Hrvatsko-srpski 'reciprociteti'

Najveći kabelski operater u državnom vlasništvu u Srbiji, KDS, prekinuo je u četvrtak navečer od 20 sati bez ikakvog obrazloženja reemitiranje prvoga programa Hrvatske televizije. U tom terminu na HTV-u počeo se emitirati dokumentarni film '15 godina od Oluje', poslije čega je bio prijenos svečanosti obilježavanje Oluje iz Knina. To nije prvi put da srbijanski KDS isključuje program HTV-a u vrijeme kada se emitiraju sadržaji, bilo dokumentarni ili glazbeni, koji podsjećaju na blistavu hrvatsku pobjedu i neslavni poraz srbo-četničke vojske u našem Domovinskom ratu za slobodu. Promislim pritom kako Srbi euforično slave svoj najveći poraz u povijesti - Kosovsku bitku, iz 1389.!?

Uostalom, i nije to nekakvo čudo jer i za srpsku manjinu u Hrvatskoj, na čelu s Miloradom Pupavcem, taj dan je tek 'Dan tužnog sećanja' (na zločin koji se po Tadiću ne smije zaboraviti); iako su i prečanski Srbi punopravni građani ove zemlje s jednakim pravima, ali i obvezama propisanim Ustavom. Domaći Srbi iz povijesti ništa nikad naučili nisu iako im je i 'Oluja' pokazala kako su bili tek 'sredstvo za potkusurivanje' u fantomskoj mreži veliko-srpske (SANU) politike pod palicom 'balkanskog krvnika' Slobodana Miloševića. 'Knin je pao u Beogradu', napisao je čak i knjigu posljednji srbijanski 'branitelj Knina', JNA-general Milisav Sekulić, upotrijebivši imenicu 'pad' umjesto imenice 'oslobođenje'. Knin je stvarno pao u srbo-četničke ruke, ali u rujnu 1990., 'zahvaljujući' usijanim glavama do jučer 'dobrih komšija' od kojih se jedini kninski zubar Milan Babić-doduše pred naglu smrt u zatvoru ispričao 'svom dragom' hrvatskom narodu.

A nakon oslobađanja Knina nisu uslijedila nikakva masovna strijeljanja iz osvetničkog reciprociteta kako bi se 'izravnali računi Vukovara'. Vukovar je pao godinu dana kasnije do temelja razoren divljačkom agresijom dirigiranom iz tog istog Beograda. Ni Vukovar ni Knin nisu bili u nekakvoj srpskoj Šumadiji nego u državi Hrvatskoj koju prečanski Srbi nikad u povijesti nisu prihvatili kao svoju. Ne prihvaćaju je ni danas opstruirajući državne blagdane kao simbol stvaranja zajedničke im države.

'Reciprocitet':

Vukovar je branilo oko 2000 pripadnika Garde, Policije i Vojske. Približno 40% od tog broja bili su dobrovoljci iz cijele Hrvatske ali i iz BiH, mahom Hercegovci. S druge strane Vukovar je napadalo između 50.000 i 60.000 pripadnika JNA te raznih paravojnih i četničkih formacija, potpomognuto s oko 600 tenkova i raznih drugih oklopnih vozila, bezbroj artiljerijskog oruđa svih vrsta uz podršku avijacije. Prema svim vojnim procjenama obrana grada je mogla izdržati 2, najviše do 3 dana a izdržala je 3 mjeseca, preciznije 86 dana pakla. Procjenjuje se da je u tom razdoblju na Vukovar ispaljeno peko 2 milijuna raznih projektila. Ishod je bio: mrtav grad nalik na Hiroshimu, 1.100 poginulih civila (najmlađi poginuli imao je svega 6 mjeseci) te 700 poginulih branitelja. Po padu grada uslijedila su masovna ubojstva na Ovčari (više od 200) i u skladištu Veleprometa (preko 500).

Više od 4000 ranjenih ljudi, oko 4.500 zarobljenih te oko 1.000 nestalih, grad je bio potpuno očišćen od Hrvata i drugih 'nesrba'. Uslijedio je masovni egzodus približno 22.000 protjeranih građana s najlonskim vrećicama u rukama.... viđen na svim tv-postajama od beogradske tv pa sve do britanskog BBC-a! Treba li i spominjati kako je izgledao Knin nakon po Haagu - prekomjernog granatiranja; ne, ne nije bilo nikakvog hrvatskog reciprociteta u razaranju, ni izdaleka nalik Vukovarskom urbocidu.

Vratimo se na 'RSK'

Prema hrvatskim izvorima takozvanu 'Krajinu' je napustilo između 90 i 100 tisuća ljudi, UNPROFOR manipulira s brojkom od 130.000 a srpska propaganda iz godine u godinu uvećava taj broj, stigli su do 300.000, pa se lako može očekivati da prijeđe brojku Jasenovca. Bilo kako bilo u tom unaprijed planiranom zbjegu nisu sudjelovali samo 'nedužni' civili, bilo je barem 42.000 dobro uvježbanih pripadnika takozvane 'vojske Krajine', a da i ne spominjemo predaju cijelog jednog korpusa:

U selu Viduševac zapovjednik korpusa 'SVK', (JNA) pukovnik Rade Bulat je prije potpisane predaje na haubi policijskog auta, generalu Stipetiću pred strojem podnio prijavak, čestitao na pobjedi i predao cijeli korpus pa je zajedno s 13 tisuća srpskih vojnika i civila s Korduna krenuo u izbjeglištvo prema majčici Srbiji.

O razlozima dragovoljnog zbjega srpskog pučanstva 'Krajine' dovoljno je pročitati knjigu dra Nikice Barića 'Srpska pobuna u Hrvatskoj, 1990.-95.' pa ću navesti samo kratko: «Čak i 'prozapadno orijentirani srpski intelektualci' (Čavoški, Džindžić...) bez oklijevanja su poduprli (ratnog zločinca!) Milana Martića i 'krajinsko' vodstvo koje je odbilo zlokobni Plan Z-4, jer im je svaki oblik ostanka u hrvatskoj državi bio apsolutno neprihvatljiv (474.-476. i d.).

Njihove pozicije značile su potpunu negaciju države Hrvatske, a politiku srpskog vodstva u Hrvatskoj jednostavno je opisao jedan oficir JNA sljedećim riječima: 'Osnovni moto SDS je bio... proteraj ili ubij, opljačkaj ili spali' sve što je hrvatsko, jer mi Srbi više ne možemo živeti zajedno sa Hrvatima...' (371.).» Eto, samo iz te rečenice se može uočiti kako je izgledao srpski 'reciprocitet' na proglašenje samostalnosti hrvatske države.

I za kraj:

Zaprepastile su nas po Tužiteljstvu predložene drakonske kazne za naše generale iz Oluje, ponosne i slavne, ali još više zaprepašćuje činjenica kako ama baš nitko od naše političke 'elite' barem verbalno nije pokazao svoj revolt na taj sramotni prijedlog. A upravo je 'politička elita' ta koja 'bere lovorike' pobjedonosne Oluje, licemjerno se zaklinjući u njenu čistoću.

Damir Kalafatić