Tužiteljstvo i 'protupravno granatiranje'

Dok su domaći Srbi na području takozvane Krajine ne samo protjerali 'komšije' Hrvate - 'Krajinu' (č)etnički temeljito očistili - oni su i hrvatske bogomolje sravnili sa zemljom smatrajući da se Hrvati nikad više neće vratiti. Simbol toga zločinačkog pothvata bilo je do temelja spaljeno selo Kijevo i crkva svetog Mihovila, najprije raketirana iz zrakoplova a nakon toga još i minirana do temelja. Od prelijepe crkve ostao je tek kamen na kamenu. Za razliku od domaćih Srba, nakon 'Oluje' hrvatski je vojnik s puškom u ruci čuvao pravoslavnu crkvu u Kninu u blizini koje je stajala spaljena katolička crkva svetog Ante; razorena u vrijeme kad u Kninu nije bilo nikakvih ratnih djelovanja. Slušajući jučer notorne besmislice izrečene od haaških tužitelja čovjek bi mogao zaključiti kako u takozvanom Južnom sektoru uopće nije ni bilo Srpske vojske Krajine (SVK); kao da su u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu itd. boravili tek nedužni srpski civili, žene, 'starčad i nejač. Stvar je ipak nešto drugačija.... Pođimo redom:

Odmah nakon 'prvomajskog Bljeska', 2.svibnja 1995., protupravno ali i veoma selektivno raketiran je sam centar Zagreba u znak osvete pobunjenih Srba za vojni poraz u akciji 'Bljesak'. To je pred televizijskim kamerama otvoreno priznao upravo tadašnji njihov vođa Milan Martić. U napadu VBR-ima tipa 'Orkan' koji je ponovljen i sutradan, 3. svibnja 1995., poginulo je šestero ljudi, 39 je teško, a 136 lakše ranjeno. Usporedimo: Po haaškim tužiteljima, 'protupravnim' granatiranjem Knina stradao je jedan-jedini čovjek, ali, čak ni to nije dokazano. Idemo dalje: Svi smo mogli dobro vidjeti, doduše na TV-Pale, provokativnu demonstraciju srpsko-krajinske oružane sile za Vidovdan, 28. lipnja 1995.g. na poligonu okupiranog Slunja ali i čuti prijeteći govor JNA-generala Mile Mrkšića kako 'nijedna ustaška noga neće stupiti na tlo svete srpske zemlje-Krajine'.

Vojnoj paradi bilo je nazočno oko 15.000 žestoko nabrijanih Krajišnika, među kojima je bio i zločinac Milan Martić koji je istaknuo da je 'prikazan samo dio ratne tehnike koji osigurava opstanak srpskog naroda (u srpskoj Krajini, nap.a.) na ovim prostorima'. U izvještaju TV-Pale dalje stajalo je i ovo: 'Oduševljenje nazočnih izazvali su tenkisti, artiljerci, najmoderniji raketni sustavi (VBR-Krajina) te bombarderi ratnoga zrakoplovstva, a posebna atrakcija bile su padobranske jedinice'. Nakon završetka vojne parade JNA-general Mile Mrkšić je izjavio da 'SVK' 'ima dovoljno stručnjaka te iskusne časnike koji imaju borbeno iskustvo u radu sa specijalnim jedinicama, a ovaj će korpus biti jedna od najjačih jedinica na prostoru bivše SFRJ'. Nešto više od mjesec dana nakon te provokativne parade uslijedila je 'Oluja'. Kakav je bio odnos snaga prije 'Oluje'? Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba-Srpska vojska Krajine (SVK)-bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom.

Korpusi su se sastojali od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske bojni dio je imalo i 'Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine' koje je imalo jednu specijalnu brigadu 'Krajinske milicije'. Snaga 'SVK' u vrijeme Oluje: Mobilizirano je ukupno 40.000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20.000 bilo u istočnom, 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji u 'Oluji' nije bojno djelovao. Oklopne snage SVK brojile su 200 tenkova, topništvo se sastojalo od 250 topova i neodređen broj minobacača.

Snaga HV: Za operaciju 'Oluja' Hrvatska je angažirala 150-200 tisuća vojnika, raspolagala je s 400 tenkova, 350 topova i neodređenim brojem minobacača. Usporedbe radi, Vukovar je branilo svega 3.000 ljudi, što pripadnika ZNG-a što dragovoljaca, a napadača je bilo barem deset puta više dok o relaciji u ratnoj tehnici ne treba ni govoriti Grad-heroj je izdržao tri mjeseca, razoren do temelja. Danas, na ovom, notorno političkom haaškom sudu, srpski kukavičluk i 'opštu bežaniju', tužiteljstvo pod svaku cijenu želi kompenzirati hrvatskim zločinačkim poduhvatom i, ne više prekomjernim nego, nekakvim izmišljenim pojmom 'protupravnog granatiranja u cilju zastrašivanja srpske nejači i starčadi'. Čudnovato da nitko od obrambenih timova naših generala u Haagu nije tužitelju Tigeru postavio slijedeće pitanje: Ako ste uveli novi pojam u ratovanju naziva 'protupravno granatiranje' onda zasigurno postoji i njemu dijametralno suprotan pojam 'punopravnog granatiranja'!? Pa, nije valjda punopravno bilo bombardiranje Dresdena ili 'zastrašivanje' Japanaca s atomskim bombama na gradove Hiroshimu i Nagasaki, zaprašivanje Vijetnama smrtonosnim herbicidima ili, možda, neselektivno razaranje Bagdada, palestinske Gaze!? U svojoj kukavičkoj 'bežaniji' pred 'ponosnom i slavnom Olujom' srpska vojska je ipak bila brža od civila: Luka Mišetić je svojedobno u haaškoj sudnici pustio snimke o pregaženoj koloni civila kod Dvora na Uni (sektor sjever, ali je relevantno jer su izbjeglice kretale i s juga, iz sektora Jug).

Bila je to kolona užasa.

Upitan što zna o koloni od 5 kilometara 'užasa' gdje su tenkovi pukovnika Koste Novakovića (rođeni Benkovčanin, danas 'penzionisani' Beograđanin) u povlačenju pregazili kolonu izbjeglica prema BiH, prof. Žarko Puhovski je na svjedočenju potvrdio da je od kolega iz Helsinškog odbora Republike Srpske 1996. dobio podatke da se radi 'o incidentu gdje su stradala 82 srpska civila'. Sjetio se on i nesretnog događaja kada je srpski zrakoplov gađao kolonu izbjeglih Srba, a za što su lažno bili optužili HRZ (Večernji list, 13. veljače 2009.). Uostalom, evo jedan kraći izvod iz intervjua kojeg je Kosta Novaković dao prije 2 godine za B-92: «Pitanje: Toga, 4.kolovoza 1995. godine, u popodnevnim satima dok je napad trajao punom žestinom, donesena je naredba o iseljavanju civila iz pet općina: Drniša, Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca, a za pravac povlačenja civila određeno je pogranično mjesto prema BIH, 'ustanički' gradić Srb. Dan kasnije se to pretvorilo u odlazak dalje, prema Banja Luci i Srbiji. Pretvorilo su u gotovo neprekinutu kolonu od Srba do Srbije. Kako je donijeta ta naredba?

Kosta Novaković: Morali smo iz časa u čas procjenjivati situaciju Ne zaboravite da je jedno od obilježja ratova devedesetih, a imali su od reda karakter surovih građanskih ratova, bilo veliko stradanje civila. Kada je bilo jasno da granatiranje neće splasnuti i da linije popuštaju a da nema ama baš nikakvih izgleda da dobijemo pomoć sa strane, trebalo je nešto učiniti da se žrtve, naročito žrtve civila spriječe ili svedu na što manju mjeru».....itd. Eto, tako 'danas' govori Novaković koji je kukavičjom 'bežanijom' sa svojim oklopnim jedinicama doslovno pregazio izbjegličku kolonu usmrtivši 82 svojih sunarodnjaka, koje srpski izvori pripisuju 'hrvatskim zločinima'.

I za kraj, u ožujku 2006. Milan Babić, kninski zubar, izvršio je suicid u zatvorskoj ćeliji Sheveningena, a prije toga je na suđenju javno izjavio: «Stojim pred ovim sudom s osjećajem srama i žaljenja. Dopustio sam sebi da sudjelujem u najgoroj vrsti zločina protiv ljudi, i to samo zato što su Hrvati, a ne Srbi. Molim braću Hrvate da mi oproste.» Eto, upravo tako - tim riječima - bi se i haaški suci trebali ispričati nama, Hrvatima, jer su dopustili sebi da sudjeluju u najgoroj vrsti zločina prema našim herojima Domovinskog rata u sramotnoj tužbi za zločinački poduhvat!

Damir Kalafatić