Revizija totalitarizma

Pod okriljem noći gruzijske vlasti s pažnjom su uklonile spomenik sovjetskom diktatoru, podrijetlom Gruzijcu, Josifu Visarionoviču Džugašviliju - Staljinu, koji se nalazio na središnjem trgu u njegovu rodnom gradu Goriju. Taj velebni kip u Goriju bio je jedan od rijetkih spomenika mega-zločincu Staljinu koji nije maknut nakon raspada SSSR-a. Brončani kip bit će preseljen tamo gdje mu je i mjesto, u dvorište Staljinova muzeja u Goriju, a na njegovo mjesto bit će postavljen spomenik žrtvama gruzijskog rata s Rusijom 2008. godine. Poruka je više nego jasna: spomenike diktatorima totalitarističkih režima treba spremiti u ropotarnicu povijesti, a na njihovo mjesto postaviti spomenik žrtvama tih istih diktatora.

U cijelom svijetu, u svim do jučer komunističkim zemljama radi se tako, od Rusije preko Gruzije, pa Mađarske sve do Albanije a jedino kod nas, u tobože demokratskoj Hrvatskoj obnavljaju se i veličaju spomenici totalitarističkom bezumlju, fašistoidnom četništvu ili boljševičkom-komunizmu, svejedno. Za razliku od Gruzije, u 'Lijepoj našoj', ali ne pod okriljem noći, nego pod brižnim okriljem Kosoričine vlade i njezinog Ministarstva kulture, Bože Biškupića, ubrzano se obnavlja porušeni spomenik 'prvoj ustaničkoj pušci' pukloj u četničkom Srbu, 27.srpnja 1941. Evo što se može pročitati na dobro obaviještenom portalu 'Krajiški.com.', cit.:

«Spomenik u Srbu uskoro u punom sjaju!..... …..I ove godine u Srbu se priprema bogat program, a manifestaciji će pored lokalnih i državnih dužnosnika Samostalne demokratske srpske stranke prisustvovati i državni vrh Republike Hrvatske na čelu sa predsjednikom Ivom Josipovićem i članovima Vlade Republike Hrvatske». Svakako, uz mnoštvo 'dragih gostiju' iz regiona Srbije. Bit' će to bez ikakve sumnje pravi četnički dernek, i ne samo to, bit' će to prava revizija jednog zločinačkog pokreta bliskog talijanskom fašizmu. Dakle još jedan u nizu primjera rehabilitacije vampira prošlosti koji su se upravo tih dana, srpnja 1941., itekako napili krvi nedužnih ljudi donje-lapačkog 'sreza' o čemu i danas svjedoče rijetki preživjeli žitelji po četnicima razorenog Boričevca! Usput: Milan Žeželj (kasnije i general, također 'narodni heroj' i 18 godina Titov ađutant) nakon što je na trgu usred Sošica 1943. javno zaklao desetoricu (ranjenih) zarobljenika, kasnije se hvalio da je taj zločin izvršio istom četničkom kamom s kojom je poklao stanovnike istrijebljenog hrvatskog sela Boričevac, u srpnju 1991.

I ne samo Boričevac, desile su se tada još mnoge strahote koje nemaju ama baš nikakve veze s antifašizmom nego isključivo s krvavim četničkim orgijanjem. Stoga: Hrvatsko žrtvoslovno društvo u suradnji s hrvatskim udrugama organizira spomen hodočašće sv. Ani u Kosovo kod Knina u ponedjeljak 26. srpnja 2010., dakle, uoči srbo-četničkog dana ustanka. A sve u spomen na 69. obljetnicu pokolja hodočasnika 1941. Evo kako je to bilo: Duhovni vođa tog hodočašća Waldemar Maximilian Nestor (Nijemac podrijetlom) tijekom svoje službe sjedište župe prenio je u Drvar zato što je tamo živio najveći broj katolika. Odatle je bio pozvan da u Kosovu kod Knina na blagdan sv. Ane, u subotu 26. srpnja 1941. predvodi misu i propovijeda te je zajedno s većom skupinom svojih župljana otišao tamo na hodočašće.

Iako su ga kninski fratri zaustavljali da ne ide u Drvar gdje je već bila nastala buna, budući da je sutra bila nedjelja, župnik Nestor je želio svakako vratiti se u svoju župu kako bi vjernicima služio misu, koju je bio zakazao, te sutradan rano ujutro krenuo nazad vlakom. Na povratku su srpski pobunjenici presreli njihov jutarnji vlak postavivši balvane na prugu, zarobili sve putnike katolike, svezali ih i odveli u mjesto Trubar blizu Drvara te ih sve, zajedno sa župnikom Nestorom, 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju. Na toj jami ni danas nema nikakvog posebnog obilježja u znak pijeteta nedužno pobijenim hodočasnicima - Hrvatima a župnik Nestor je prvi svećenik ubijen u Drugom svjetskom ratu na prostorima bivše Jugoslavije. Istog tog dana na zvjerski način ubijen je i jedan drugi svećenik, župnik Bosanskog Grahova, don Juraj Gospodnetić, Bračanin (navodno su mu četnici pred crkvom u Grahovu stavili magareći samar na leđa, jahali na njemu oko crkve a onda ga zajedno s mještaninom Nikolom Sarićem doslovno ispekli na ražnju); groba im se i danas ne zna.

Eto, upravo taj krvavi nadnevak su jugo-komunističke vlasti nekad slavile kao 'dan ustanka naroda u SR Hrvatskoj i SR Bosni i Hercegovini', a danas ga je srpska stranka SDSS političkom ucjenom nametnula vladajućoj političkoj koaliciji Jadranke Kosor uz dodatnu obvezu, 'ili-ili', obnove spomenika u Srbu. Prihvatio takvu četničku reviziju povijesti i pravdoljubivi predsjednik RH, Ivo Josipović i dobar dio hrvatske javnosti kao: 'Dan antifašističkog ustanka naroda Like'. Navedenim, fašistoidnim zločinima, koje nitko živ ne može poreći, danas se sigurno neće hvaliti ni Milorad Pupovac ni Slobodan Uzelac pa se postavlja pitanje: S kim su to 'srpski ustanici' tada uopće u Srbu i ratovali osim što su 'marginalno' pobili hrvatske hodočasnike na povratku iz Knina? E, to se može pročitati iz pera Srbina, Milana Šijana u članku 'Sjećanja na ustanak u Srbu i okolici', gdje na str. 183 - 206 knjige 'Kotar Donji Lapac u NOR-u' o pobuni između ostalog piše slijedeće:

«Ja sam ostao u Srbu da ubrzam prikupljanje ljudi i oružja i da ih organizujem za akciju. Žureći putem prema centru, naišla je veća grupa ustanika sa suprotne strane Srba. Od centra su krenuli u pravcu žandarmerijske kasarne i šumarije, gdje se nalazila ustaška komanda. Bili su to ustanici iz sela Begluci, kojima su se priključile i druge grupe iz Neteke i Donjeg Srba. Oni su nakon dobivenih obavještenja krenuli u Srb. I mi smo s njima krenuli prema kasarni». I gle čuda neviđenog: «U komandi nije bilo nikoga. Zgrada je zauzeta(?) bez otpora. Nekoliko žandara i civilnih službenika, kada su saznali za ustanak, napustili su Srb i posakrivali se. Nešto kasnije pronađeni su žandari Ilija Trepčić i Kolak Frane. Jedan od žandara nije pronađen. Uspio je pobjeći. Ustanici su pokupili oružje i drugu opremu i podijelili između sebe. Puške su pripale onima koji ih nisu imali. Oko 11 sati oslobođeno je općinsko mjesto Srb (od koga?, nap. a.). Ustanici i narod počeli su pristizati sa svih strana. Nosili su crvene zastave i klicali Komunističkoj partiji, SSSR-u i Crvenoj armiji,,,.» (str. 193)

Damir Kalafatić