö, London ili Pariz. Pokušavao je, dok silazi s portreta, nešto grozničavo reći, ali ja ga nisam razumio. U mračnijem kutu sobe stajao je Drago Sudar. Objašnjavao je njegovu poruku, nu za mene nije bilo pomoći. Nisam shvaćao što mi govore. Dodatno nerazumijevanje poticali su strah od možebitno neželjenih bu i  bruno zvonko 266949S1posjetitelja na vratima, zbog kojih su stalno morali mijenjati boravak. Premda to nismo očekivali, u jednom se trenutko začulo zvonce na vratima.

Uvjeravao sam ih kako trebamo ostati mirni sve dok mi ne prenesu poruku. Nepozvani je bio uporan i nije puštao zvono, dok su domaćini zajedno sa mnom zanijemili. Posjetitelj je prestao zvoniti tek onda kad je počeo bjesomučno lupati po vratima. Rasrđen, digao sam se i pojurio iz kreveta. Nu posvuda oko mene je vladao mir nedjeljnoga jutra, čiju je duboku tišinu diskretno rezao tek zvuk moga mobitela. Javih se. S druge strane slušalice poznati prijateljski glas uobičajeno me upita kako sam, ispričavši se što me je probudio.

Tek na kraju više-manje uobičajena razgovora, spomenu mi, kao uzgred, da ima i jednu tužnu vijest. Jutros nas je - reče mi - napustio Zvonko Bušić! Zanijemih i vratih se u tišinu nedjeljenoga jutra. Otišao je eto i Zvonko tamo kamo se za vazda gre! Otišao je, s križem svoje nacije, ne skinuvši ga s vlastitih leđa. Otišao je zrakoplovom koji se više ne može prizemljiti! Ostavio je hrvatskim ljudima u poklad domoljubni idealizam, kojim je samo i mogla biti stvarana hrvatska sloboda.

Naraštaji su hrvatskih ljudi sanjali svoju slobodu. Mnogi su se za nju borili, nu, nažalost nikad je nisu uspjeli dočekati. Neki su za nju trunuli po tuđim tamnicama, a cijeli je jedan naraštaj hrvatske mladosti zabog nje smaknut u poratnom jugoslavenskom genocidu i kao stoka zavaljen po masovnim grobištima bivše Jugoslavije. Svi ti progoni, karađorđevićevske uze, boljševičke torture, logori smrti i jugoslavenska masovna smaknuća nisu uspjeli ubiti ideju slobode, koju je dragi Bog usadio u ljudsko srce.

Već cijeli niz stoljeća vrijeme gotovo ništa nije promijenilo

Ta ideja se u duši hrvatskoga čovjeka stoljećima oblikovala u iznimno zauzetoj borbi za obranu života, identiteta, domovinskoga prostora i kulturnoga naslijeđa, a kulminirala je papinskim naslovom Hrvatskoj kao zemlji predziđa GrabovacZorniji pak pogled u hrvatsku povjesnicu mogao bi začudo otkriti kako u Hrvatskoj već cijeli niz stoljeća vrijeme gotovo ništa nije promijenilo. Primjerice fra Filip Grabovac, još je u prvoj polovici 18. stoljeća, poradi pokušaja da upozori tadašnju javnost na nezavidan položaj hrvatstva, osuđen na dugotrajno tamnovanje po mletačkim tamnicama. Premda je Mletaka već odavno nestalo, fra Filip svojim i danas drži baklju na kojoj se grije pokadšto malaksali hrvatski patriotizam.kršćanstva. Danas kad imamo svoju državu, mnogi su zbog njezinih nedostataka razložno razočarani. Neki se žale opet kako nema više one mladosti i naboja iz doba borbe za Hrvatsku, drugi pak kako je u njoj sve to davna i Filip Grabovacnerazumljiva prošlost koja ih se gotovo i ne tiče.

Zorniji pak pogled u hrvatsku povjesnicu mogao bi začudo otkriti kako u Hrvatskoj već cijeli niz stoljeća vrijeme gotovo ništa nije promijenilo. Primjerice fra Filip Grabovac, još je u prvoj polovici 18. stoljeća, poradi pokušaja da upozori tadašnju javnost na nezavidan položaj hrvatstva, osuđen na dugotrajno tamnovanje po mletačkim tamnicama. Premda je Mletaka već odavno nestalo, fra Filip svojim i danas drži baklju na kojoj se grije pokadšto malaksali hrvatski patriotizam.

Dakle, čovjek je osuđen na slobodu: može ju prihvatiti, za nju se boriti i ispisivati stranice svoje povijesti ili je pak odbaciti te postati neraspoznatljivi dio nasljeđa, koje se gubi u tami vremena. Hrvatski narod nikad pa ni u najtežim danima svoje krvave povijesti nije oskudijevao slobodoljubivim pojedincima, obiteljima pa i cijelim skupinama, koje se po cijenu velike žrtve pa čak i vlastita života nisu htjele, a ni mogle odreći toga Božjeg dara.

Gledajući borbu Zvonka Bušića nameće se još jedna povijesna analogija, a riječ je o 60-im i 70-im godinama 17. stoljeća, kad je Hrvatska već bila svedena na "Reliquiae reliquiarum", a obranu njezina dostojanstva preuzele su obitelji Zrinskih i Frankopana. Tadašnji su habsburški vlastodršci računali kako bi, ako iskorijene ove dvije obitelji, vjerojatno mogli pokoriti ono što je ostalo od Hrvatske. Tako su nositelje ideje smaknuli, njihove obitelji razdvojili i zatočili, a cjelokupnu imovinu opljačkali.

Jugoslavija

Za sličnom se idejom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća poveo i jugoslavenski satrap Josip Broz Tito, kad je pod krinkom komunističkoga režima provodio velikosrpsku politiku. Naslutivši u dijelu hrvatskih intelektualaca, među kojima su Bušići tada igrali zapaženiju ulogu, odlučio se u svojoj zločinačkoj politici, kao i nekad Habsburzi, na progon i njihovu likvidaciju. Ali ne samo Bušića, nego i svakoga tko je u sebi nosio ideju samostalne i neovisne hrvatske države.

251580DeklaracijaUgledni američki mediji objavili su Deklaraciju Vrhovnog zapovjedništva i Apel američkom narodu, čime je u međunarodnoj javnosti otvoreno hrvatsko pitanje, a zahtjevi otmičara dospjeli su i u druge svjetske medije pa je višegodišnje prikrivanje jugoslavenskih ubojstava hrvatskih političkih emigranata po zapadnim zemljama izišlo iz rubrika novinskih crnih kronika i otvorilo pogled u lepezu zločinačkoga djelovanja jugoslavenskih tajnih agenata u zapadnim zemljama.Kako bi pak upozorio svijet na nepodnošljivo stanje hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, koju su okupirale jugoslavenske snage,upravo se Zvonko Bušić odlučio na vrlo rizičan i pogibeljan pothvat - otmicu američkoga zrakoplova, čime je svjetsku javnost doista uspio upoznati sa stanjem ljudskih i narodnih prava svoga naroda u okupiranoj domovini. Tijekom otmice, a prigodom demontaže bombe, nažalost, dogodio se nemili slučaj – eksplodirala je eksplozivna naprava i usmrtila jednoga, a pritom ranila još trojicu američkih redarstvenika.

Doznavši za tu nesreću Zvonko i njegova skupina su se predali policiji u Parizu ne doletjevši iznad Hrvatske, gdje su namjeravali iz zrakoplova izbaciti letke na kojima je bila ispisana "Deklaracija Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga". Bušićevoj skupini je nakon predaje suđeno u Americi, a na sudskom procesu Zvonko i njegova supruga Julienne su kažnjeni doživotnim zatvorom, s tim da je sudac John Bartels odredio kako Zvonko ima pravo na pomilovanje i uvjetnu slobodu poslije 10 godina zatvora, a Julienne poslije 8 godina.

Petar Matanić, Slobodan Vlašić i Frane Pešut dobili su po 30 godina zatvora. Vlašiću je uzeto u obzir priznanje krivnje pa je na slobodu izašao poslije 6 godina izdržavanja kazne, a Matanić i Pešut do slobode su morali izdržati najmanje jednu trećinu zatvorske kazne. Otmica zrakoplova i Bušićevi zahtjevi uzburkali su javnost.

Ugledni američki mediji objavili su Deklaraciju Vrhovnog zapovjedništva i Apel američkom narodu, čime je u međunarodnoj javnosti otvoreno hrvatsko pitanje, a zahtjevi otmičara dospjeli su i u druge svjetske medije pa je višegodišnje prikrivanje jugoslavenskih ubojstava hrvatskih političkih emigranata po zapadnim zemljama izišlo iz rubrika novinskih crnih kronika i otvorilo pogled u lepezu zločinačkoga djelovanja jugoslavenskih tajnih agenata u zapadnim zemljama.

Otmica zrakoplova

Zvonko je zbog otmice odležao 32 godine u američkom zatvoru, a 2008. godine je pomilovan i pušten na slobodu. nakon tolikih godina, vrato se u nezavisnu Hrvatsku. Inače Zvonko je rođen je 1946. u hercegovačkom selu OtmicaCilj pak otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Skupina sa sobom nije nosila oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv, koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i promidžbeni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj.Gorica. Gimnaziju je završio u Imotskom. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao je u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika.

Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na Zvonkov nagovor, na Dan Republike 29. studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (Trg bana Jelačića) busic pogreb9-040913bacala letke protujugoslavenskoga sadržaja. Radi toga su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

10. rujna 1976. skupina hrvatskih političkih aktivista - Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava položaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i poziva na hrvatsku državnu neovisnost s naslovom "Poziv na borbu protiv srpske hegemonije".

Konačni cilj zrakoplovnoga leta trebali su biti Zagreb i Solin. Cilj pak otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Skupina sa sobom nije nosila oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv, koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i promidžbeni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj.

Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. Prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, a trojica su bila ranjena.

Zrakoplovom bez povratka Zvonko je 1. rujna 2013. otputovao u legendu, među svoje otišle Bušiće i ostale junake. Više ga ne ćemo viđati na skupovima, u druženju, na predstavljanjima i razgovorima, nu zauvijek će zato ostati on i njegova borba za hrvatsku slobodu u našim srcima. Neka mu dragi Bog da vječni pokoj, a posebno neka mu bude laka hrvatska zemlja, za koju je živio i toliko patio!

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Čet, 17-10-2019, 11:53:58

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.