Naivni gospar Andro

Kad čovjek uzme u ruke ovaj naš požutjeli tisak ili baci pogled na 'nacionalnu' televiziju ne može doći k' sebi od čuđenja zbog ponašanja 'uglednih' političkih dužnosnika.- Tako je Dubrovački gradonačelnik, gospar Andro, na nedavnoj je 'presici' odlučno najavio jednostrani (dakle, nedemokratski) raskid bliske suradnje s 'nezavisnim' Perom Vićanom. On će Vićana, eto odmah razriješiti svih poslova na koje ga je sam postavio i to, kako je obrazložio, jer ga je neoprostivo prevario podvalivši mu na potpis papir kojim odobrava isplatu milijuna kuna za njegovu nekretninu na Šipanu. Kao da ljutiti Andro hoće reći: Vićan me je poput balavca 'žednog preko vode preveo'.

Ide on i korak dalje pa tvrdi da je za čitavu aferu, koja se stvorila oko kupovine nekretnine na Šipanu, u konačnici ipak kriva njegova prethodnica Dubravka Šuica pa prema tome ta podvala ustvari dolazi sa strane, figurativno rečeno, 'klasnog mu (desnog?) neprijatelja'. Podmetnuti mu papir gradonačelnik nije ni pogledao nego ga je bez da ga je i pročitao potpisao?! Umjesto da se, kako narod kaže, 'pokrije po ušima' i šuti zbog propusta koji je sam napravio on svoju naivnost javno iznosi, a grijehe pripisuje drugima kako bi sebe opravdao: bilo, kako bilo 'oni su krivi' i stoga će on kazniti Peru Vićana.

Ovaj izraz 'bilo, kako bilo' podsjeti nas na neke nemile događaje prije 66 godina kad je partijski 'bog i batina' cijele Dalmacije, Vicko Krstulović slično tome presudio svojim 'klasnim neprijateljima' na Daksi kazavši onu poznatu, ubojitu rečenicu, ali, tek nakon izvršenog zločina: „bilo kako bilo, ubit ih se mora".

Ma, nije gospar Andro nimalo naivan, pokazao se «hrvatski narodnjak» u svom pravom ozračju pravodobno uočivši nedavnu 'provokaciju' hrvatskih domoljuba -'ognjištara' koji su, eto, i bez njega - svog gradonačelnika iskazali počast kod pokopa 53 žrtava na otočiću Daksi. Iako je o tom žalosnom događaju mogao pročitati gdje god je to htio, u znak kojeg to protesta, dubrovački gradonačelnik se nije pojavio na toj tužnoj komemoraciji. Nije smatrao svojom, čak ni službenom, dužnošću odati počast nevinim sugrađanima koje su ondašnji partizanski 'osloboditelji' eliminirali (likvidirali) po kratkom postupku - metkom u zatiljak.

Ako ništa drugo dr. Vlahušić je po zvanju liječnik s potpisanom Hipokratovom prisegom, bio je čak i ministrom zdravstva, pa bi morao biti i predani humanist, barem po vlastitoj vokaciji. Slijedom toga morao bi znati cijeniti ljudski život, a naročito žrtve nevinih ljudi koji su bez ikakvog suđenja pobijeni samo zato jer su bili domoljubi, jer su bili Hrvati. Svojim nedolaskom sve navedeno je u cijelosti pogazio, nečasno je povrijedio ne samo mučki ubijene dubrovačke prvake i svećenike - cvijet dubrovačke inteligencije - nego i njihovu rodbinu ali i svakog hrvatskog rodoljuba i domoljuba. Vlahušić se, sasvim očito, dobro uklopio u stereotip naše 'visoke politike' po kojem 'lijevo' orijentirani politički dužnosnici opstruiraju (ili se plaše) pokazati i minimum ljudskog pijeteta zemnim ostacima nevinih žrtava koje su njihovi komunistički preci, a sve uime bizarne parole «smrt fašizmu, sloboda narodu» - zvjerski pobili, grobove im zaorali i zaboravu prepustili.

Damir Kalafatić