Odnos prema Hrvatima na području muslimansko-hrvatske Federacije, u kojoj je muslimanska sastavnica vlasti već odavno prerasla u apsolutnu nadmoć, sve više potvrđuje kako Hrvati ovaj islamski entitet, uz najveće napore, ne mogu doživljavati kao okvir svoje državnosti. U svim važnijim ustanovama, kao malobrojniji, sustavno su preglasavani, a kad je riječ o političkom životu, ono malo njihovih zastupnika, služi poput ljiljana na nekadašnjoj muslimanskoj zastavi tek kao katolički dekor za pokazivanje zapadnom svijetu. Osim što su izgubili pravo na demokratski izbor vlastitoga predsjednika, Federacija im je, umjesto da osigura kao i muslimanima, uskratila pravo na javnu uporabu hrvatskoga jezika. Premda su HVO i Armija BiH jednakopravne i zakonski legitmne oružane snage, u dodjeli mirovina, pripadnici muslimanskih postrojba imaju primat i u povlaštenijem su položaju, a mirovinske naknade primaju iz proračuna koji uglavnom pune Hrvati. Nu ta se diskriminacija ne očituje samo u političkom području života, jer su hercegbosanski Hrvati, kao što se to moglo vidjeti nakon nedavnih pobjeda hrvatske nogometne vrste na Europskom prvenstvu, u bosanskim gradovima čak i životno ugroženi od svojih muslimanskih susjeda.(M.Kovačević)

 

 

Snažno uzdrmani temelji makedonske državnosti, nakon pristigle odbijenice iz NATO saveza, prijeteći upozoravaju na stvaranje nove arhitekture Balkana. Mogućnost raspada te države osjetila se i na Kosovu pa neki američki analitičari, poput bivšega diplomata Jamesa Hoopera tvrde kako je Kosovo već podijeljeno. Suradnik washingtonskoga časopisa “The Politico”, Ryan Grim napominje kako bi u slučaju predsjedničke pobjede Baracka Obame snažniji pritisak Rusije, Srbije i Kine prisilio američku administraciju na davanje autonomije Srbima, što bi praktično, kako kaže, značilo podjelu Kosova. Sličan se nepomirljiv duh nadvio i nad umjetno stvorenom Bosnom i Hercegovinom, a posebno ga podgrijavaju muslimanski političari u entitetu kojeg zajednički dijele s hercegbosanskim Hrvatima. Najprije je muslimanski član predsjedništva BiH, Haris Silajdžić, uzburkao duhove najavom ukidanja hrvatskoga i srpskog jezika, što je bio prvi politički čin u široj akciji nijekanja, a potom i čišćenja Hrvata i Srba iz BiH.(M. Kovačević)

 

 

Nevjerojatno je koliko jeka vlastitih riječi i tvrdnja, koje se kao bumerang vraćaju prvotnom govorniku, može ogorčiti ili pak ozlojediti tvorničare lažnih poruka koje su im inače u međuvremenu omogućile toliku količinu političke moći, da mogu raspolagati čak i životima svojih podanika. Kao najbolji primjer tog iskustva potvrđen je nedavno na velebnom skupu Srpskoga narodnog vijeća u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Tamo je višegodišnje lažne izjave hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića i njegova društva, o tom kako je navodno predsjednik Tuđman politikom svođenja Srba na minimalni postotak počinio etničko čišćenje samo opetovao premijer Republike Srpske Milorad Dodik i gotovo neočekivano izazvao lavinu reakcija političke i medijske nomenklature, koja inače već godinama Hrvate po svijetu promovira kao najkrvoločnije zločince.(M.Kovačević)

 

 

U obliku potpore Mesićevim stajalištima o navodno tisućgodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine, kojima se inače iz perspektive muslimanskoga unitarizma ne niječe samo opstojnost Hrvata i Srba nego i međunarodni sporazumi, po kojima su najprije uspostavljene Muslimansko-hrvatska federacija, a potom u Daytonu i Republika Srpska kao sastavnice nove države, stigla je ovih dana i odluka Ustavnoga suda BiH, koji je odbacio zahtjev Kluba hrvatskih izaslanika za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, a zbog povrede Ustavom zajamčenih prava u Zakonu o javnom RTV servisu. Tako se i Ustavni sud, nakon što su muslimani brojčanom većinom i preglasavanjem poništili hrvatsku konstitutivnost u Federaciji, upregnuo u muslimanske hegemonističke vode, što će dodatno frustrirati ionako obespravljene Hrvate.(M.Kovačević)

 

 

Mnogi se ljudi danas u Hrvatskoj, s pravom pitaju, je li javno promicanje te obilježavanje rođendana bivšega jugoslavenskog komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, inače jednoga od najvećih masovnih ubojica u povijesti čovječanstva, zapravo jedinstven slučaj u suvremenom svijetu, da civilizirano uređena zajednica, ne samo tolerira nego se kroz svoje medije na svojevrstan način i pridružuje organizatorima štovanja kulta spomenutoga ubojice i njegovih zlodjela? Razboritiji promatrač sa strane, vjerojatno bi ocijenio kako se radi o svojevrsnom kontinuitetu Brozove vlasti, koja je prespavala nacionalne i demokratske pokrete tijekom devedesetih godina, kad je uglavnom i srušen svjetski komunistički sustav. U hrvatskom pak slučaju paradoks je još i veći, jer je Brozova jugoslavenska komunistička vojska 1945. godine okupirala hrvatsku državu i tako je držala sve do prvih demokratskih izbora 1990., kad je izgubila vlast te zbog tog započela novu agresiju na Hrvatsku.(M.Kovačević)

 

 

Kako bi valjda prikrili dugoročnu strategiju u nastupanju prema Zapadu, o kojoj je govorio i Richard Hollbroke, bijela ili bosanska Al'Qaida trenutačno je promijenila taktiku, pa se, kako bi osigurala sigurno zaleđe, usredotočila na različite tehnike rata protiv hercegbosanskih Hrvata. Cilj joj nije samo potisnuti Hrvate iz područja današnje Federacije, nego kao svojevrsna informatička mreža, u ratu za povijest i kulturno naslijeđe, iz kolektivnoga pamćenja vlastite vjerske skupine potisnuti sjećanje na kršćansko podrijetlo. S obzirom na integraciju, stvaranje vlastite nacije i kulturološku razlikovnost, spomenuti bi postupci mogli imati opravdanje tek kad se ne bi odnosili i na gotovo potpuno nijekanje hrvatskoga naroda i njegove povijesti u toj zemlji.(M. Kovačević)

 

 

Kako bi se osvetile Sjedinjenim Državama zbog pozivnice Hrvatskoj u NATO, čime je razbijen plan o stvaranju nove balkanske geopolitičke cjeline, britanski su stratezi iskoristili srbijanske parlamentarne izbore i obljetnice hrvatskih velikana - predsjednika Franje Tuđmana i Gojka Šuška - da povedu još jednu kampanju protiv hrvatske državne neovisnosti. U tom obavještajno-medijskom udaru, osim spomenute dvojice hrvatskih državotvoraca cilja se na svaku ideju hrvatske državnosti te na Katolički Crkvu kao dominantnu značajku hrvatskoga identiteta. Da bi se ozloglasilo ideju državnosti uporabljene su već prokušane komunističke tehnike zastrašivanja, a ljudi koji su se borili protiv monarhofašističkoga ili jugokomunističkoga režima, proglašeni su zločincima isključivo zato da se prekrije proračunati i sustavni genocid što ga je srbokomunistička vojska, na čelu s Josipom Brozom, počinila nad hrvatskim narodom. (M. Kovačević)

 

 

Izostanak hrvatskoga otpora sve snažnijoj fundamentalističkoj politici tamošnje će Hrvate pretvoriti u pasivne promatrače vlastite sudbine, koja bi nakon masovnih iseljavanja, ostatak tamošnjih katolika zatvorila u svojevrsne rezervate, koje bi muslimanske vlasti mogle pokazivati znatiželjnim putničarima kao preživjele domorodce. Okretanje političkih glava u Zagrebu od problema vlastitoga naroda u susjednoj državi ne će ubrzati hod Republike Hrvatske prema Europskoj uniji nego bi ga zbog snažne bruxelleske potpore Srbije moglo sve znatnije usporavati. U krilatici „Hercegovina radi Bosna se gradi“ možda je najbolje oslikan današnji položaj Hrvata u toj državi. Naime u pozadini te slike ne skriva se samo ogorčenje zbog nezavidna položaja i pljačke hrvatskog novca, nego ta količina nejednakopravnosti zacijelo je i suvremeni odraz povijesnoga stanja katoličkih Hrvata nakon što su im zemlju potkraj srednjega vijeka zauzeli Osmanlije i držali ih u svojevrsnom ropstvu punih četiri stotine godina.( M. Kovačević)