«NAZI»-jezik Nenada Popovića

Ove nedjelje završio je Međunarodni sajam knjiga Leipzig 2009. U izboru nakladnika Nenada Popovića, kojeg je za selektora odabralo Biškupićevo ministarstvo kulture, na Sajam je putovalo deset, kako su predstavljeni na posebnoj konferenciji za tisak, hrvatskih pisaca: Veljko Barbieri, Slađana Bukovac, Daša Drndić, Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, Damir Karakaš, Robert Perišić, Dalibor Šimpraga, Slobodan Šnajder, Filip Šovagović. Hrvatska je izlagala na prostoru veličine 80 kvadratnih metara, sa 600 knjiga uglavnom velikih nakladnika. Dojam koji smo čuli na kraju sajma govori o izboru bez jasnih kriterija, reda i logike. To se, s druge strane, ne može reći i za izbor Nenada Popovića za selektora hrvatskih predstavnika o čemu više piše Damir Kalafatić u prilogukoji objavljujemo u nastavku "Tko promovira hrvatsku knjigu (i jezik) u Leipzigu?".(mm)

Tko promovira hrvatsku knjigu (i jezik) u Leipzigu?

Evo što smo pročitali u 'Sl. Dalmaciji' od 13. siječnja ove godine:

Selektor-izbornik književne vrste za sajam knjiga u Leipzigu, Nenad Popović ističe da je ministar Božo Biškupić živo uključen u sva zbivanja te da je prije Božića održan sastanak Zajednice nakladnika i knjižara te predstavnika Ministarstva kulture, na kojemu je odlučeno da se izbor povjeri baš njemu, nakladniku i suvlasniku izdavačke kuće 'Durieux'-Zagreb.

«Ja sam zahvalan ministru Biškupiću te predstavnicima Zajednice nakladnika i knjižara Zdenku Ljevaku i Valteru Lisici na povjerenju, ali u izboru sam posve autonoman. Dva temeljna kriterija kojima sam se vodio pri odabiru jesu da su pisci prošle godine dobili značajne prozne nagrade (a znamo i koji su to, Slavenka Drakulić, Bora Čosić, Milenko Jergović, danas će to biti primjerice Slobodan Šnajder!?, nap.a.), te da su objavljivani u Njemačkoj ili interesantni za tamošnju književnu scenu. Nikakvi drugi kriteriji nisu me zanimali, kao na primjer pomirenje dva književna društva, niti nacionalni, starosni niti spolni ključ», kaže Popović.

Uz to, Popović naglašava da je desetak pisaca velika brojka, posebno kad se zna da ove godine nismo zemlja partner.

«Toliko pisaca o državnom trošku u Leipzig ne šalju ni druge zemlje jer je to skupo i zahtjevno i ne može se prakticirati svake godine».

Koje li samo skrbi o Biškupićevu proračunu!

Dočekali smo, eto, i sajam 'hrvatske knjige' u Leipzigu, ali…. ima i nešto drugo, pa se podsjetimo. Ono, što je nakladnik kuće 'Durieux', zagrepčanec Nenad Popović svojevremeno izgovorio na švicarskom radiju bila je, ako ne i šovinistička mržnja, onda svakako izrugivanje i prijezir prema hrvatskom jeziku. Pa, pročitajmo.

Na švicarskom radiju

Dana 29. siječnja 2005. godine na švicarskom radiju DRS2 u devet sati bila je emitirana emisija pod naslovom «Heikle Nachbarschaft zwischen Kroatien und Serbien». U tijeku emisije DRS2 se «trudi» ravnopravno zastupati mišljenja 'Hrvata i Srba'. Tako o raznim temama govore naizmjence od DRS2 izabrani predstavnici obaju naroda, pa i o (hrvatskom) jeziku. Dakle, Hrvatska je bila zastupljena zagrebačkim nakladnikom i publicistom, Nenadom Popovićem, kojega švicarski radio predstavlja Hrvatom a Srbija profesorom Vojinom Dimitrijevićem.

Dva Srbina su se tijekom emisije vrlo brzo složila a što bi drugo nego da hrvatski jezik uopće i ne postoji. Hrvatski nakladnik i publicist Nenad Popović iz Zagreba otvoreno se sprda s hrvatskim jezikom i smatra ga jedino korisnim za njegov izdavački biznis, jer se tako mogu po drugi put tiskati i prodavati iste knjige. Njemu sučelice profesor ('čestiti četnik', nap. a.) Vojin Dimitrijević naziva Hrvate 'jezičnim turistima' i o hrvatskom jeziku govori kao o navodnom (sogennante Sprache), dakle nepostojećem jeziku. Mržnja beogradskog profesora Voje Dimitrijevića, poput one Voje Šešelja, prema Hrvatima nije se mogla skriti ni u njemačkom prijevodu njegovih izjava s engleskog.

S druge strane Nenad Popović između ostalih neprimjerenih izričaja izgovorenih tijekom emisije hrvatski jezik naziva jezikom smrti, «NAZI»-jezikom (nacističkim?) ili jezikom izgubljenih i opominje Hrvatsku i njene građane da ne mogu opstati kao država bez Srbije.

Uistinu, bilo je to neugodno samo i slušati, i to na jednom švicarskom radiju u zemlji francusko-njemačko-talijanskog jezičnog govornog područja, zajednice triju naroda koji se uzajamno poštuju i ponose svojom višestoljetnom, kulturološkom tradicijom (sve navedeno dobio sam mail-om od jednog prijatelja iz Švicarske, nap.a.).

Na kraju što zaključiti, je li i ovo još jedan slučajan propust našeg Ministarstva kulture?

Uobičajena praksa, a ne propust

Prije bi rekao uobičajena praksa, tjednik 'Fokus', 28.travnja 2006.g. piše i ovo:

«Nakon nedavne afere s pjesnicima i četnicima (Nogo, Đogo i Bećković) čija je (ne)djela financiralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, a tiskali Velimir Visković i Nenad Popović, neki su bili skloni tvrdnji da je bila riječ o slučajnom propustu povjerenstva za knjige.

Izgleda, međutim, da u tom povjerenstvu vlada neki drugi duh, koji sustavno ignorira hrvatsku pisanu tradiciju, a favorizira neka druga izdanja. Ovo možda i zbog toga što u povjerenstvu sjede sami nakladnici i prodavači knjiga pa onda jedan drugomu 'proguravaju' za javne knjižnice - a na trošak Ministarstva - po sto ili dvjesto primjeraka, bez obzira vrijedi li knjiga čemu ili ne vrijedi. Očito da su u Ministarstvu ostali bez ikakvih kriterija oko 'vrijedne knjige'. Znanstvena izdanja djela o hrvatskom jeziku i hrvatskoj pisanoj tradiciji trebala bi naravno imati prioritet. Čak i kapitalna izdanja hrvatskih autora i hrvatske kulture bivaju ignorirana Tako je pomoćnik ministra Čedomir Višnjić utvrdio da za javne knjižnice nije potreban niti jedan primjerak kritičkoga izdanja prve hrvatske gramatike 'Institutiones linguae Illyricae', Osnove hrvatskoga jezika Bartula Kašića, naklade 'Tusculum' iz Zagreba» (tako piše Pavao Blažević, tjednik 'Fokus').

Delegirati izbornika-selektora Nenada Popovića u Leipzig opasna je igra s hrvatskom kulturom i hrvatskim jezikom o kojem je Popović iznio svoj stav i mišljenje. Hrvatski jezik jedan je od stupova državnog suvereniteta; sjetimo se samo kako je o svom, hrvatskom jeziku pjevao Petar Preradović, pravi domoljub pravoslavne vjere:

Ljub' si, rode, jezik iznad svega,

U njem živi, umiri za njega!

Po njemu si sve što jesi...

...Bez njega si bez imena,

Bez djedova, bez unuka.

U prošasti sjena puka,

Ubuduće niti sjena!

                         Petar Preradović

                                                               (19. ožujka 1818. - 18. kolovoza 1872.)

Priredio: Damir Kalafatić