Hrvatska je država nastala na zločinu!?

Nedavno su se po ne znam koji put sastali predsjednici Hrvatske i Srbije te najavili mogućnost uzajamnog povlačenja tužbe/protutužbe za genocid. «Tužba je tu da bi se riješili neki problemi. Ako je probleme moguće riješiti mimo tužbe, onda tužba i nema puno smisla. Treba još malo vremena, da još malo rješavamo probleme, tužba nigdje neće pobjeći, najvažnija je dobra volja i rješavanje problema» - kazao je tom prilikom hrvatski predsjednik Josipović. Međutim, unatoč izmjeni velikih riječi, predsjednik Srbije Boris Tadić primio je ovih dana, povodom petnaeste godišnjice akcije Oluja, predstavnike Udruženja obitelji nestalih i poginulih u Hrvatskoj. I tom prilikom akciju Oluja ocijenio je kao zločin (po Haagu zločinački poduhvat!) koji se nikada ne smije zaboraviti, ali je, doduše, upozorio i kako se nakon 15 godina treba okrenuti budućnosti.

Haag i Tadić na istoj liniji

U svakom slučaju, Tadićeve izjava dijametralno je suprotna onoj jučerašnjoj Josipovićevoj  izrečenoj u Hrvatskoj po kojoj je sjećanje na Oluju sjećanje na dane ponosa i slave. Ili, kako to sudionik tog poduhvata, ondašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak ističe: "Ja bi i danas jednako postupio!"

Ali upravo prigodom 15-godišnjice 'ponosne i slavne' Oluje dobili smo i, nimalo slučajno, prigodan haaški 'poklon' u vidu definitivnog stava Brammertz-ovog tužiteljstva o prijedlogu drakonskih kazni našim ratnim herojima - pobjednicima u ratu za slobodu i neovisnost. Po svemu sudeći izgleda kao da Tadić i haaško Tužiteljstvo rade u dosluhu, namjerno zaboravljajući između ostaloga da je Hrvatska vojska na čelu upravo s generalom Antom Gotovinom spriječila još jedan mogući zločin genocida u Srbima opkoljenom Bihaću i stvorila uvjete za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Po svojim ljudskim 'gabaritima' taj bi Bihaćki genocid bio daleko veći od onoga u UN-zaštićenoj zoni Srebrenica koju su 'štitili hrabri' nizozemski vojnici. Uostalom, za taj monstruozni pokolj osam tisuća ljudi u Srebrenici Tadić ni ove godine nije smogao snage kazati pravu riječ-genocid, on je izrazio tek licemjerno žaljenje.

I haškom Tužiteljstvu jednako kao i Borisu Tadiću ratni zločin počinje i završava s Olujom, a sve one strahote koje su se na području 'Krajina' dešavale od 'balvana', 17. rujna 1990. do 5. kolovoza 1995.  zaboravljaju se. Pobunjeni srpski narod ('ovo je Srbija') doslovno se drži nevinom žrtvom tog 'zločina', kao narod, koji ni mrava zgazio ne bi. Međutim, ne samo što Oluju drži zločinom koji se ne smije zaboraviti, vrli predsjednik Tadić ima i svoju viziju okretanja budućnosti: «Nakon 15 godina u odnosima s Hrvatskom treba se okrenuti budućnosti i rješavati probleme s kojima se suočava većina obitelji u procesu povratka. Ti problemi su vraćanje stanarskih prava, obnova imovine, neisplaćene mirovine, konvalidacija radnog staža, kao i problemi u procesu stambenog zbrinjavanja, nemogućnost otkupa dobivenih stanova(?) i problemi vezani za dobivanje državljanstva i za ekonomsku održivost povratka».

Što reći na ovo?

Tadić zaboravlja da su ratne štete koje su njegovi sunarodnjaci uz asistenciju domaćih četnika počinili na tlu Hrvatske precizno zabilježene te iznose nešto više od 35 milijardi eura, a to je ratni zločin koji se nikako ne smije zaboraviti. Ako se taj problem ne riješi hrvatskom tužbom za genocid uz imenovanje agresora, valjda će se - po Josipoviću - riješiti izvansudskom nagodbom. Stoga bi razuman prijedlog s hrvatske strane bio taj da Srbija umjesto Hrvatske financira sve te materijalne prohtjeve na teret akontacije definitivnog salda svih počinjenih ratnih šteta; uredno evidentiranih, i Međunarodnom sudu u Haagu uredno predanih još 1999. godine. Bila bi to uistinu pravedna i poštena 'ekonomska održivost povratka i okretanje budućnosti', zar ne? Ili ćemo se zadovoljiti tek uvredljivom simbolikom kao što je bio Tadićev 'povratak opljačkane' Bogorodičine ikone za pravoslavnu crkvu u Dalju!?

Tko zna, sve je u ovoj državi moguće pogotovo zahvaljujući podaničkoj politici koju vodi naša 'elita'. Navest ću samo jedan zarona primjer. Srpske, vojne (tada JNA-pukovnika Mladića) i paravojne postrojbe domaćih četnika tijekom popodneva 27. siječnja 1993. godine upale su na prostor Peruče odakle su u 16,00 sati protjerale 'zaštitni bataljun' kenijskih snaga UNPROFOR-a (koji je bio na poslijepodnevnom spavanju) i preuzele položaje na Alebića kuli, dovlačeći topništvo na 'Babića brig' i prostor oko brane Peruča. Zatim su srušili most koji je bio sastavni dio sustava brane te aktivirali 30 tona razornog eksploziva s ciljem rušenja brane i materijalno-ekološkog uništenja sliva Cetine sve do njenog ušća kod Omiša. Brana je ipak izdržala, ubrzo i obnovljena, jasno, na trošak a koga bi drugo nego hrvatske države.

Upravo zahvaljujući ovakvoj kilavoj, pacifističkoj politici našeg predsjednika Josipovića, ne bi bilo nikakvo čudo da nam već sutra Tadićeva Srbija ispostavi račun za utrošenih trideset tona TNT-a. Ili, račune 'apartmanskog' boravka zatočenicima Stajićeva, Begejaca, Srijemske Mitrovice i dr. kazamata po Srbiji, a možda i račune za troškove ukopa mučki pobijenih na Ovčari. Sve to u cilju 'okretanja budućnosti'...

Damir Kalafatić