Nedavne procjene političara iz EU, kao i muslimanskih političkih vođa u BiH, kako kosovska neovisnost ne će utjecati na političke procese u Bosni i Hercegovini otkrivaju tek pozadinu moći i rasuđivanja političkih elita. Iza istovjetnosti pogrješnih prosudaba stoje uglavnom nerealne političke koncepcije, koje se u istinskom demokratskom sustavu nikad ne bi mogle ni pojaviti. Zadivljeno svojom ucjenjivačkom pozicijom, birokratsko vodstvo EU, doista je planom o uspostavi Zapadnoga Balkana, povjerovalo kako će gospodarskim mrvicama bez ikakva otpora napraviti povijesno, kulturno i državno-pravno nasilje nad skupinom povijesnih naroda jugoistočne Europe. Kosovo im je srušilo tu slagalicu pa će se do stvaranja nove "paradigme" bez ustezanja sad ulizivati službenoj Srbiji. Slično je i s muslimanskim političkim vodstvom, koje također zamišlja, kako će zemlji koju dijeli s Hrvatima i Srbima urediti na unitarističkim načelima, pa ubrzo kao najmnogoljudniji tamošnji narod vlastitu političku volju nametati drugim dvama narodima. Upravo je kriva prosudba, o događajima koji su nastupili nakon kosovske državnosti, razbjesnila muslimansko vodstvo do te mjere, da je im je čak i visoki međunarodni predstavnik Miroslav Lajček postao persona non grata.

 

 

Povlačenje odluke Haaškoga suda o puštanju na slobodu skupine hercegbosanskih Hrvata, među kojima je i general Slobodan Praljak, samo dan nakon prvotne odluke suda, kojom su zbog nedostatka dokaza zatočenici gotovo postali slobodni ljudi, objavljivanje tzv. pročišćene optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka po kojoj praktično svaki hrvatski čovjek zbog potpore oslobođenju svoje zemlje od velikosrpske okupacije može odgovarati pred Haaškim sudom te gotovo službena blokada pregovora u pristupanju Europskoj uniji pokazuje kako je ulazak u EU ponajprije političko pitanje kao i možebitno zatočenje na Haaškome sudu. Što su razlozi takve drakonske kazne Hrvatskoj, koja je na kraju zbog pritisaka iz Bruxellesa i montiranih procesa hrvatskim braniteljima, čak i vlastito pravosuđe pretvorila u putujući cirkus od Splita preko Rijeke do Zagreba, na kojem se kao klauni pod zaštitom države pojavljuju lažni svjedoci, koji su još do jučer u rukama držali puške i bombe kojima su razarali, pljačkali i ubijali po Hrvatskoj? Može li pak Hrvatska kao suverena država, kako bi zaštitila vlastite probitke odgovoriti na ovakva poniženja, koja gotovo svaki dan pristižu iz Bruxellesa? Kao i svaka druga država, pod uvjetom da nacionalna politika, osim puta u Bruxelles, doista ima vlastitu alternativu, Zagreb bi s lakoćom mogao odmahnuti na europske ultimatume.

 

 

Povlačenje odluke Haaškoga suda o puštanju na slobodu skupine hercegbosanskih Hrvata, među kojima je i general Slobodan Praljak, samo dan nakon prvotne odluke suda, kojom su zbog nedostatka dokaza zatočenici gotovo postali slobodni ljudi, objavljivanje tzv. pročišćene optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka po kojoj praktično svaki hrvatski čovjek zbog potpore oslobođenju svoje zemlje od velikosrpske okupacije može odgovarati pred Haaškim sudom te gotovo službena blokada pregovora u pristupanju Europskoj uniji pokazuje kako je ulazak u EU ponajprije političko pitanje kao i možebitno zatočenje na Haaškome sudu. Što su razlozi takve drakonske kazne Hrvatskoj, koja je na kraju zbog pritisaka iz Bruxellesa i montiranih procesa hrvatskim braniteljima, čak i vlastito pravosuđe pretvorila u putujući cirkus od Splita preko Rijeke do Zagreba, na kojem se kao klauni pod zaštitom države pojavljuju lažni svjedoci, koji su još do jučer u rukama držali puške i bombe kojima su razarali, pljačkali i ubijali po Hrvatskoj? Može li pak Hrvatska kao suverena država, kako bi zaštitila vlastite probitke odgovoriti na ovakva poniženja, koja gotovo svaki dan pristižu iz Bruxellesa?

 

 

Na međunarodnoj pozornici igre oko priznanja kosovske državnosti na kraju su pokazale tko doista koliko vrijedi u međunarodnoj politici. Odluka zemalja Europske unije da slijede američku potporu kosovskim Albancima raskrinkala je i svu bijedu hrvatske političke elite, koja se nakon izbora 2000. godine priklonila tihom londonskom planu u obnovi Jugoslavije. Na domaćoj razini ta se politika pod nazivom detuđmanizacije provodila u rastrojavanju pobjedničke Hrvatske vojske, sudskoj gonidbi i izručivanju Haaškom sudu zaslužnih branitelja, likvidaciji sigurnosnoga sustava, labavljenju graničnoga režima prema Srbiji, demonizaciji hercegbosanskih Hrvata, različitim poticajima u novoj kolonizaciji Srba na područja, koja su sami opustošili prije bijega u Srbiju. Svoj pak vrhunac takva je politika doživjela nedavno kad su Zoran Milanović (SDP), Vesna Pusić (HNS) i Damir Kajin (IDS) vabeći Srbe u svoj tabor ponudili dvostruko pravo glasa srpskoj manjini. U kojem je obliku mogla završiti takva politika, hrvatskoj eliti ovih je dana pojasnio predsjednik srpskih radikala Tomislav Nikolić, poručivši ucjenjivački Hrvatskoj, kako u slučaju priznanja Kosova, Srbija više ne će poštovati hrvatske međunarodno priznate državne granice. Naseljeni Srbi u još nedovoljno izgrađene kuće i stanove, na što se u Vijeću sigurnosti požalio i srbijanski predsjednik Boris Tadić, ne će se vise zadovoljiti autonomijom, nego će, kako je naveo Tadić, tražiti svoju državu.

 

 

Stvaranje neovisne države Kosova i njezino međunarodno priznanje, nije, kako to Srbi vole reći, čupanje duše iz nacionalnoga tkiva srpske države, već je ponajprije, zbog priznanja jedne pokrajine događaj podijelio članice Vijeća sigurnosti UN-a, a saveznu administraciju Europske unije, koja je očito odbila surađivati sa Sjedinjenim Državama, prisilio na preporuku svojim članicama da same odaberu hoće li se pridružiti tom američkom pothvatu. Kosovski mit, inače bez znatnijega povijesnog utemeljenja, sustavnije je stvaran tijekom prvih Balkanskih ratova, kad je Srbija zaposjela područja s kojih su se morali povlačiti dotrajali Osmanlije. Na tom megalomanskom mitu, koji su i neki Hrvati stvarali i širili zajedno sa Srbima, ponikla je prva jugoslavenska država, a druga se njime jednako tako hranila. Stvarni kraj kosovskoga mita označava i poraz jedne zločinačke ideje, koja se osamdesetak godina pod imenom Jugoslavije održavala uglavnom na krvi naroda podređenih različitim beogradskim režimima. U taj lažni mit, naravno, ne spadaju srpske vjerske i kulturne svetinje, koje voljom međunarodnih čimbenika i većine kosovskoga pučanstva zasad ostaju izvan djelokruga srpske države.

 

 

Možebitno popuštanje Sloveniji, oko nastojanja da na račun našega mora proširi svoj državni teritorij, ne će riješiti toliko žuđenu želju domaće političke elite, da se dodvori bruxelleskoj administraciji i napokon mirno uđe u Europsku uniju. Čak i malu naznaku hrvatskoga popuštanja slovenskim pretenzijama, ovih su dana iskoristili talijanski dužnosnici na čelu s predsjednikom države Giorgiom Napolitanom. U namjeri da se što prije dočepaju hrvatskoga teritorija oni optužuju Hrvate da su u godinama poslije Drugoga svjetskog rata počinili etničko čišćenje talijanskoga stanovništva, te da je taj progon nametnuo "osvajač koji nije priznavao suživot s talijanskom komponentom", nametnuvši "jedan sramotan i za Italiju ponižavajući mirovni sporazum". Osim toga na pozivnici za otvaranjem neke riječke ulice u Milanu, upućenoj aktualnom riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu, stoji kako je stoljećima riječko stanovništvo bilo većinom talijansko te da je to prekinuto s Prvim svjetskim ratom. Tek je, kako se navodi, bio potreban pothvat D`Annunzija i njegovih legionara 1918. da bi "glavni grad Kvarnera" mogao biti pripojen Kraljevini Italiji. Nevolja je hrvatske politike u ovom slučaju višestruka i ona podsjeća na kilave odnose političke elite sa srpskom manjinom. Kao što se ni jedan Pupovčev specijalac, unatoč sudjelovanju u dvije koalicijske vlade još nije usprotivio velikosrpskoj politici, koja i dalje financira tzv. vladu "rsk" u izbjeglištvu, isto će tako biti teško iscijediti osudu talijanske politike iz usta predstavnika talijanske manjine, koja također participira u Hrvatskoj vladi.

 

 

Američki plan za proglašenjem kosovske neovisnosti pokazuje kako osim Velike Britanije, EU i Rusije, i Sjedinjene Države na balkanskom području imaju svoje posebne interese. Zbog straha od srbijanske reakcije, na što je upozorio i nedavno izabrani srbijanski predsjednik Boris Tadić, sve zemlje u okruženju, uključivši i Vladu Republike Hrvatske pa čak i donedavno vrlo glasnu Sloveniju suzdržano gledaju na američke planove. Europska unija, koja se zbog vlastitoga plana o integraciji zapadnobalkanskih zemalja suzdržavala oko mogućnosti priznanja nove albanske države, tek je nakon konzultacija s Washingtonom, nevoljko pristala uz američko stajalište. Neke pak njezine članice, kao glasnogovornice britanskih političkih interesa, kao i zemlje koje, unatoč proklamiranu europskom zajedništvu, nisu uspjele riješiti pitanja svojih etničkih skupina i dalje stoje u protimbi američkim nastojanjima oko Kosova.

 

 

Na balkanskoj burzi trenutno najbolje stoje ruski plin i nafta, a u Bruxellesu sve više skaču vrijednosti srbijanskih državnih dionica. Sličnu bi pomutnju na lokalnim burzama ubrzo mogao izazvati i slijedeći korak u provedbi ruske strategije, odnosno u trenutku kad se Republika Srpska odluči sklopiti sličan ugovor s Gaspromom oko distribucije plina okolnim državnim i poludržavnim entitetima. Ovdje naravno valja razlikovati aktualni ruski gospodarski prodor na Balkan od onog što su ga pod idejom komunističkoga bratstva pokušali provesti sovjetski tenkovi poslije Drugoga svjetskog rata. No srpsko otvaranje vrata ruskom crnom zlatu u BiH ne će samo ojačati međunarodnu poziciju Republike Srpske, nego bi moglo podignuti krila i u njezinu susjedstvu, Pupovčevoj pravoslavnoj manjini s druge strane Une. Okružen širokim zahvatom krila Republike Srpske, koja se u pozadini temeljito oslanja na matičnu državu preko Drine, sad još ojačanu ruskim plinskim postrojenjem, muslimanski entitet u BiH mogao bi brzo dobiti dopusnicu da se kao svojevrsna europska Muslimanija izdvoji iz sastava zajedničke države sa Srbima. No, problem bi mogao nastati tek zbog možebitnoga otpora nekih zapadnjačkih zemalja stvaranju još jedne islamističke državice u srcu Europe.