Navala serbokroatizma na hrvatski jezik

Hrvatski jezik je, bez obzira koliko to htjeli njegovi protivnici, neosporna jezikoslovna, književna i društvovna pa i politička činjenica. Jezikoslovna stvarnost je u tom što postoje katedre za njegovo proučavanje, uostalom i kad su te katedre pod pritiskom jugokomunizma u bivšoj SR Hrvatskoj bile sastavnim dijelom nekadašnje serbokroatistike, u slobodnom svijetu, kao što su Kanada i Australija, niknule su trudom hrvatskih iseljenika katedre za studij i proučavanje hrvatskoga jezika.

Njegovu književnu stvarnost, a na hrvatskom jeziku je stoljećima pisana jedna od ljepših književnosti malih naroda, nisu mogli poništiti ni dva protuhrvatska kulturocidna rata, koje je vodila Srbija protiv Hrvatske, niti sedamdesetgodišnja jugoslavenska okupacija hrvatskih zemalja. Široke izričajne mogućnosti hrvatskoga jezika u književnoj stvarnosti pokazuju kontinuitet zapadnoeuropske ukorijenjenosti u stoljetnom razvoju hrvatske književnosti sa svim književnim pravcima od srednjeg vijeka pa do današnjih dana.

Pokazatelj pak društvovnih činjenica jesu i nedavno objavljeni rezultati brojidibe pučanstva iz 2011., kad se oko 95 posto hrvatskoga stanovništva očitovalo da mu je hrvatski materinski jezik.

Političku pak činjenicu potvrđuje još uvijek samostalni status Republike Hrvatske kao nezavisne države, u kojoj je Ustavom propisan hrvatski kao službeni jezik, kao što je i u BiH, uz bošnjački i srpski, u službenoj uporabi i hrvatski jezik. Koliko će se na životu održati hrvatski jezik ponajprije ovisi od vitalnosti hrvatskoga naroda i dugotrajnosti njegove državne nezavisnosti.

Ako je pak hrvatski jezik, unatoč svim nevoljama, bio neupitna činjenica gotovo tisuću godina, njegov se društvovno-politički položaj tijekom vremena mijenjao, a uglavnom je ovisio od državnopolitičkih koncepcija, koje su svoju suverenost htjele protegnuti na štetu hrvatske državnosti.

Putovi za osvajačke pothvate

U pripremnim osvajačkim razdobljima jezikoslovni su koncepti uglavnom pripravljali putove za osvajačke pothvate, a u razdobljima okupacije lingvopolitičke skupine su nastojale filološkim 2000.Promjenom pak vlasti na parlamentarnim izborima 2000. na političku pozornicu su stupile snage koje su Hrvatsku nastojale vratiti u određene okvire bivšega jugoslavenskog zajedništva, što se na političkoj razini očitovalo i u organizaciji Balkanskoga veleskupu u Zagrebu 2000., kad je skrojena tzv. regija „Zapadni Balkan", u kojoj je Hrvatska trebala postati samo njegova podređena pokrajina. Tako se potvrdila glasovita Hegelova teza kako ljudi ne uče ništa iz povijesti pa su je zato osuđeni ponavljati.pritiscima na jezik održavati i opravdavati zaposjednuto stanje.

Nažalost, u zadnjem prijelomnom razdoblju, tijekom 1990-ih godina, kad se obnovljala hrvatska državna neovisnost, nositelji jezikoslovne suverenosti nisu umjeli iskoristili povoljnu prigodu jeziki potrebnim normativnim pomagalima dovršiti standardizaciju hrvatskoga jezika.

Na prijedloge za korjenitijim zahvatima reagirao je tada tematskim brojem časopis "Jezik"(godište 38, br. 1, Zagreb, listopad 1990.). Uredništvo se usprotivilo uvođenju i primjeni tradicionalnoga hrvatskog pravopisa te zauzelo stajalište o postupnom uvođenju promjena preko tzv. umjernog pravopisa.

Nu tijekom tih desetak godina, uz vrijedne normativne pomake, pitanje pravopisa i dalje je ostalo neriješeno. Promjenom pak vlasti na parlamentarnim izborima 2000. na političku pozornicu su stupile snage koje su Hrvatsku nastojale vratiti u određene okvire bivšega jugoslavenskog zajedništva, što se na političkoj razini očitovalo i u organizaciji Balkanskoga veleskupu u Zagrebu 2000., kad je skrojena tzv. regija „Zapadni Balkan", u kojoj je Hrvatska trebala postati samo njegova podređena pokrajina. Tako se potvrdila glasovita Hegelova teza kako ljudi ne uče ništa iz povijesti pa su je zato osuđeni ponavljati. Hrvatska se u slijedeća dva mandata političke vlasti nekako uspjela iščupati iz balkanskoga političkog zagrljaja, ali vrijeme od dva četverogodišnja mandata nije bilo opet dovoljno za dovršetak normativnih postupaka hrvatskoga standardnog jezika.

Ponovni pak dolazak na vlast bivših komunista te promjene u službenim nazivima ministarstava nagovijestilo je svojevrsno razaranje i ono nešto stvorene norme pa je ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović ubrzo i bez obrazloženja ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a novoimenovani ravnatelj tog Instituta Željko Jozić ovih je dana već u medijima najavio izlazak novoga pravopisa, koji će očito propisivati normu drukčiju od one koja već bila uspostavljena prije ukidanja Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Reakcije

Odnos ministra Jovanovića prema hrvatskim nacionalnim institucijama te uglednim jezikoslovcima, ali i hrvatskom jeziku kao da podsjeća na svojedobni odnos "oficira" bivše JNA prema uporabi hrvatskoga jezika u toj nekad saveznoj komunističkoj vojnoj ustanovi. Dakle, uvodi stanje u kojem ne postoji dijalog, ukida ustanove i samovoljno postupa prema službenoj uporabi jjoivanovicezika!

Sve te i takve političke promjene potaknule su zato niz hrvatskih ustanova, među kojima i HAZU, DHK te Maticu hrvatsku na reakcije, ali i uznemirene pozive za obranu hrvatskoga standardnog jezika, koji bi, sad već uz međunarodno priznanje, trebao ubrzo postati i jednim od službenih jezika u Europskoj uniji.

Tako je i u zadnjem broju časopis Matice hrvatske „Kolo" objavio temat „Hrvatski jezik – jučer, danas, sutra", gdje niz uglednih hrvatskih i inozemnih jezikoslovaca zvone na uzbunu zbog mogućih posljedica, koje bi mogli izazvati potezi ministra Jovanovića.

Tako je urednik časopisa „Kolo" Ernest Fišer, napomenuvši kako je ministar Jovanović naprasno raspustio 8. svibnja 2012. Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, podsjetio na reakcije uglednih nacionalnih ustanova, kao što su Zaključci o hrvatskom standardnom jeziku, jednoglasno prihvaćeni na godišnjoj skupštini DHK 16. lipnja 2012. te Izjavu Razreda za filološke znanosti HAZU u povodu odluke o ukidanju Vijeća za normu, što je uredništvo "Kola" i potaknula na otvaranje jezikoslovnoga temata.

Fišer navodi kako „Kolo" tekstovima upozorava najširu hrvatsku javnost, a potom i izravno aktualne vlasti na, kako ističe, krajnje nezadovoljavajući današnji društveno jezični položaj standardnoga hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj, položaj koji mu, kako drži, praktično ugrožava njegov daljnji nesmetani normativni razvoj. Upravo zato i poziva na donošenje posebne zakonske regulative o javnoj uporabi hrvatskoga kao službenoga jezika u Republici Hrvatskoj.

Članci i dokumenti

Fišer je u tematu objavio tekstove uglednih hrvatskih i inozemnih jezikoslovaca, a riječ je, između ostalih, i o radovima akademika Mislava Ježića, Augusta Kovačeca, Radoslava Katičića, Zakonežić ističe kako je jezična praksa nametala potrebu za donošenjem posebnoga zakona o uporabi hrvatskoga jezika pa bi stoga po njegovu mišljenju, trebalo ponovno predložiti da se usvoji zakon o uporabi hrvatskoga jezika. Podsjeća i kako se hrvatski književni jezik razvio na osnovici najstarijega književnog jezika, tzv. „slovinskoga jezika", koja se potom stilizirala na svim trima osnovnim hrvatskim narječjima te dodaje kako je tek u 19. stoljeću izabrana štokavska stilizacija – kao najraširenija među govornicima i u književnosti – za zajedničku svima.Ranka Matasovića, njemačkoga kroatista Leopolda Auburgera i ruskog jezikoslovca Artura Bagdasorva te o nizu dokumenata i izjava hrvatskih kulturnih ustanova zabrinutih zbog STG41135Jovanovićevih odluka za daljnju sudbinu hrvatskoga standardnog jezika.

Akademik Mislav Ježić piše o ulozi standardnih jezika u Europskoj uniji te podsjeća kako je Hrvatska prijavila hrvatski jezik kao službeni u komunikaciji s EU, no ističe, kako time nije još sve riješeno jer, tvrdi on, službeni jezici u EU mogu biti samo standardni jezici. Napominje kako je jedno od obilježja civilizirane zajednice i književni ili standardni jezik sa svojom neutralnom normom i izražajnim registrima te s funkcionalnim stilovima, koji omogućavaju komunikaciju na vlastitu nacionalnom jeziku o svim bitnim područjima znanosti, umjetnosti, gospodarstva, državne uprave, javnih službi i ostalih vidova međunarodne civilizacije.

Ježić dodaje kako stoga sve civilizirane države neprestano vode brigu o svojem standardnom jeziku te ocjenjuje da jezik, ako se ne razvija na tim područjima, gubi obilježja standardnosti. Smatra da hrvatski jezik ne će biti standardan ako ga zapustimo u najzahtjevnijim funkcionalnim stilovima, jer, kako je istaknuo, drugačiji jezici ne mogu ni biti službeni u Europskoj uniji, ni u međunarodnoj zajednici.

Ježić ističe kako je jezična praksa nametala potrebu za donošenjem posebnoga zakona o uporabi hrvatskoga jezika pa bi stoga po njegovu mišljenju, trebalo ponovno predložiti da se usvoji zakon o uporabi hrvatskoga jezika. Podsjeća i kako se hrvatski književni jezik razvio na osnovici najstarijega književnog jezika, tzv. „slovinskoga jezika", koja se potom stilizirala na svim trima osnovnim hrvatskim narječjima te dodaje kako je tek u 19. stoljeću izabrana štokavska stilizacija – kao najraširenija među govornicima i u književnosti – za zajedničku svima.

Strukovno nazivlje

Akademik August Kovačec smatra kako Hrvati kao suveren narod trebaju sami odlučivati o položaju svoga jezika pa ističe kako se jezične norme stvaraju i njeguju za potrebe vlastitoga državnoga i nacionalnog prostora, a ne za potrebe naših susjeda, srodnika ili onih koji bi željeli AKovacecgospodariti nama. Kad su jezične norme jednom donesene, važno je, smatra Kovačec, da one uđu u uporabu u škole, u ustanove državne uprave, u strukovne javne ustanove, u medije i da im se u njima osigura dosljedna provedba.

Kovačec ističe kako je u današnjim uvjetima posebno važno voditi računa o sustavnom stvaranju strukovnoga nazivlja koje će ići ukorak s tehničkim i tehnološkim razvojem. Ocjenjuje pak kako je Hrvatska danas jedina slavenska država koja nema zakona o standardnom jeziku i njegovoj uporabi pa ga navedeni politički događaji navode na zaključak kako je sva prilika da će jezičnu politiku u Hrvatskoj od sada voditi klanovi, klike i različite privatne, stranačke i ideološke skupine.

Vjerojatno će to, kako drži, činiti prema gnomskim savjetima diletanata koji ljude na vlasti besplatno savjetuju ne bi li zatim indirektno svaki savjet stostruko naplatili - na štetu hrvatske nacionalne i jezične zajednice. Na kraju svoga teksta akademik Kovačec pita hoće li nam uskoro biti nužna Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika!?

Akademik Radoslav Katičić pak upozorava kako je i sama odluka časopisa „Kolo" da piše o hrvatskom jeziku svojevrstan izraz duboke uznemirenosti koju u širim slojevima javnosti izazivaju težnje, nigdje javno ne i izrečene, a ipak prepoznatljive, da se raznim utjecajima, više ili manje usklađenim i organiziranim, pa i aktualno političkim, taj položaj (hrvatskog jezika o.p. m.k.), potkopa i na kraju poništi.

Uznemirnost nije iracionalna

Katičić smatra kako uznemirenost i nije baš iracionalna jer za nju ima dosta zbiljskih povoda. Ocjenjuje kako takva težnja ima i svoje KatičićKatičić smatra kako uznemirenost i nije baš iracionalna jer za nju ima dosta zbiljskih povoda. Ocjenjuje kako takva težnja ima i svoje međunarodno zaleđe te podsjeća kako to pokazuje i praksa prevodilačkoga ureda Haaškoga sudišta, koji poznaje samo sudske tumače za bosanski/hrvatski/srpski (bhs) jezik. Katičić podsjeća kako su se i u Europskom parlamentu, ali i oko njega mogli čuti među ekspertima za Balkan i javni glasovi da u Europskoj uniji ne valja hrvatski priznati kao poseban jezik. katicicSmatra također kako bi mnogi i iz Beograda rado prostrli svoj utjecaj i prevlast na što širem području, a poseban hrvatski jezik tu bi im samo smetao.međunarodno zaleđe te podsjeća kako to pokazuje i praksa prevodilačkoga ureda Haaškoga sudišta, koji poznaje samo sudske tumače za bosanski/hrvatski/srpski (bhs) jezik. Katičić podsjeća kako su se i u Europskom parlamentu, ali i oko njega mogli čuti među ekspertima za Balkan i javni glasovi da u Europskoj uniji ne valja hrvatski priznati kao poseban jezik. katicicSmatra također kako bi mnogi i iz Beograda rado prostrli svoj utjecaj i prevlast na što širem području, a poseban hrvatski jezik tu bi im samo smetao.

Uznemirenu nesigurnost po Katičićevim riječima hrani iskustvo s velikim i upornim otporom koji vrlo utjecajne domaće snage pružaju konsolidaciji hrvatskoga standardnoga jezika i njegova Ustavom zagarantirana statusa. Te se svojski trude da se ništa od toga ne konsolidira, nego da situacija ostane otvorena za, makar isprva i samo tihu, restauraciju srpskohrvatskoga, što će reći srpskoga kao obvezatnoga i za Hrvate, uz poneki privremeni ustupak, smatra akademik Katičić.

Ističe kako je važno oružje u toj borbi upravo hrvatski pravopis te podsjeća kako je alternativna autorska pravopisna ekipa, koja je poslije Hrvatskoga proljeća radila prihvatljiv pravopis tadašnjoj vlasti, i nakon dolaska slobode (devedesetih godina) te tiskanja "Londonca" u Zagrebu, ostala na svojim pozicijama i nije se pridružila do tad potiskivanom pravopisu i onima koji su na svojim leđima iznijeli svu težini pritiska na hrvatski jezik i pravopis.

Katičić smatra kako su oni zadržali pozicije koje su stekli pri pacifikaciji Hrtvatske i pri tome našli utjecajne potpore. Škola kroatista koja je stekla pozicije pri pacifikaciji Hrvatske poslije sloma Hrvatskoga proljeća pružala je odlučan otpor svakom sređivanju otvorenih pitanja i svakom slobodnijem pristupu standardnojezičnom izričaju, drži Katičić te ističe kako je jaku potporu našla u tom što su uredništva utjecajnih dnevnih listova i elektroničkih medija bila pod kontrolom snaga, koje su htjele da se primjenjuju samo norme te škole.

Tvrdi kako su upravo oni poduzimali sve da obezvrijede rad Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika te se čini, kako navodi, da je promjenom vlasti nakon posljednjih parlamentarnih izbora škola hrvatskih kroatista proizašla iz pacifikacije poslije sloma Hrvatskoga proljeća dobila snažnu političku potporu. Katičić smatra kako se to razabire iz nekih kadrovskih poteza i iz odluke ministra Jovanovića o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Privremeno priznavanje

Navodi i kako se novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić požurio skinuti priopćenja i zapisnike sa sjednica Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove. Hrvatski jezik ugrožen je, smatra Katičić, vrlo djelotvorno ne samo sa strane utjecajnih krugova nego i s pozicija vlasti pa sadašnji položaj hrvatskoga jezika uspoređuje s vremenom kad je na vlasti bio Dragutin grof Khuen Hedervary, koji je hrvatski jezik normirao protiv njegove naravi, protiv njegova duha i protiv nekih bitnih potreba hrvatske jezične zajednice.

Sve ukazuje na to, smatra Katičić, da netko i samo priznavanje hrvatskoga jezika pod njegovim vlastitim imenom smatra privremenim, dok ne dođe vrijeme da se po njegovoj mjeri donese novi Ustav s novom odredbom o jeziku. A u njoj, drži, ne će biti riječi o hrvatskom jeziku...

Valja biti svega toga svjestan i čvrsto držati svoje, poručuje Katičić zaključivši kako će o budućnosti hrvatskoga jezika zadnju riječ, bez obzira na to kako se sve okretalo, imati ipak hrvatska jezična zajednica svojim držanjem. "Posljednja se bitka bije za jezik. Za nas to, nažalost, još nije zastarjelo. Možda je pred nama još jedan narodni preporod", piše akademik Katičić.

Posebno vrijedan prilog u kojem hrvatske jezične problema zahvaća u njihovoj povijesnoj dubini, ali i prostornoj širini objavio je njemački kroatist Leopold Auburger. On vrlo zanimljivo, kao stručnjak sa strane podsjeća na dva temeljna načela razvoja stilizacije hrvatskoga književnog i standardnog jezika, koja, kako ističe, vrijede sve opširnije od Batrtola Kašića tj. od početka svjesnoga razvitka zajedničkoga svehrvatskoga književnog jezika, pa sve do dana današnjega.

Prvo je načelo, ističe Auburger, povijesne međusobne povezanosti hrvatskih književnojezičnih razdoblja i time očuvanje veze s hrvatskom jezičnom i književnom tradicijom. Ta dijakronijska koherentnost, smatra on, stvara komunikacijski prostor koji seže duboko u prošlost, a obuhvaća, među inim, svu hrvatsku crkvenu tradiciju i hrvatsku kršćansku jezičnu kulturu.

Navodi kako je drugo sinkronijsko načelo tronarječnosti štokavski stiliziranoga svehrvatskoga književnog i standardnog jezika. To je načelo, po njegovu mišljenju, sa svoje strane također podložno dijakronijskom načelu povijesne međusobne povezanosti. Uvažavanjem načela tronarječnosti hrvatski štokavski književni i standardni jezik ostaje otvoren prema drugim dvama glavnim tipovima nenovoštokavskih narječja i njihovim književnim jezicima.

Serbokroatistička jezična kretanja

Podsjetivši na Katičićevu tezu kako srpski jezik točno gledano nije štokavski, jer je značajka štokavski odnosni pojam u opreci prema čakavskom i kajkavskom, koje su odrednice SerbokroatizamAuburger bez ustezanja napominje kako snažni razvoj serbokroatističkoga protuhrvatskoga jezičnog kretanja počinje oko 1830.-ih godina te podsjeća kako se izvori te, kako je on naziva, jezserbokroatističke protukulturne struje nalaze u velikosrpskom hegemonističkom ekspanzionizmu i to kao vlastita srpska ideologija, ali i kao svojedobna točka austrougarske politike u Jugoistočnoj Europi, dok je u 20. stoljeću to bila državnopolitička ideologija srpskomonarhističke Jugoslavije, a od 1945. unitaristička politika komunističke vladavine titoističke Jugoslavije.svehrvatskoga književnog i standardnog jezika kao tronarječnog, Auburger podsjeća kako takav lektalni sustav nemaju ni srpski na slovenski jezik.

Auburger bez ustezanja napominje kako snažni razvoj serbokroatističkoga protuhrvatskoga jezičnog kretanja počinje oko 1830.-ih godina te podsjeća kako se izvori te, kako je on naziva, jezserbokroatističke protukulturne struje nalaze u velikosrpskom hegemonističkom ekspanzionizmu i to kao vlastita srpska ideologija, ali i kao svojedobna točka austrougarske politike u Jugoistočnoj Europi, dok je u 20. stoljeću to bila državnopolitička ideologija srpskomonarhističke Jugoslavije, a od 1945. unitaristička politika komunističke vladavine titoističke Jugoslavije.

Nakon 1990. činilo se, smatra on, kako su ti izvori presušili, no iza 2000., ističe Auburger, ponovno ti izvori izbijaju na površinu u čisto serbokroatsitički unitarizam, ali i kao tzv. b/h/s-unitarizam, koji se, po Auburgerovim riječima, promiče djelomično i geopolitičkim planovima EU, a s ciljem krojenja područja tzv. „Zapadnog Balkana", odnosno „Jugosfere" s Hrvatskom kao podređenom pokrajinom u njome.

Tvrdi kako je ta serbokroatistička protukultura imala i do danas ima među političarima, filolozima, književnicima, publicistima i drugim pojedincima u Hrvatskoj – uz nehrvatske, posebice srpske pristaše, također odnarođene hrvatske privrženike čiji je određeni dio jezičnopolitičkih pogleda dosta utjecajan.

Auburger u svom iscrpnom tekstu predlaže normiranje niz do sad potiskivanih rješenja, koja u sklopu njegove krotaističke teorije najbolje odgovaraju hrvatskom jeziku. Bez obzira na na znanstvenu utemeljenost i dobronamjerne prijedloge teško je očekivati u sadašnjem političkom okruženju primjenu Auburgerovih rješenja.

Potvrda postojanja i trajanja

Ugledni ruski kroatist i slavist Artur Bagdasarov smatra kako bi etnolingvokuktura morala biti što više odvojena od kuloara i dnevne politike, skupnih ili osobnih interesa, opterećenosti i emocija. Ona bi se, ističe Bagdasarov, trebala razvijati samostalno kao jedan od odsječaka bogate hrvatske kulturne baštine.

Podsjeća kako se Hrvatska diči bogatom i raznolikom duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom baštinom te tvrdi kako je nedvojbeno da ljudi uvijek cijene, štuju i vole ponajprije svoje. "Tako je i s jezikom. Hrvatski jezik jest i bit će na prvome mjestu sadašnjim i budućim naraštajima, koji će ga znati braniti od svih nasilja što mu prijete sada i u budućnosti, jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i trajanja", smatra Bagdasarov.

U tematu su objavljeni i tekstovi jezikoslovca Maria Grčevića, koji u svom radu pak raščlanjuje društvenojezični položaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj u svjetlu institucionalne jezične politike u Republici Hrvatskoj, a akademik Ranko Matasović pak piše o četiri crna scenarija o budućnosti hrvatskoga jezika i razlozima zašto oni nisu vjerojatni, dok Tihomil Maštrović podsjeća na međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, a Andrea Sapunar Knežević te Marijana Togonal pišu o svom istraživanju položaja hrvatskoga jezika u medijima.

Uznemirenost

Časopis „Kolo" je u prilogu posebno objavio i dokumente hrvatskih ustanova zabrinutih za položaj hrvatskoga jezika: Promemoriju Matice BagdasarovUgledni ruski kroatist i slavist Artur Bagdasarov smatra kako bi etnolingvokuktura morala biti što više odvojena od kuloara i dnevne politike, skupnih ili osobnih interesa, opterećenosti i emocija. Ona bi se, ističe Bagdasarov, trebala razvijati samostalno kao jedan od odsječaka bogate hrvatske kulturne baštine. Podsjeća kako se Hrvatska diči bogatom i raznolikom duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom baštinom te tvrdi kako je nedvojbeno da ljudi uvijek cijene, štuju i vole ponajprije svoje.hrvatske o hrvatskom jeziku (1995.), Izjavu HAZU o položaju hrvatskoga jezika (2005.), Dokumnet HAZU o povijesti i ustroju hrvatskoga jezika (2007.), Izjavu HAZU o srbijanskim presezanjima prema hrvatskoj književnoj baštini (2011.), Izjavu Razreda za filološke znanosti HAZU u povodu odluke o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika (2012.), Zaključke Društva hrvatskih književnika o hrvatskom standardnom jeziku (2012.) i Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (Hrvatski minlaburisti – Stranka rada, 2012.)

Uznemirenost hrvatskih kulturnih ustanova i uglednih jezikoslovaca samo je posljedak politike dičnoga ministra, koji se u vrijeme toliko isticana dijaloga ravna čudnovatim totalitarnim metodama nametanja vlastitih pogleda na hrvatsku kulturnu stvarnost, kojima nedvojbeno razara hrvatski nacionalni i kulturni identitet, što svjedoči i nedavno nametanje, bez dijaloga i javne raspre kontroverznoga spolnog odgoja u hrvatske škole, čime se djecu, u namjanju ruku dovodi u konfuzan položaj.

Slično bi se moglo dogoditi i s hrvatskim jezikom koji bi, kao rezultat takve politike mogao postati samo izolirani hibrid bivšega srbokrokatizma. Zato je i razumljiva uznemirenost pa i zabrinutost hrvatskih uglednika za sudbinu, ne samo jezika nego i cjelokupna hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta.

Pred nama je očito dugotrajna i nepoštedna borba za očuvanje vlastitoga jezika, ali i jezika na kojem je ispisana bogata kultura i književnost. Možebitni poraz u toj političkoj borbi doveo bi u pitanje hrvatski kulturni i nacionalni identitet, a time i opstanak jednoga od starih kulturnih i od srednjega vijeka u kontinuitetu državno organiziranih naroda. Zato vrlo ozbiljno treba shvatiti zabrinutost pojedinih jezikoslovaca, ali i hrvatskih nacionalnih ustanova.

Mate Kovačević

Sub, 24-08-2019, 06:17:20

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.