Bizantinska posla

Konačno smo ipak doznali pravu istinu: Tadićev posjet bio je službeni-državnički i sve izrečeno tijekom tog posjeta ujedno je i službeni stav države Srbije! Boris Tadić je nakon žaljenja na Ovčari rekao da će učiniti sve da svatko tko je kriv ne prođe nekažnjen, ali i da onaj tko je nevin ne bude osuđen; dakle, i svi krivci koji su do danas ostali nepoznati. Jer, kaže on: «Svaka pravda mora biti zadovoljena. Mi moramo istinom osvijetliti 90-e godine. Ne postoji nijedan razlog ili politička volja koja sprječava da se otkrije istina». Iole razuman čovjek ove riječi shvaća kako namjerno prešućena istina mora izići na vidjelo i kako lice pravde moraju 'ugledati' i svi oni koji se do danas kriju ili ih štiti 'nečija politička volja'.

A nije teško ni nabrojiti imena takvih zločinaca koje upravo i štiti majka-politika. Navest ću samo neka od imena neuhvatljivih zločinačkih 'kapitalaca': Mladić, Hadžić, Kadijević, Jurjević, Adžić, Panić, tzv. kapetan Dragan, pa i Savo Štrbac ratni sekretar 'SAO Krajine' u vrijeme zločina u Škabrnji. Donio je Tadić i dio (doduše, bezvrijednih, nap. a.) dokumenata, njih 25, o vukovarskoj bolnici ali će se, kaže on, nastaviti temeljita potraga za svim ostalim dokumentima koji bi mogli odgonetnuti sudbinu nestalih. Od svega donesenog, kaže dr. Vesna Bosanac, tek pet dokumenata ima nekakvu marginalnu, identifikacijsku vrijednost a upravo bizarno je to da se neki bolnički papiri odnose na pacijente vukovarske bolnice iz 1988. godine.

Dokumentarac Višnje Starešine

Gledajući izvrstan dokumentarni film Višnje Starešine, 'Zaustavljeni glas' o mučki likvidiranim novinarima radija Vukovar, Siniši Glavaševiću i Branimiru Polovini, čovjek se mora zapitati je li to Boris Tadić vuče za nos našeg iskusnog profesora kaznenog prava, Ivu Josipovića. Naime, sve dokumente iz bolnice uzeo je 'izvršni egzekutor' s Ovčare, JNA-major Veselin Šljivančanin, odnio ih u Beograd kako bi se strašnom zločinu (ali, i mjestu zločina!) zameo svaki trag. Da nije tragično bilo bi komično, tim više jer je ratni direktor bolnice 'Svetog Save' pa zatim ratni gradonačelnik Vukovara bio upravo Vojislav Stanimirović - 'abolirani ratni zločinac'!

Nije trebalo odveć čekati da bi se uvjerili u 'bizantinsku' vjerodostojnost Tadićevih lijepih riječi; demanti je veoma brzo stigao, upravo iz Beograda, i to od visokog političkog dužnosnika-ministra policije.

«Nemam ništa protiv da se procesuiraju oni koji su činili ratne zločine, ali ako idemo prema stavljanju točke na ono što je bilo u prošlosti, prema nekom pomirenju, ne znam čemu sve to vodi. Ne vodi u tom smjeru, to vodi otvaranju nekih novih pitanja, otvaranju recipročnih slučajeva s naše strane i onda ćemo se svi vrtjeti u krug» .

Tim riječima Ivica Dačić, ministar policije Srbije, komentirao je dugo godina čekanu najavu da će DORH napokon u Beograd uputiti optužnicu u kojoj se za organiziranje logora u Begejcima (i ostalim, brojnim tabu-mjestima diljem Srbije, nap. a.) gdje su 1991. odvođeni hrvatski branitelji (ali i mnoštvo civila, sveukupno ca. 7.000 logoraša). U njoj se optužuje vrh JNA i posebno general Aleksandar Vasiljević, u to vrijeme prvi čovjek KOS-a, vojne kontraobavještajne službe - što lako može biti glavni problem.

Eto, tako to ide kod naših istočnih susjeda željnih pomirbe.

Tadić drumom, Dačić šumom

Boris Tadić je pun političke volje za procesuiranjem a Ivica Đačić se nećka, on se i dalje vrti u krug nastojeći zaboravom i lažima prikriti pravu istinu.

Sjetimo se samo medijske i političke galame oko zatvora u Lori u kojem su zaglavila tek dva ortodoksna četnika, Knežević i Bulović. Sudski proces je uz veliku medijsku pompu trajao godinama a svjedočili su čak i ratni zločinci dovedeni iz Srbije. 'Krivci' su primjerno osuđeni ili su neki od osuđenih još uvijek u bijegu. 'Recipročno' tome, vukovarski logoraši srpskih kazamata-konclogora ne smiju ni 'primirisati', primjerice u Stajićevo, a i nemaju što tamo vidjeti jer je ta stočna farma do temelja srušena a stajske cigle iskorištene za izgradnju nedaleke, novoizgrađene pravoslavne bogomolje.

Odavno je sve poznato

Komisija UN-a objavila je još 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe; bilo je čak i 'privatnih logora' u kojima su zatočenici bili u funkciji pravih robova!

Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to zatočenika oba spola, perverzno, a o svemu tome postoje brojni zapisi i danas živućih svjedoka. Najmlađa silovana djevojčica je imala samo pet (5) godina, a najstarija je bila osamdesetogodišnja (80) baka. Pri ulasku u logore, zatočenici su vezani plastičnom trakom ili žicom, premlaćivani su do besvijesti palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom 'špaliru' policajaca, vojnika i civila.

Prema navodima Komisije UN-a, od navedenog broja približno je 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisija postojanje tih logora smatra potvrđenim, a približno 180 logora je prijavljeno od strane ne-neutralnih izvora, te ih komisija vodi pod oznakom 'nepotvrđeno'. Srbija to ni danas ne priznaje a bez toga je i pomirenje nemoguće i apsurdno!

Eto, to je ono čega se boji srbijanski ministar policije Ivica Đakić, ali, kako doći do 'pomirbe u regionu' ako srpska strana i danas, eksplicite negira postojanje tih konclogora na području Srbije. Kako privesti ratne zločince licu pravde bez optužnice jer ni optužnice ne zastarijevaju jednako kao što ne zastarijevaju ni ratni zločini!?

Stoga bi bilo jako dobro da hrvatska strana delegira u Srbiju predane borce za 'Suočavanje s prošlošću-Documenta', Vesnu Teršelič i Zorana Pusića kako bi putem REKOM-propagirane 'tranzicijske pravde' došli do popisa imena barem zapovjednika tih logora. To njima i ne bi bio veliki problem obzirom da su prisutni više u Beogradu nego u Zagrebu a tim plemenitim činom bi itekako pomogli Tadićevoj 'opštoj pomirbi u regionu'.

Povratak u Škabrnju

Škabrnja, simbol stradanja u Domovinskom ratu i stvaranja hrvatske države, danas živi novim životom, ali i dalje pod teškim teretom rata. Škabrnjani su tugu za poginulima ovaj put pokazali i postavljanjem 86 crnih vreća u kakvima su dopremane žrtve u zadarsku bolnicu uza zid crkve Blažene Djevice Marije, a na svakoj vreći je bilo ispisano i ime poginulog. Blaženka Tadić, dopredsjednica udruge 'Žene u Domovinskom ratu' ističe: «Isto tako znaju se imena i prezimena onih koji su počinili taj zločin a do danas osim 'bolničarke' Zorane Banić nitko nije odgovarao niti je kažnjen», a Marko Miljanić, ratni zapovjednik Škabrnjskog bataljuna kaže:

«Dosta nam je cmizdrenja svake godine ponovno, jednom zauvijek recite istinu ovom narodu zašto nitko nije odgovarao za ovaj zločin. Gospodo, u moje ime ne može nitko opraštati, u ime mog oca koji je ovdje zaklan bodljikavom žicom, u ime moga brata, mojih vojnika i svih žrtava, ne može se opraštati. Ako ćemo opraštati, neka dođu oni koji su to učinili, neka kleknu!» Tek onda možemo razgovarati o pomirenju jer sve ovo dosad je čisto licemjerje!

Samo u tom malom selu zadarskog zaleđa pobijeno je više nedužnih ljudi, Hrvata, nego građana srpske nacionalnosti u Paulin Dvoru, Lori, Gospiću, Gruborima i Pakracu, zajedno.

Damir Kalafatić