Čitam najnoviju vijest, da je hrvatska vlada odobrila više od dva milijuna Kn za obnovu spomenika u Srbu, koji je bio postavljen u znaku Dana ustanka naroda Hrvatske, 27.07.1941.! Imamo drugo antifašističko tumačenje, kojim se tumači da je to krivo, jer da je pravi datum 22.lipnja 1941.!?
Ono, što je i dalje upitno jest, da se novac odobrava za izgradnju spomenika u Srbu, ustvari, prema povijesnim izvorima, ni manje ni više pod krinkom antifašizma, kada su pripadnici četničkog pokreta započeli genocid nad hrvatskim pukom u Lici, a posebno se tu spominje Boričevac! Dakle, novac za četnički spomenik!?

Nakon vijesti o izjednačavanju boraca NOB-a sa četnicima, prvo nam pada na pamet,i sa velikim zanimanjem očekujemo, kako će se na ova saznanja oglasiti naši vrli domaći antinacionalsoc ijalisti : Stjepan Mesić i prf.dr.Ivo Josipović te uvijek vrlo glasni glasnogovornik i zagovornik NOB-a,SAB-a ZAVNOH-a,AVNOJ- a,proboja zatvorenika Jasenovac, zbornog pjevanja "Po šumama i gorama", te "Druže Tito mi ti se kunemo" i svih ostalih ukrasa i ljepota Ivana Fumiće & Co. sa bratijom.

U zadnjih par tjedana svjedoci smo srčanih i srdačnih rukovanja i zagrljaja hrvatskog i srbskog predsjednika u Opatiji, Pečuhu, Brussels-u, ono što je bilo u javnosti, ono drugo nismo mogli ni vidjeti.
Josipovićevog blaćenja vlastite Domovine u Parlamentu Bosne i Hercegovine, njegove ustrajnosti na povlačenju tužbe Hrvatske za genocid protiv Srbije, te nakon ovih nedavnih bisera narod željno očekuje očitovanje svojeg predsjednika povodom otvaranja muzeja četničkom vojvodi Draži Mihajloviću u beogradu prije tri dana.
Gospodine Predsjedniče, mi čekamo......... ...........

Gospodine Predsjedniče, mi čekamo.......
**************************************

A što "bismo MI to trebali čekati" od ovoga "gospodina?
Hrvati, mislim ovo što je ostalo od onog bivšeg naroda, uvijek nešto od nekoga "očekuju", kao nekog Godota.

Najveći bezobrazluk "ovoga gospodina" je što nas vraća na 1945. i ne pada mu na pamet da se ispriča za zločine svojega "pape", kao prvo.

Čitav život je bio perivilegiran u zločinačkom režimu, i to govori sve o njemu i onima koji ga biraju.

1. listopada 2002. g., crkva sv. Ciprijana, Gata, uz veličanstveni memento popu glagoljašu, koji uzdignutom rukom upozorava da povijest ovog, hrvatskog naroda nije od jučer! Skromni kameni sarkofag, vječni počinak nevinih muževa, žena, djece, staraca, mučki i okrutno ubijenih! Suncem okupana sela pod Mosorom, škrta zemlja, vinogradi, bajami, smokve, gatski krumpir i gatski soparnik, pršut i vino! Mnoštvo naroda u crkvi, pred njom, slušaju s pomnjom, i pokojom suzom, imena i prezimena očeva i majki, djedova i baka, rodbine nestale u divljanju mračnih sila neljudskih spodoba! Ali nije tako idilično bilo i prije 60 godina!
Dana 30. rujna 1942. u pet kamiona stiglo je iz Splita 150 četnika. Zaustaviše se u krčmi u Dugom Ratu, za okrepu, nališe se crnjaka, pade i pesma... sprem’te se, sprem’te četnici, silna će borba da bude...! Iz Omiša, pod talijanskom okupacijom, te večeri "hrabri bersaglieri" ispališe tridesetak minobacačkih projektila u pravcu Gata, najavljujući krvavi pir! Ujutro 1. listopada uputi se banda vuka s Dinare, popa Đujića, pod zapovjedništvom četničkog vojvode, Mane Rokvića, u Gata! Kod Gatskih vodenica sretoše 9 mljekarica na putu za Omiš, poklaše ih na pravdi Boga! A kasnije, od 1. listopada u 7.30 do sutradan u podne više od stotinu mještana pitomih sela, više od 160 kuća popaljenih, a zvijeri proliše i devet vagona mladog vina, koje nisu stigli polokati!
Ubijali su nožem, a pucali u one koji su pokušali bježati! A preživjeli ostadoše rijetki, djeca, skrivena pod toplim tijelom tek ubijene matere, danas djedovi i bake! Pop Đujić je u to vrijeme pio na miru kavu usred Omiša, na Fošalu! Kasnije je otišao u Italiju, postao i državljanin Amerike, umro "čiste savesti" kao 92-godišnjak! New York Times mu je u počast i odu napisao, pop-ubojica s krstom na prsima i nožem u zubima!

Ubijali su nožem, a pucali u one koji su pokušali bježati! A preživjeli ostadoše rijetki, djeca, skrivena pod toplim tijelom tek ubijene matere, danas djedovi i bake! Pop Đujić je u to vrijeme pio na miru kavu usred Omiša, n
**************************************
To su, gospodo, koalicioni partneri i prirodni saveznici Josipovića i njegovog kruga, njegovog oca i sličnih.

Nemojte se zavaravati, danas su spremni, uz pomoć domaćih četokomunitički h aktivista, počiniti još veća zločinstva.

Pogledajte im lica: Milanovića, Pusićke, Kosorice, Bebića, Ćaćića, Puhovskog.... strašno.

Mogu oni pričati što hoće, istina je preduboka i ne nestaje tako lako. Imamo previše loših odluka u povijesti, previše smo grešaka platili - da bi se ponovo dali izigrati.

Pogledajte uostalom pljusku koju je jučer dobio ponovo naš predsjednik I.J. od Sulejmana Tihića, predsjednika bosanskog parlamenta. Izričito ga je demantirao i potvrdio da je Hrvatska pomagala BiH i da nije bilo Hrvatske, Bosna bi puno teže stradala u ratu.
Pa ne može jedan bledunjavi Josipović mijenjati hrvatsku povijest!!!

Nejasno je kako Boris Tadić i Ivo Josipović, oglašavajući se povodom Dana pobjede, zamišljaju srpski, hrvatski, slovenački ili bosanski antifašizam bez Tita. Kao da nije ni postojao i kao da je partizanskim pokretom u Jugoslaviji rukovodio neki fantom o čijem porijeklu i ulozi ama baš ništa nije jasno, čak ni da je Hrvat iz ZagorjaSavremen i svijet se okreće budućnosti, koja je uvijek nepredvidiva, ali istovremeno jednim okom motri na prošlost. Bez nje bi život bio dosadniji. U tome je valjda bio smisao spektakularne parade u čast Dana pobjede nad fašizmom, koja je 9. maja održana u Moskvi. Tek da se ne zaboravi ko je u Drugom svjetskom ratu bio pobjednik, a ko poraženi. Međutim, kako godine prolaze, istina o toj ogromnoj ljudskoj klanici postaje sve komplikovanija. Historiji rata protiv fašizma dopisuju se nove stranice, koje govore o zločinima antifašističke koalicije. To može biti djelotvoran lijek za ratne frustracije koje i danas opterećuju cijele narode. Problem nastaje kad se taj lijek pretvara u novi politički otrov, čije djelovanje izaziva brisanje historijskog pamćenja i njegovu zamjenu novim sadržajima historiografske alkemije.
Proslavi Dana pobjede u Moskvi prisustvovali su i predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović. Na konferenciji za novinare u ambasadi Srbije, Tadić je naglasio da je borba protiv nacizma i fašizma bila zajednička bitka svih jugoslovenskih naroda. Za razliku od Tadića, Josipović je u prigodnom tekstu koji je napisao za Jutarnji list izbjegao da čak i aluzivno pomene činjenicu da je partizanski pokret u Jugoslaviji bio jedinstven, sa Vrhovnim štabom, iako ne i anacionalan. Josipović je ponosan na partizanke i partizane, ali samo na hrvatske. Kao da za oslobođenje Hrvatske nisu ratovali i drugi jugoslovenski narodi. Još je čudnije što ni Tadić u razgovoru s novinarima, ni Josipović u svom tekstu, nisu pomenuli Tita. Kao da nije ni postojao i kao da je partizanskim pokretom u Jugoslaviji rukovodio neki fantom o čijem porijeklu i ulozi ama baš ništa nije jasno, čak ni da je Hrvat iz Zagorja.
Baš kao što u vezi s Titom ništa nije jasno ni našem državnom parlamentarcu Slavku Jovičiću, zvanom Slavuj, koji je gostovao u posljednjoj emisiji Mate Đakovića "Telering". Na Đakovićevo pitanje "jeste li vi antifašist?", Jovičić odgovara kao iz puške: "Najveći!" "A šta mislite o Josipu Brozu Titu?" "Trebalo bi vidjeti ko je bio taj čovjek. Niko ne zna ko je on bio. Uradio je tri dobre stvari: nisi smio napadati CK, njega lično i borce. Tako je sebe zaštitio od svake kritike." Jovičić, dakle, iako "najveći antifašist", ne dovodi Tita ni u kakvu vezu s antifašizmom. Ovo je do te mjere groteskno da ne znaš da li se živopisni Slavuj pravi lud ili naprosto lupeta u skladu sa svojim nepoznavanjem elementarnih stvari.
U slučaju Tadića i Josipovića ne radi se, naravno, o nepoznavanju činjenica koje se odnose na partizanski pokret, već o najobičnijem političkom kukavičluku. Nisam nikakav fanatični titoist i dobro razlikujem Titove nepopravljive, čak fatalne greške od njegovih podviga. Tito nije popularan ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, niti drugdje gdje vlada nacionalistički antikomunizam. Kao što je uočio hrvatski književnik Slobodan Šnajder, "nije neuspjeh ono što nacionalisti ne mogu da oproste Titu – oni ne mogu da mu oproste uspjeh." Tito je bio na čelu najvećeg i najuspješnijeg pokreta u okupiranoj Evropi. Iz rata je izašao kao legenda, u zemljama istočne Evrope popularniji od Staljina. Nejasno je, dakle, kako Tadić i Josipović zamišljaju srpski, hrvatski, slovenački ili bosanski antifašizam bez Tita. Tom nemogućom retoričkom bravurom oni se zapravo udvaraju srpskim, odnosno hrvatskim nacionalistima.
Sve države nastale iz bivše Jugoslavije su, manje-više, nacionalističke tvorevine. Slava jugoslovenskih partizana, sa njihovim spomenicima i obilježjima, popljuvana je i bačena u blato. Novoangažirani pisci historije bacili su se na posao, u duhu političke osvete novih vlastodržaca. Titov general Tuđman, kojeg Miljenko Jergović naziva "doktrinarnim fašistom", zamišljao je kolonu u kojoj bi zajedno marširali mrtvi partizani, domobrani i ustaše. Jasenovac je svoj partizanski ekvivalent dobio u Bleiburgu. Nekoliko godina kasnije, Srbija će zakonski izjednačiti prava partizana i ravnogorskih četnika, a đeneral Draža Mihailović biti promoviran u prvog gerilca okupirane Evrope.
Fašizam je poražen u Drugom svjetskom ratu, ali se njegova ideja pokazala vitalnom. Nakon što je 1945. doživjela izgon iz zapadne civilizacije, uključujući i poraženu Njemačku, ona se nekoliko decenija kasnije, nakon pada komunizma, ponovo pojavila na političkoj sceni, u vidu ekstremno desnih partija, poput onih u Francuskoj i Austriji, kao i niza raznih udruženja slične orijentacije. Suočena sa manifestacijama neofašizma, prevashodno zasnovanog na nacionalnoj i religijskoj osnovi, Bosna i Hercegovina i nakon genocida u Srebrenici drijema pred ovim pojavama, nemoćna da obavi elementarni zadatak: Da usvoji zakon o zabrani svih fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola.
Baš kao što je drijemala ovog 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom

Oslobodjenje: 13.05.2010
Piše: Gojko Berić

Pa lijepo vam je voc godinama pisal' sto je "antifasizam" - svjetski, pardon, svetski: ne ide bez cetnika.
Koliko ga god neki prodavali u novom ruhu, zna-se komu sluze.

na kraju krajeva, ne mogu prigovoriti srbima nikakvu "reviziju" nakon sto su hrvatski revizionisti ubacili ustastvo u "prvo poglavlje" svjetskog holokasta (to je taj njihov "svjetski antifasizam" koji nam sada prodaju). nakon svih antihrvatskih revizionizama ovih posljednjih godina u RH, nitko ne moze kriviti srbe, bili bi idioti kad ne bi iskoristili situaciju za interes vlastite drzave, a RH im sve na pladnju pripremila, i vlastitih heroja se rijesila. kod ce vas sad braniti, politicka gospodo, gdje ste dosad bili... progonili one koji su ukazivali na pogubnost takve politike. nista ne treba zamjeriti srbima, oni nisu napravili sto su ovi na vlasti, i sl. elite lopovske.

draga moja VoC!
-revizija četništva nije samo stvar beograda, ta revizija itekako vrijeđa, doduše rijetke, hrvatske antifašiste. naime, četnici nisu klali po srbiji nego izvan nje rukovođeni moljevićevom idejom o velikoj srbiji. mađutim, najveće zlo je to da je četnički pokret, nazovimo ga ORJUNA bio itekako jak u dalmaciji. i danas možete na kaštelanskom groblju naći nadgrobne spomenike hrvata na kojima stoji ćirilični natpis. i jedna naša 'ugledna' političarka, nedavno preminula, pripadala je ORJUNI na početku četrdesetih!

Hvala vam, gospodine Kalafatiću, za vaše tekstove.

U svezi s Orjunom evo jednoga citata:



Citat:

Prije Drugog svjetskog rata je mlada Savka bila u Splitu članica Orjune ili «Organizacije jugoslavenskih nacionalista». Orjunu se može usporediti, na pr. s Mussolinijevim crnokošuljašima, samo što je Orjuna bila totalitarna batinaška organizacija koja je nastupala s pozicija jugoslavenskog unitarizma, u službi velikosrpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. U javnim marševima militarističke Orjune sudjelovala je, dakle, i tadašnja mlada Savka. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Savka je bila u partizanima, pod vodstvom jugoslavenskih boljševika, i postala je «drugarica». Boljševike se može usporediti s nacistima, samo što su boljševici totalitaristi ili antidemokrati s političke pozicije ekstremne ljevice, a nacisti su totalitarni antidemokrati s pozicije političke ekstremne desnice. Nakon Drugog svjetskog rata se «drugarica» Savka brzo penjala po hijerarhijskoj ljestvici komunističke partije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Vrhunac njezine karijere je bio kada su je njezini partijski drugovi izabrali za predsjednicu Predsjedništva CK SKH, ili drugim riječima, postala je šefica politbiroa komunističke partije u Hrvatskoj, uz naglasak na nove vjetrove koji su u to vrijeme zapuhali u Savezu komunista Hrvatske. Naime, nakon što je diktator Tito dao 1966. sa položaja u partiji i državi smijeniti svog zamjenika i šefa represivne i zloglasne tajne službe Udbe Aleksandra Rankovića, i to iz razloga rivalstva, odnosi unutar komunističke partije postali su uvjetno slobodniji, ne doduše demokratski u smislu demokracije u poretku pravne države, ali slobodniji u smislu pluralizma, uvjetovanog time da li komunistički car svoj palac okrene prema gore ili prema dole. Jugoslavija u to vrijeme nije bila pravna država, ali je nakon 1966. bila nešto manje arbitrarna partijska država.

hsp1861.hr/.../07082006-1.html


Mnogo toga će biti jasnije kada bolje budemo znali svoju povijest.
Sjetite se, kada god dođu u stisku orjunaši rabe istu krilaticu: Ne vraćajmo se u prošlost.
Naravno, to ne vrijedi za hrvatske domoljube.

Citat kalafatić:

draga moja VoC!
-revizija četništva nije samo stvar beograda, ta revizija itekako vrijeđa, doduše rijetke, hrvatske antifašiste. naime, četnici nisu klali po srbiji nego izvan nje rukovođeni moljevićevom idejom o velikoj srbiji. mađutim, najveće zlo je to da je četnički pokret, nazovimo ga ORJUNA bio itekako jak u dalmaciji. i danas možete na kaštelanskom groblju naći nadgrobne spomenike hrvata na kojima stoji ćirilični natpis. i jedna naša 'ugledna' političarka, nedavno preminula, pripadala je ORJUNI na početku četrdesetih!

Da, da, dragi Kalafatic. Kad se samo sjetim da su i nase Ustase mogli biti "antifasisti" (da su bili malo 'prevrtljiviji' , premda neki, nema im se sto rec', i jesu 'uspjeli'), dodje mi smijat' se i plakat, ali barem je duh tu...

A sad ozbiljnije, tja ipak smo mi Katolici, nismo neka 'molasa' koju je lako konvertirati. Dopustena je samo izdaja, perverzija, prijevara i samounistenje nacije, da bismo se 'ufurali' u trend. Bojim se da su nas "nase" elite "normalizirale" : tko ce vise sto s njima braniti...