Donosimo tekst Damira Kalafatića na najavljeni okrugli stol koji će se pod nazivom "Učinkovitije procesuiranje ratnih zločina te obeštećenje preživjelih i obiteljskih žrtava" održati 31. ožujka 2010. u Zagrebu.

Hajka se nastavlja...

Naslov „hajkaškog" programa:

Učinkovitije procesuiranje ratnih zločina te obeštećenje preživjelih i obiteljskih žrtava

Podnaslov:

Neophodne zakonske izmjne

Mjesto „hajkaške" inicijative:

Hotel Internacional, Miramarska 24, Zagreb, 31. ožujka 2010., 11.00 – 14.00h

Program:

11.00 – 11.30h Pozdravne riječi

Glavna „hajkačica" hrvatskih branitelja:

Slovenka Vesna Teršelič, direktorica Udruge Documenta. Da nije Vesne tko zna bi li se ikad suočili s prošlošću!? Moguća je nazočnost glavnog inicijatora srpsko-hrvatske nagodbe Ive Josipovića. Predstavnici hrvatske Vlade: Inicijator obnove četničkog spomenika u Srbu, potpredsjednik hrvatske Vlade Slobodan Uzelac, a uz njega Ivan Šimonović rezolutni ministar hrvatskog pravosuđa.

Poseban gost:

simpatični braco Vesne Pusić, Zoran.

Mogući ekstra gost:

Paul Vandoren, Delegat Europske unije u Republici Hrvatskoj.

Ovaj projekt financira, a tko bi drugi doli 'naša sutrašnja' EU kroz Europski program za demokraciju i ljudska prava (engl. EIDHR). E, a sad predlažem dopunu dnevnog reda alias 'programa' ovog 'hajkaškog simpozija' pa prilažem slijedeće dokumente istine...obvezno pročitati:

Kadrovi s DVD-a 'Punkt KIWI - Borovo Komerc - Logor Stajićevo' (montirao: Marko Čubrilo)

Mrak. Spavam li ili ne? Nisam siguran. Čujem tihi žamor, jecaje, plač... Otvaram oči, ništa osim boli. Protrljam desno oko, osjetim nešto vlažno, ne mogu ocijeniti što bi moglo biti. I s lijevim, isto. Pipam oko sebe. Nečije noge, pipam dalje - opet noge. Čujem nečiji glas: 'Osvijestio se!' Pokušavam ustati...Uspijevam. Ne mogu otvoriti oči. Pokušam rukom podići kapke i - uspijevam. Vidim na lijevo oko. Držim kapak i gledam oko sebe. Skužim da sam u busu u masi ljudi. Masa me polako nosi prema izlazu. Mozak mi konačno počne funkcionirati. Gdje smo - pomislih nažalost naglas. 'Ma šta gde si, mamu ti ustašku! U Zrenjaninu, i to ćeš zapamtit dok si živ! - raspalio me netko pendrekom preko leđa. Zapeklo me od vrata do peta. Udarali su me pendrekom i prije ('naša milicija'), ali nikad tako dušmanski. On ljut, a ja sretan! Pa nisu nas valjda vozili 250 kilometara da nas ubiju! Konačno mi proradi instinkt o samoodržanju. Pokušavam prokužiti što se događa. Na udaljenosti od tridesetak metara vidi se kvadrat svjetla. I svi koji izađu iz autobusa nestaju u tom svjetlu. Bilo mi je čudno što iz busa izlaze uspravno, a u 'svjetleći kvadrat' ulaze trčeći, pužući, a neki uz pomoć drugih. Izlazim konačno i ja. Vani me dočeka jaukanje. Jeziva vriska ljudi i tupi udarci za koje sam znao od čega potječu jer sam to već prošao u Vukovaru. Tada sam ih ugledao. Špalir od pedesetak, nazovimo ih - ljudi... Civili, milicajci, rezervisti... Bradati četnici, vojnici JNA sa zvijezdom petokrakom na kapi. Znao sam da ako padnem neću više ustati. Zazvao sam Boga i krenuo. Pljuštalo je sa svih strana. Ponavljao sam u sebi: 'Hodaj, hodaj, još malo, još malo...' I evo ga... konačno u 'svjetlosnom kvadratu'. Ulazim unutra, kad ono štala. Uska, dugačka - štala. Kroz sredinu prolaz oko 2 metra. Sa svake strane kanalići za mokraću i prostor gdje su nekad spavale krave. Do zida jasle. U štali dvadesetak ljudi. Instinktivno krećem prema sredini i sjedam pored jednog čovjeka. Tek tada vidim da je to Beco, moj poznanik i prijatelj iz djetinjstva kojeg jako dugo nisam vidio. Kako mi je lice bilo smrskano do neprepoznatljivosti shvatio je da sam to ja tek kad sam progovorio. Prokomentirali smo naš položaj i zaključili da je ovaj tren najvažnije da smo živi. A dalje kako bude. Prilazi nam jedan civil. Poučen lošim iskustvom iz vana pomislim: - 'Koji vrag ovaj hoće?!? - 'Sad će nas opet porazbijati'- 'Beco diži se i prelazi u drugu prostoriju" - obrati se mom poznaniku. Tada sam ga prepoznao. Čovjek je bio manipulant u pogonu moje supruge u tvornici Borovo. Ona mu je bila šefica. Dvoumio sam se par sekundi i kad se pridošlica već okrenuo i krenuo prema izlazu zapitao sam ga: 'A ja?' Okrenuo se i tada me prepoznao: 'Rudi, pa to ste vi, pređite i vi tamo...' Tako sam i ja završio u malo 'toplijim krajevima'...
Ovo je sve što sam uspjela o logoru Stajićevo izvući iz mog tate koji je na današnji dan prije 18 godina iz tog logora izašao u razmjeni. Stajićevo se nalazi u Banatu kod Zrenjanina. Logor su organizirali pripadnici JNA na prostoru poljoprivredne zadruge odnosno farme gdje su držali goveda. Logor se sastojao od više zgrada-štala, u koje su po padu Vukovara dovoženi njegovi stanovnici. Kad su natrpali ljude, žene i djecu u te zgrade počeli su ih svaku zasebno ograđivati bodljikavom žicom, te su postavili van žice naoružane vojne policajce. U početku su u objektima bili policajci, a oko bodljikave žice vojni stražari, a nakon nekoliko dana su plavi policajci otišli, te su ih zamijenili vojni policajci. U samom početku nije bilo sanitarnog čvora, niti pitke vode, niti bilo kakve vode. Vodu za piće su donosili u brentačama i ona je više ličila na žutu sumpornu tekućinu, jer kad joj se približio plamen ona bi se zapalila. Poslije dolaska Crvenog križa napravljeni su WC-i i postavljen valov s vodom. Ljudi su sjedili danima vezani žicom ili plastikom na betonu, a poslije su donijeli slamu i deke, pa se moglo i leći. Samo kroz konc. logor Stajićevo prošlo je oko 3000 ljudi. Od toga je 2000 ljudi zadržano do 21. 12. 1991. Kad su ga zatvorili ostale su logoraše odveli u Niš i Sremsku Mitrovicu.

(Iz knjige "Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991... u 21. stoljeće)

I ne zaboravite 'gospodo hajkaši': Kroz srpske koncentracione logore prošlo je tridesetak tisuća branitelja i civila. Te logore Srbija ne priznaje ni dan danas. U logorima je pobijeno najmanje 300 ljudi a 3.000 ih je skončalo nakon izlaska iz logora - bili su na smrt pretučeni; pa, gospođo Teršelič, suočite se konačno s prošlošću i prestanite dok je na vrijeme s hajkom na ljude koji su branili svoju Domovinu, našu Hrvatsku!

Damir Kalafatić